SMS Viribus Unitis

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Viribus Unitis
Karijera:
Kobilica postavljena: 24. julа 1910.
Porinut: 10. junа 1912.[1]
U službi od: 5. decembra 1912.
Sudbina: Potopljen 1. novembra 1918.
Glavne karakteristike
Deplasman (T): 20,000
Dužina: 152 m[1]
Širina: 27.9 m
Gaz: 8.7 m
Pogon: 4 Parsons glavne turbine, sa 4 osovine
Snaga: 27000 KS
Brzina: 20.4 čvorova (38 km/h)
Doplov/samostalnost: 4,200 nm. (7,800 km) brzinom od 10 čvorova (19 km/h)
Posada: 1087 mornara i oficira[1]
Naoružanje: 12 x 305 mm topova u trocevnim kulama

12 x 150 mm topovima u jednostrukim kazamatima
18 x 5 kg topova na pojedinačnim postoljima
4 x 21 533 mm torpednih cevi

Oklop: 11 inčni (279 mm)

SMS Viribus Unitis bio je austro-ugarski drednot bojni brod klase Tegetthof. Izgrađen je u tršćanskom brodogradilištu - Stabilimento Tecnico Triestino 1912.[1] Bio je baziran u Puli, glavnoj ratnoj luci Austro-Ugarske.

Nakon poraza Austro-Ugarske u Prvom svetskom ratu, postalo je očigledno da će obalna područja postati pod kontrolom države Slovenaca, Hrvata i Srba, austrijska vlada odlučila dati brod, kao i većinu flote, toj novonastaloj državi.

Viribus Unitis i ostatak bivše austrijske flote ubrzo su postale ciljem Italijana. Potopljen je dok je bio usidren kraj Pule 1. novembra 1918.[2] od strane italijanskog "manjata" ljudskog torpeda. Ovaj način obezglavljivanja mornarice dao je Italijanima šansu da okupiraju neke obalne delove države Slovenaca, Hrvata i Srba (Trst, Gorica, Istra, Rijeka i Zadar).

U Prvom svetskom ratu[uredi | uredi kod]

24. maja 1915. Viribus Unitis korišćen je u jednom od svojih retkih ratnih dejstava bombardujući Ankonu u Italiji. 10. juna 1918. brod je zajedno sa ostalim austrijskim bojnim brodovima napustio luku i krenuo u napad pod zapovedništvom kontradmirala Miklósa Horthy na saveznički otrantski bedem. Napad je opozvan nakon potapanja sestrinskog broda Szent István od strane talijanskog torpednog čamca. Najveći deo rata brod je proveo u luci.

Država SHS preuzima Viribus Unitis i ostatak austro-ugarske mornarice[uredi | uredi kod]

Jedno od važnih pitanja nakon osamostaljivanja Države SHS i raspada austro-ugarske nakon Prvog svetskog rata bilo je i pitanje nasljeđivanja imovine, posebice one vezane uz oružane snage. U središte interesa došlo je i pitanje austro-ugarske mornarice, koja je ostala u hrvatskim vodama: Za razliku od kopnenog naoružanja, mornaričko nije imalo kuda biti povučeno. Austrijska je strana brzo pristala na predaju mornarice Državi SHS (samo dva dana nakon njezina proglašenja, 31. oktobra 1918.), želeći izbeći predaju Italiji. Predaja je obavljena u glavnoj ratnoj luci Puli. Međutim, već drugog dana italijanski su diverzanti minirali admiralski brod Viribus Unitis.

Pripreme za diverziju[uredi | uredi kod]

U leto 1918., pri kraju Prvog svetskog rata, i nakon višestrukih poraza od strane italijanske mornarice, najmoćniji brodovi austro-ugarske mornarice povlače se u pulsku luku. Ulaz u luku bio je zaštićen barikadama i protupodmorničkim mrežama. Italijanska mornarica u više je navrata pokušala napasti austrijsku flotu u Puli, ali nikad nije uspela da probije sofosticirani sistem odbrane.

Poručnik Raffaele Paolucci bio je italijanski mornarički kirurg koji je osmislio plan za infiltraciju u pulsku luku i uništenje najvećih brodova austrijske flote. Iako je zaštićena neprijateljska flota bila zaštićena od konvencionalnog napada, Paolucci je osmislio plan kako jednostavno doplivati do brodova, noseći eksploziv. U slučaju da ga puste blizu ulaska u luku, rekao je: "plivanje od tri kilometra dozvoliće mi da stignem do cilja".

U julu 1918. Paolucci se upoznaje sa majorom Raffaelom Rossettiem. Saznao je da je Rossetti dizajnirao i sagradio novu vrstu pomorskog oružja, torpedo kojim se moglo upravljati i koji je savršeno odgovarao za misiju za koju se Paolucci pripremao.

Koristeći dugu čahuru neeksplodiralog torpeda kojega je našao na obali, Rossetti je izgradio plovilo koje je moglo i roniti i biti jahano kao konj. Napunjen zrakom pod pritiskom koji je davao snage dvama tihim propelerima. Rossettijev prerađeni torpedo bio je dug 20 stopa i težak 1.5 tona, i mogao je da prevozi dvojicu ljudi brzinom od 5 km/h. U venecijanskoj luci, Paolucci i Rossetti dugo vežbaju upravljati tim plovilom.

Diverzija[uredi | uredi kod]

U noći 31. oktobra 1918. Paolucci i Rossetti i njihovo plovilo dovezeni su kraj ulaska u pulsku luku. Bilo je 10.13 uveče kada su krenuli ka usidrenim brodovima u luci. Izrčunali su da im je potrebno oko pet sati da izvrše diverziju i da se vrate ka italijanskom čamcu koji ih je čekao.

Viribus Unitis na staroj razglednici

Nakon prelaska svih obrambenih sistema, sačinjenih od barikada, žica i patrolnih čamaca, Paolucci i Rossetti u 03.00 ujutro stižu do usidrenih ratnih brodova unutar luke. Najveći brod, Viribus Unitis, bio je usidren najbliže obali i izabran je kao primarna meta. Kada su se dva diverzanta približila brodu, njihov torpedo neočekivano je počeo tonuti. Uspevaju popraviti kvar na torpedu i Rossetti postavlja TNT na oklop broda i nameštava tajmer za eksploziju u 06.30 sati. Kada su se počeli udaljavati od broda, spazio ih je stražar na brodu. Patrolni čamac je poslan za njima te su uhvaćeni. Dovedeni su na Viribus Unitis gde je počelo ispitivanje.

Tek tada su saznali da je tokom noći austro-ugarska mornarica predala brodovlje Državi SHS i da je brodom sada komandira dotadašnji k. u. k mornarički kapetan Janko Vuković-Podkapelski[2]. Svi austrijski mornari poslati su na obalu i brodom su upravljali hrvatski mornari. Italijani su priznali sve i brod je evakuiran. U 06.30, videvši da nije bilo nikakve eksplozije i misleći da je sve što su im diverzanti ispričali laž, posada se vraća na brod. Italijani su poslati na sestrinski brod Tegethof.

U 06.44 sati ujutro eksploziv je detonirao. 21.000-tonski admiralski bojni brod nagnuo se na bok i počeo tonuti zajedno sa 400 mornara[2] i tek proglašenim admiralom Jankom Vukovićem-Podkapelskim, koji je bio komandant mornarice Države SHS samo 12 sati, ostao je na brodu i dočekao smrt.

Četiri dana nakon potapanja, italijanske trupe ulaze u Pulu (Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo dozvolile su Italiji okupiranje velikih delova slovenačke i hrvatske obale Londonskim ugovorom, kao nagradu za učešće u Prvom svetskom ratu na strani Antante).

Dva diverzanta, Raffaele Rossetti i Raffaele Paolucci, uspela su pobeći usled haosa i vratili su se u Italiju kao narodni heroji.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 SMS Viribus Unitis (njemački). kuk-kriegsmarine. Arhivirano iz originala na datum 2011-09-26. Pristupljeno 26. 3. 2015. 
  2. 2,0 2,1 2,2 Schicksal der absurden Art (njemački). DerStandard. Pristupljeno 26. 3. 2015. 

Vanjske veze[uredi | uredi kod]