Velikomoravska Kneževina
| |||||||||||||||||||||||||
Velikomoravska Kneževina, Velikomoravsko Carstvo,[2] Velika Moravska ili samo Moravska,[3][4][5] bila je najveća država Zapadnih Slavena. Nastala je u 9. stoljeću sjedinjavanjem moravskih plemena. Po mišljenju većine današnjih historičara, srce države ležalo je s obje strane rijeke Morave, na teritoriju današnje zapadne Slovačke Moravske i Bohemije,[6] na svom vrhuncu kneževina se proširila na dijelove današnjih država; Njemačke, Mađarske, Poljske, Austrije, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Rumunjske i Ukrajine.[7]
Nakon što je Franačka uništila Avarski kaganat u Panoniji došla je u doticaj s novonastalom Moravskom kneževinom kojoj je kasnije Istočna Franačka nametnula vazalni status u vidu plaćanja danka, ne stupajući u sukob s njom.
Velikomoravska kneževina nastala je 833, kad je Moravski knez Mojmir I silom protjerao kneza Pribinu iz Njitre, i na taj način ujedinio bivšu "Njitransku kneževinu" i "Moravsku kneževinu".[8] Knez Mojmir I je i nadalje bio vazal Istočne Franačke, ali se protjerivanje Pribina nije svidjelo istočnofranačkom kralju Ludvigu I (843-876) jer je Pribin bio njegov vjerni saveznik. On je Pribinu dao neke zemlje u Panoniji, a 846. godine zarobio i zbacio sa vlasti velikomoravskog kneza Mojmira I i za novog kneza je postavio njegova nećaka Rastislava, kao svog vazala.
No izbor Ludviga I se uskoro pokazao kobnim, jer se Rastislav pokazao još drskijim vladarem koji je želio potpunu samostalnost. Rastislav se proglasio kraljem 860 i prekinuo sve vazalne odnose sa Istočnom Franačkom i vladao kao nezavisni vladar Moravskom do 864. Čak je svoju vlast proširio je na okolne Čehe, Srbe i dio Polabskih Slavena, a na granici prema Frančkoj podigao je veći broj utvrda radi zaštite svoje države.
Ali time nije prestao tuđinski utjecaj na Moravsku kneževinu, jer je ona u crkvenoj organizaciji bila pod crkvenom upravom nadbiskupija iz Salzburga i Passaua, te su joj slani brojni franački misionari koji su provodili neizravnu germanizaciju i sa sobom dovodili mnoge franačke koloniste.
Da bi se odupro germanizaciji, velikomoravski knez Rastislav zamolio je bizantskog cara Mihajla III da mu pošalje učitelje koji će propovijedati i pokrštavati na slavenskom jeziku.[9] Car mu je poslao braću Kirila i Metoda, oni su, prema grčkom alfabetu, sastavili glagoljicu. Njemački misionari optužili su ih za herezu te su braća pozvana u Rim na saslušanje, gdje su uspjeli dokazati ispravnost svog učenja.
Franci su tada na pobunu potakli Rastislavovog nećaka Svatopluka, koji je uz njihovu pomoć zavladao Velikom Moravskom kao njihov vazal. Metod je nakon sinoda u Regensburgu protjeran u Njemačku, gdje ga drže kao zarobljenika 2,5 godine., ali je oslobođen na intervenciju pape. Metod je ponovno zbog optužbi franačkih svećenika pozvan u Rim da se obrani pred papom. Papa Papa Ivan VIII, nastojeći da ne ošteti rimske pozicije u Moravskoj odobrio je slavensku liturgiju bulom Industriae tuae iz 880. godine, isto je učinio i 882. konstatinopolski patrijarh Fotije koji se u međuvremenu izmirio s papom. Nakon ponovne odbrane svog rada, papa je Metodu odobrio služenje mise na staroslavenskom jeziku, ali je ovaj put zatražio da se njen uvodni dio drži na latinskom. Kasniji papa Stjepan V (885 - 891), veliki protivnik Bizanta i slavenske liturgije, potpuno je zabranio slavensku liturgiju po moravskim crkvama. Metodovi učenici su zato morali napustiti Veliku Moravsku. Utočište su pronašli u Bugarskoj, Makedoniji, Raškoj i Hrvatskom primorju gdje su nastavili svoj rad. Kliment Ohridski sastavio je novo pismo, koje je po svome učitelju Kirilu nazvao ćirilicom.
Iako franački vazal Svatopluk je ojačati Moravsku kneževinu, i proširiti njen teritorij na Češku i Malu Poljsku, no borba njegovih sinova za vlast je oslabila kneževinu. Velikomoravsku kneževinu su početkom 10. stoljeća uništili Mađari. Na tom prostoru je kasnije nastala Češka.
-
Moravska kneževina u vreme Mojmira I -
Slovenske države i širenje Moravske kneževine tokom IX veka -
Položaj Velike Moravske na području današnje Srbije, prema teoriji Petera Pišpeki Nađa
- ↑ Frucht, Richard C. (2005). Eastern Europe: an introduction to the people, lands, and culture. ISBN 9781576078006.
- ↑ Bartl et al. 2002: str. 237
- ↑ Bowlus 1994: str. 1
- ↑ Barford 2001: str. 108–112
- ↑ Curta 2006: str. 124–133
- ↑ World and Its Peoples Volume 7 of World and Its Peoples: Europe. Marshall Cavendish. 2009. str. 886. ISBN 9780761478942.
- ↑ Bruce-Mitford, Rupert Leo Scott; Josef Poulík, Wilhelm Holmqvist (1975). Recent archaeological excavations in Europe. London: Routledge & Kegan Paul. ISBN 071007963X.
- ↑ Štefanovičová, Tatiana (1989). Osudy starých Slovanov. Bratislava: Osveta.
- ↑ Writing, society and culture in … — Google Books
