Slava Raškaj

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Bista Slave Raškaj u Nazorovoj ulici u Zagrebu

Slava Raškaj (Ozalj, 2. siječnja 1877. - Stenjevec, Zagreb, 29. ožujka 1906.), hrvatska slikarica, kršteno kao Slavomira Friderika Olga.


Počeci[uredi - уреди | uredi izvor]

Slava Raškaj rođena je 2.1.1877 u Ozlju. Njen otac je bio Alojzije Raškaj (kršteno Aloysius Franciscus Seraphinus) koji je radio kao bilježnik dok joj je majka bila Olga rođena Pfeifinger.

Od rođenja gluhonijema, osnovnu i srednju školu završila je u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču od 1883. do 1892. godine. Već pri ishođenju mjesta u bečkom Zavodu za gluhonijeme Vjekoslav Raškaj se susretao s problemima koji su dolazili od negativnog odnosa tadašnje javnosti prema gluhonijemim osobama. U to vrijeme su gluhonijeme osobe smatrali duševno zaostalim, a u takvom okružnju gluhonijemi su bili obilježeni za cijeli život. Tako prilikom upućivanja molbe Vjekoslava Raškaja za smještaj Slave Raškaj u Bečkom zavodu za gluhonijeme, činovnik unutarnjeg odijela zemaljske vlade u Zagrebu je u urudžbeni zapisnik unio i da se molba upućuje "Ravnateljstvu umnobol. u Beču". U Beču je veoma dobro crtala o čemu svjedoče i dva rada iz 1892. godine Oklop i oružje I i Oklop i oružje II. U bečkom Taubstumeninstitutu pri odgoju i obrazovanju se dosta pažnje posvećivalo likovnom izričaju. Polaznica bečkog zavoda za gluhonijeme bila je i slikarica Jelka Struppi Wolkensperg.

Godine 1895. Slava Raškaj polazi Kraljevsku žensku stručnu školu u Zagrebu, tečaj za umjetno obrtno risanje, te kroz dvije školske godine 1895./6. i 1896./7. završava tečaj s odličnom ocjenom. U prvoj godini, 1895./6.,zbog bolesti Štefane Hribar, Slavu podučava Ivan Bauer sin slikara Josipa Bauera. U drugoj godini, 1896./7., podučavala ju je slikanju Štefana Hribar rođena Klaić i sama slikarica . Paralelno s tom podukom Slavu je podučavao i Bela Čikoš Sesija, koji ju je podučavao sve do 1902. godine, i to besplatno.

U vrijeme zagrebačkog školovanja Slava je zbrinuta, u Zavodu za gluhonijeme, u Ilici 83, a po naređenju predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu kraljevske zemaljske vlade presvjetlog Isidora Kršnjavija, sve do 1898. godine. Za to vrijeme slikarski materijal joj se nabavlja iz proračuna Zemaljske vlade.

U ljeto 1898. boravi u Zlataru kod rodbine. 15. prosinca 1898. prisustvuje otvaranju Umjetničkog paviljona. 1898. na 1899. godinu je u Ozlju, a razdoblje od siječnja do ožujka 1899. godine provodi slikajući akvarele po najvećoj zimi, gdje nastaju njezini najljepši akvareli sa zimskim prizorima. U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci čuva se Slavina bilježnica sa skicama iz razdoblja siječanj-ožujak 1899. godine, a akvarel Stablo u snijegu čuva se u Modernoj galeriji u Zagrebu. Ljeti 1899. je ponovno u Zlataru kod rodbine, boravi u Trakošćanu, zatim je u Loboru kod rodbine. U Zlataru nastaje prekrasan akvarel Vodopad u Zlataru s datumom 31. V. 1899., a nalazi se u Zbirci Truhar u Srijemskoj Mitrovici. U Loboru akvarel Lobor s datumom 17. VII. 1899. koji se čuva u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Portret Ide Batušić rođene Metzger radi u Zlataru 17. VI. 1899., a nalazi se u vlasništvu obitelji Batušić. Na Portretu Ide Batušić vidi se sva genijalnost Slavina slikarskog rada, sam portret je rađen bez ikakve pripreme, pa nema nikakvog skiciranja olovkom.

U jesen, listopad 1899. godine radi portret olovkom tadašnjeg odjelnog predstojnika za Bogoštovlje i nastavu kraljevske zemaljske Vlade, Armina Pavića (koji je pogrešno proglašen portretom Bele Čikoša Sesije).

U jesen 1899. godine ponovno je na stanu u Zavodu za gluhonijeme, ali se razboljeva i javlja se početni stadij tuberkuloze pluća. Nekako se zaliječuje, ali i ne izliječuje. Početkom 1900. godine na liječenju je u Opatiji, gdje nastaje samo jedan prikaz obale u akvarelu. Ljeto 1900. godine boravi u Ozlju gdje nastaje niz crteža i portreta ljudi iz njene okoline. U Hrvatskom državnom arhivu sačuvana je Slavina molba od 12. 10. 1900. godine za ponovni smještaj u Zavodu za gluhonijeme za vrijeme dok ju poučava Čikoš. Ta molba je na hrvatskom jeziku čime se opovrgava dosadašnje uvreženo mišljenje da je Slava Raškaj znala samo njemački jezik. U toj molbi navodi i da je školske 1899./1900. godine bila bolesna. Smještaj joj je, po toj molbi, odobren. Ljeto 1901. godine provodi u Ozlju, a u jesen je u Orahovici kod sestre Paule, zatim se vraća u Zagreb gdje provodi vrijeme do proljeća 1902. godine.

O slikarstvu[uredi - уреди | uredi izvor]

Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Od svih naših slikara koji su se prije nje bavili akvarelom, imala je najviše osjećaja za omjer pigmenta i vode u akvarelnom postupku. Stoga njezin akvarel, fluidan i lak, predstavlja upravo primjer idealnog akvarela, a jednako su lepršavo uvjerljivi i njezini pasteli. U umjetničkom stvaralaštvu Slave Raškaj mogu se uočiti dvije faze. U prvoj – crtež i boja izraz su čiste opservacije – kristalno jasan doživljaj ljepote prirode. U drugoj slikarskoj fazi, Slavini radovi su najprije izraz impresije, i u tom raspoloženju nastaju njezina najbolja djela – akvareli "Kruške", "Suncokreti", "Potočnice", s transparentnom pozadinom. Opet se vraća motivima u prirodi. Tada nastaje jedan cijeli ciklus pod nazivom "Lopoči" najpoznatiji Slavini radovi pod dojmom slikovitog jezera u zagrebačkom botaničkom vrtu.

Godine 1898. Slava je naslikala i svoj poznati "Autoportret".

Godine 1898. sudjelovala je na izložbi Društva hrvatskih umjetnika u Zagrebu, a pod kraj 1899. i početkom 1900. izloženi su joj radovi u Petrogradu, te 1902. u Zagrebu na izložbi Društva umjetnosti. Također njezini radovi su bili izloženi i na Svjetskoj izložbi u Parizu u svibnju 1900. Slava kao gluhonijema, po ondašnjim zakonima, nije mogla putovati sama izvan Austro-Ugarske, pa tako nije mogla prisustvovati ni izložbama u Parizu i Petrogradu.

O Slavi i njenom akvarelu prvi je počeo iznositi Ljubo Babić. Pisma Slavina brata Jurja Raškaja Ljubi Babiću iskoristio je Matko Peić za svoju knjigu o Slavi Raškaj. No ta pisma nemaju točne godine, koje su slučajno, ili namjerno, pogrješne.

U današnje vrijeme se sve više pojavljuju krivotvorine i radovi drugih autora koji se pripisuju Slavi Raškaj. Cijene Slavinih radova su ogromne danas, te je to i poticaj krivotvoriteljima na nesređenom hrvatskom tržištu umjetnina.

Tragičan kraj[uredi - уреди | uredi izvor]

18. lipnja 1902. Vjekoslav Raškaj dovodi Slavu u Kraljevski zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu s liječničkom svjedodžbom koju je potpisao kotarski liječnik Ferdo Sluga. Umrla je 29. ožujka 1906., primivši sakramente umirućih, u bolnici u Vrapču od tuberkuloze i pokopana na groblju župne crkve u Stenjevcu, posmrtni ostaci nesretne gluhonijeme slikarice preneseni su na groblje kraj crkve Sv.Vida u Ozlju devedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Galerija[uredi - уреди | uredi izvor]

Sigurni radovi Slave Raškaj, sve ove slike imaju svoju povijest koja potvrđuje njihovu autentičnost.

Krivotvorine[uredi - уреди | uredi izvor]

Radovi koji se pripisuju Slavi Raškaj, a koje Slava Raškaj nikad nije uradila. Za utvrđivanje autentičnosti najvažnije je utvrditi povijest slike. Postoje nerazorne metode ispitivanja pigmenata i papira, tako da se s lakoćom može potvrditi da su ove slike krivotvorine.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Ivan Nagy; Magyarorszag csaladai czimerekkel es nemzekrendi tablakkal, Pešta, 1862.
  • Matko Peić; Slava Raškaj, Spektar, Zagreb, 1985.
  • HR-HDA-79:Odio unutarnji zemaljske vlade, razdoblje 1883.-1915.
  • HR-HDA-80: Bogoštovlje i nastava zemaljske vlade, razdoblje 1895.-1902.
  • HR-DAZG-137: Ženska stručna škola, godišnje izvješće stručnih tečajeva, sign. 21761.
  • HR-NAZ: Protocollum sessionum Consistor Capituli Zagrabien. a. 1839.

[[Kategorija:Slikarice]