Dezider Julius
| Dezider Julius | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 1895. Pančevo, Kraljevina Srbija |
| Smrt | 24. decembra 1953. (dob: 57-58) Zagreb, FNR Jugoslavija |
| Uzrok smrti | samoubojstvo |
| Počivalište | Mirogoj |
| Nacionalnost | Jugoslaven |
| Etnicitet | Židov[1][2] |
| Državljanstvo | FNR Jugoslavija |
| Zanimanje | lekar |
| Poznat/a po | ravnatelj Psihijatrijske bolnice u Vrapču |
| Djeca | Đuka Julius Stevan Julius |
Dezider Julius (Pančevo, 1895 - Zagreb, 24. 12. 1953), jugoslavenski lekar i učesnik Narodnooslobodilačke borbe.
Biografija[uredi | uredi kod]
Dr. Dezider Julius je rođen u Pančevu 1895 godine. Studij medicine započeo je uoči Prvog svjetskog rata u Beču, a dovršio ga nakon rata u Budimpešti. U Slovačkoj je specijalizirao psihijatriju. Bio je učesnik Mađarske revolucije 1919 godine. Po povratku u Pančevo dr. Julius nije mogao naći zaposlenje, jer su mađarske službe javile svojim jugoslavenskim kolegama da se u studentskim danima oduševljavao Bélom Kunom, pa i agitirao za njega. Na kraju je morao prihvatiti posao u Kovinu, gdje se napuštena vojarna pretvarala u psihijatrijsku bolnicu. Dvije je godine nadzirao te radove, da bi po dovršetku počeo raditi kao psihijatar. Dr. Julius je ubrzo stekao profesionalni ugled, te je 1936 dobio ponudu za odlazak u zagrebačku Psihijatrijsku bolnicu u Vrapču.[2][3][4]
Tijekom Drugog svjetskog rata, tj. nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije i uspostave Nezavisne Države Hrvatske (NDH), dr. Julius i njegova obitelj su se našli pod udarom "zakonskih odredaba o rasnoj pripadnosti". Iako su joj iz dana u dan stizale vijesti o progonima Židova, obitelj Julius nije gubila nade. Dr. Julius je vjerovao obećanjima nekih znanaca s moćnim vezama da će ostati na svom poslu u bolnici, pogotovu nakon što se cijela obitelj pokrstila u mjesnoj crkvi. Obitelj Julius nije bila religiozna, dr. Julius se deklarirao ateistom, no ipak sam čin pokrštavanja ih je ispunio nelagodom. Dr. Julius se osjećao i deklarirao Židovom, pa je i svojim sinovima Đuki i Stevanu znao reći da trebaju biti ponosni što su Židovi. Dr. Julius se sa svojom obitelji, uz veliku pomoć pisca Slavka Kolara, sklonio u selo Stančić, nedaleko od Božjakovine. U Stančiću je obitelj Julius živjela razmjerno mirno od početka 1942, pa sve do rujna 1943 godine. Polovicom 1943 dr. Julius je sa svojim sinovima pristupio Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (NOVJ). U NOVJ-u dr. Julius je bio na čelu vojnog i civilnog saniteta na Baniji, supruga mu je bila glavna sestra ličke partizanske bolnice, sin Đuka je bio stacioniran u Šestoj ličkoj diviziji, a 14-godišnji sin Stevo je bio partizanski kurir.[2][3]
Nakon rata kraće vrijeme je radio na šibenskom psihijatrijskom odjelu, te potom na neuropsihijatrijskoj klinici Rebro, gdje je bio izvanredni profesor. Po vlastitoj želji vratio se u bolnicu u Vrapču, sada na mjesto ravnatelja. Dr. Dezider Julius želio je u mnogome zapuštenu bolnicu u Vrapču preobraziti u modernu psihijatrijsku bolnicu, polazeći od toga da se bolesnicima moraju pružiti mogućnosti za što potpuniji angažman, kako radni, tako i zabavom i razonodom. To je podrazumijevalo i kadrovska pojačanja. U Vrapču je oko sebe okupio brojne mlade liječnike zainteresirane za psihijatriju, te im je bio strpljiv i dobar učitelj. Bio je svestrano angažiran, ne samo u bonici, već i novoformiranim psihijatrijskim udrugama na čijem je čelu bio. Isticao se smjelim referatima u kojima se, među ostalim, zalagao da zažive, kao znanstveno utemeljene, i psihoterapijske metode psihoanalitičkog usmjerenja. Pratio je najnovija dostignuća u psihofarmakologiji, te osobno iz Švicarske donio u bolnicu uzorke prvog djelatnog psihofarmaka Largactila. Bolnica je pod njegovim vodstvom značajno napredovala, grade se nove prostorije za laboratorij i ljekarnu, dovršava se novi medicinski trakt, oprema rentgenski kabinet, stvara se novi medicinski trakt, oprema rentgenski kabinet, stvara prostor za sustavnu terapiju radom. Članovi regionalnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (SKH) su bili nezadovoljni dr. Juliusom jer nije pružao podršku svakom njihovom zahtjevu za kadrovskim promjenama i zapošljavanjima novih ljudi unutar bolnice. Zaposlenici bolnice, čim su uočili da dr. Julius nije puki partijski poslušnik, i sami su počeli izazivati i preuveličavati konflikte s partijskom organizacijom, te pritom pozivati dr. Juliusa u pomoć i zaštitu. Uvidjevši da dr. Juliusa ne može podrediti svojoj volji, SKH je pokrenula akcije protiv njega optužujući ga za sve i svašta. Međutim republičke i gradske komisije, koje su dolazile u bolnicu i vodile istrage, ni u jednom slučaju nisu potvrdile navedene optužbe. Tadašnji ministar socijalne politike u vladi NR Hrvatske Jurica Draušnik je potom izvan bolnice sazvao sastanak na koji je pozvao novinare. Zamisao mu je bila da se ponovno dr. Juliusu u lice saspu sve moguće optužbe i potom objave u novinama. Prvi dio zamisli je i ostvaren pošto je partijsko članstvo neštedimice klevetalo dr. Juliusa, te je svaki njegov pokušaj da im odgovori bio zaglušen i onemogućen organiziranom partijskom harangom. Drugi dio zamisli, da optužbe protiv dr. Juliusa ugledaju svjetlo dana u novinama, ipak nije ostvaren. Dr. Dezider Julius, nemogavši podnijeti političke smicalice i harange, je počinio samoubojstvo 24. 12. 1953 godine. Saznavši da se dr. Julius, nakon sastanka koji je trajao dugo u noć, rano ujutro ubio, Draušnik je stopirao objavljivanje izvještaja. Nakon tragičnog kraja dr. Juliusa, vrapčanski liječnici i niz liječnika iz drugih zagrebačkih zdravstvenih ustanova uspjeli su smoći moralne snage, te su u tisku otvoreno prosvjedovali protiv nepravednog postupka kojem je bio izvrgnut dr. Julius.[3][4] Dr. Dezider Julius je sahranjen na zagrebačkom groblju Mirogoj.[5] Na nadgrobnoj ploči su na mađarskom jeziku uklesane riječi: Kioltottak bennem a langot (Ugasili su plamen u meni). Te riječi je dr. Dezider Julius napisao na badnje jutro 1953 u jednom od oproštajnih pisama neposredno prije nego što je hicem iz pištolja dokrajčio svoj život.[3]
Djela[uredi | uredi kod]
- "Liječnici - ratni zločinci", Medicinska knjiga, Beograd (1948)
Reference[uredi | uredi kod]
Literatura[uredi | uredi kod]
|
Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi. |
- Kraus, Ognjen (1998). Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj., Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN 953-96836-2-9
- Romano, Jaša (1980). Jevreji Jugoslavije 1941-1945: žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata, Beograd: Jevrejski Istorijski Muzej, Saveza jevrejskih opština Jugoslavije.
- Julius, Stevo (2005). Ni crven ni mrtav, Zagreb: Durieux. ISBN 953-188-210-X