Harold Urey

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Harold Clayton Urey)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Harold Clayton Urey
Harold Urey, cca 1963.
Rođenje (1893-04-29)29. 4. 1893.
Walkerton, Indiana, SAD
Smrt 5. 1. 1981. (dob: 87)
La Jolla, Kalifornija, SAD
Polje fizikalna kemija
Institucija Univerzitet u Kopenhagenu
Johns Hopkins University
Columbia University
Institute for Nuclear Studies
University of Chicago
University of California, San Diego
Alma mater University of Montana,
University of California, Berkeley
Akademski mentor Gilbert N. Lewis
Istaknuti studenti Stanley Miller
Poznat po otkriće deuterija,
Miller-Ureyev eksperiment
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za kemiju (1934)

Harold Klejton Juri (29. april 1893. - 5. januar 1981.) je bio američki fizikohemičar. Dobio je Nobelovu nagradu za hemiju 1934. za otkriće deuterijuma.

Rani život[uredi | uredi kod]

Diplomirao je zoologiju na univerzitetu u Montani. Doktorirao je hemiju izučavajući termodinamiku na univerzitetu u Berkliju. Posle Berklija otišao je kod Nilsa Bora u Kopenhagen da radi na atomskoj strukturi na Institutu za teorijsku fiziku. Posle povratka u SAD 1924. predavao je na Džon Hopkins univerzitetu, a zatim u Kolumbiji.

Otkriće deuterijuma[uredi | uredi kod]

Sa Arturom Ruarkom napisao je na engleskom jeziku jednu od prvih knjiga o kvantnoj mehanici i njenoj primeni na atomske i molekularne sisteme. Zainteresovao se za sistematiku nuklearnih jezgara i to ga je dovelo do otkrića deuterijuma.

Deuterijum je izolovao uzastopnom destilacijom tečnog vodonika. Zajedno sa svojim saradnicima demonstrirao je 1931. postojanje teške vode. Za svoj rad na deuterijumu dobio je 1934. Nobelovu nagradu za hemiju.

Rad na Menhetn projektu[uredi | uredi kod]

Tokom Drugog svetskog rata radio je sa svojim timom na Kolumbiji na brojnim istraživačkim programima u okviru Menhetn projekta, odnosno razvoja atomske bombe. Razvili su metod gasne difuzije, pomoću koga su razdvajali U-235 od U-238, čime su omogućili proces uranijumskog obogaćenja. Za atomsku bombu je bio potreban uranijum 235, koga je bilo jako malo u prirodnom uranijumu, pa je bilo nužno da se separira od uranijuma 238. Predvodio je sa Pegramom u jesen 1941. diplomatsku misiju u Englesku. Cilj je bio da se uspostavi saradnja na razvoju atomske bombe.

Kasniji rad i Miler-Jurijev eksperiment[uredi | uredi kod]

Posle rata je postao profesor hemije na Institutu za nuklearna proučavanja, zatim profesor hemije na univerzitetu Čikago. Radio je na razvoju kozmohemije. Radio je na kiseoniku 18 i razvijao je teorije o količini hemijskih elemenata na zemlji i o njihovoj količini u kozmosu i o evoluciji zvezda. Svoj rad je sumirao u knjizi "Planete: poreklo i razvoj " (1952). Pretpostavljao je sastav rane atmosfere Zemlje bio od amonijaka, metana i vodonika. Stenli Miler iz Čikaga je pokazao da ako se takva mešavina izloži ultraljubičastom zračenju i vodi, da se tada mogu stvoriti aminokiseline (Miler-Jurijev eksperiment).

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]