Sveti Lovreč

Lovreč, lođa uz crkvu sv. Martina (lijevo) i toranj

Sveti Lovreč - San Lorenzo del Pasenatico (tal.) - (prethodno Lovreč, a još stariji nazivi Sveti Lovreč Pazenatički i Sveti Lovreč Pažanatički) - San Lorenso del Paxenatego (istrovenetski) naselje i sjedište istoimene općine u zapadnoj Istri (Poreština). Nalazi se u Istarskoj županiji.

Osnovno ime izvedeno je iz imena mjesnog patrona, ranokršćanskog mučenika sv. Lorenca, na čiji se dan 10. augusta slavi i Dan općine. U XIV. stoljeću postaje sjedište kapetanije seoskog područja (pazenatik) za čitav mletački dio Istre. Odatle potječe pridjev Pazenatički (San Lorenzo del Pasenatico, Paisanatico) I mjesto i općina najčešće se nazivaju kraćom varijantom Lovreč kako se i službeno zvao do kapitalističke Hrvatske. Generacije mještana okolnih sela za Lovreč koriste naziv Grad.

Lovreč
Osnovni podaci
Županija	Istarska
Stanovništvo
Stanovništvo (2001-/-2011-/-2021)	1.408 (2001.) 1.015 (2011.)
Geografija
Koordinate
Površina	54 km²
Sveti Lovreč Sveti Lovreč (Hrvatske)
Ostali podaci
Poštanski kod	52448 Lovreč (San Lorenzo del Pasenatico)

.

Općinska naselja

U sastavu općine su 24 naselja (stanje 2006), to su: Čehići, Frnjolići, Heraki, Ivići, Jakići I, Jurcani, Kapovići, Knapići, Kršuli, Krunčići, Lakovići, Lovreč, Medaki, Medvidići, Orbani, Pajari, Perini, Radići, Rajki, Selina, Stranići, Vošteni i Zgrabljići.

Zemljopis

Vrata venecijanskog kaštela

Gradić se nalazi na 45°11' sjeverne geografske širine, 13°45' istočne geografske dužine te 202 metra nadmorske visine. Smješten je na uzvisini, uz državnu cestu Pula-Buje.

Općina Lovreč zauzima krajnji jugoistočni dio nekadašnje Općine Poreč i okružuje je, počevši od sjevera na istok, Grad Poreč, Općina Tinjan, na zapadu Općina Versar, dok joj južnu granicu čini obala Limskog kanala. Ukupna površina Općine je 30,61 km^2. Jakići Dolinji

Spomenici i znamenitosti

Gradić ima izrazita obilježja kaštela:

• na prostoru između feuda Kalisedo (Gradine) i Lovreča (Kloštar) benediktinac Romualdo oko 1002. osnovao benediktinski samostan kamaldoljana i uz ranije sagrađenu crkvicu koja postoji i danas. Jednobrodna romanička bazilici s polukružnom apsidom, prvim objektom u romaničkom stilu koji su u Istru donijeli benediktinci. Unutrašnjost crkve oslikana je vrijednim freskama, najstarijim u Istri, međutim, cijeli je kompleks kloštara u raspadajućem stanju. Romualdo je sagradio veću crkvu Sv. Mihovila Arhanđela nad Limom. Samostan će postati prvo školsko središte na Lovreštini
• Crkvica sv. Lovreča, zaštitnika Grada, na mjesnom groblju, sa sigurnošću se datira u VIII. st. i spada među najstarije građevine ove vrste na ovim prostorima. Masivni romanički zvonik s biforama na vrhu potječe iz XII-XIII. st. To je bila prva lovrečka parohijalna crkva.
• Bazilika sv. Martina prvi se put spominje u Buli pape Aleksandra III od 3. IV 1177., a potvrdu svega nalazimo u dokumentu o razgraničenju posjeda Grada s feudom Caliseda potpisanom u crkvi sv. Martina 24. 1186. Riječ je ranoromaničkoj trobrodnoj bazilici građenoj u X ili XI st. Više puta popravljana i preuređivana ali je sačuvala svoje stare proporcije. Posljednja dogradnja (prednja fasada) je iz XIX. st. Monumentalni stupovi s rustično obrađenim ranoromaničkim kapitelima koji imitiraju ukras kapitela na stupovima u Eufrazijevoj bazilici u Poreču, dijele baziliku na tri lađe. Svaka lađa završava vlastitom apsidom. Jednostavnost izrade ukazuje na lokalno graditeljstvo. U apsidi glavne lađe je kameni oltar. U lijevoj apsidi sačuvane su freske iz 11. st. Drveni poliptih sv. Martina vrijedan je spomenik lokalne umjetnosti iz XIV. st. Kameni oltar sa sarkofagom s relikvijama sv. Korone i sv. Viktora je iz XVI. st. dok je sarkofag 1365. donesen iz crkve sv. Sofije u Dvigradu. U crkvi su sačuvane orgulje iz XVIII. st.

• Zvonik crkve nekadašnja je obrambena kula koja će u vrijeme kapetana-podeštata Contarinija biti preuređena u zvonik. Tada će se i zazidati istočna ulazna vrata Grada u podnožju kule-zvonika.

• očuvane bedeme, kule i gradska vrata iz mletačkog doba,

• sačuvan je i stari popločani trg sa stupom srama te gradskom lođom.
• Lođa sa stupovima se naslanja na južni zid parohijalne crkve i sadrži lapidarij (zbirku rimskih natpisa - kamenih spomenika).

• Izvan gradskih zidina, a ispred glavnih ulaznih vrata, nalazi se gotička crkvica sv. Blaža posvećena 1460. g. Građena je od obrađenog kamena i pokrivena kamenim pločama. U unutrašnjosti je drveni oltar. Zidovi su oslikani freskama. Na krovu je zvonik na preslicu čije je zvono označavalo vrijeme raspodjele vode u vrijeme velikih suša.

• Nedaleko od ove crkvice ostaci su benediktinske crkve sv. Dorliga, od koje je sačuvan tek jedan perimetralni zid s prozorima.

• Značajna je kapela sv. Lucije u Selini iz 1568. lijepim retableom.

Stanovništvo

Po popisu stanovnika iz 1910. kod 86% Lovrečana talijanski je bio materinji jezik. Ta se slika duboko ptomijenila nakon aneksije većeg dijela Julijske krajine Hrvatskoj 1945. kada dolazi do velikog egzodusa.

U općini je po popisu stanovništva iz 2001. godine živjelo 1.408 stanovnika, od kojih 716 muškaraca i 692 žene. Nacionalna struktura je sljedeća: 1.056 Hrvata (75%), 212 (15%) Istriijana, pripadnika etničkih zajednica 60, od čega najviše Talijana, njih 28 (oko 2%), i preostalih oko 6% onih koji se nacionalno nisu izjasnili.

Bilježi se velika depopulacija Lovreštine, u samo 10 g. broj stanovnika je za 1/3 smanjen te 2011.. ima samo 1.015 Lovrečana.

Povijest

Lovreč, ostaci kaštela

Područje je bilo naseljeno od prapovijesti na što ukazuju brojna arheološka nalazišta iz brončanog i željeznog doba pa su tako pronađeni i ostaci kašteljera Histra, a u rimsko doba dio je agrara Parentiuma (Poreč) u kasnoj antici počinje rasti njegov obrambeni značaj, a od X. stoljeća je središte feuda porečkog biskupa. Prvi put se Lovreč spominje na jednoj karti iz 1030. kao «castrum sancti Laurentii». Iz drugog izvora iz 1040. saznajemo da iz Lovreča vodi put do Dvigrada (Due Castelli) te Kaliseda i Vrsara. Prvi pisani dokument o Lovreču datiran je 24. XI 1186. govori o borbi Poreča i Lovreča za kaštel Kalisedo, posjed pulskog feudalca Giroldia. Godine 1256. Lovreč je organiziran kao općina (komuna), prva organizirana ruralna općina u Istri, (gradovi Trst (1139.), Pula (1145.), Kopar (1182.) su autonomni municipiji). Odluke donosi opća skupština, a gradom upravlja podeštat u zajedništvu s gastaldom koji upravlja gradom u ime markgrofa, odnosno akvilejskog patrijarha. 1261. izabran je prvi lovrečki podeštat čije ime znamo, padovanski feudalac Senisio de Bernardis, patrijarhov rođak koji je ujedno obavljao funkciju patrijarhovog namjesnika u Istri.

Lođa s lapidarijem

Venecijanska Istra. Poreč se 1267. predaje Veneciji. Nakon Poreča 1269. isto čini Umag, 1270. Novigrad, a 1271. i Lovreč. U sljedećih nekoliko desetljeća Venecija će zauzeti veći dio Istre koja će ostati podijeljena na habsburški i mletački dio, stanje koje će ostati do 1797., odnosno do propasti Serenissime. Utvrđen gradić, kaštel Lovreč dobrovoljno se stavlja pod zaštitu Venecije čije Veliko vijeće 25. XI 1271. prihvaća zaštitu pod istim uvjetima kao i nad ostalim istarskom gradovima: u sljedeće dvije godine Gradom će upravljati od dužda izabrani podeštat s godišnjom plaćom od 200 lira i plaćenim stanom. Nakon ovog perioda izbor podeštata vršit će se na način kao i u ostalim istarskim gradovima s godišnjom plaćom od 300 lira i stanom. Venecija će se postupno domoći i ostalih istarskih gradova i poslije niza ratova i sukoba s Akvilejom i Koprom učvrstiti svoj položaj u Istri.

Pazenatik. Kako bi cijeli prostor nadgledala i vojno povezala, posebno široki teritorij izvan jurisdikcije pojedinih gradova čiji statuti preciziraju ovlasti pojedinih komuna, stvara posebnu instituciju, pazenatik («societas Paysanatici terrarum», od venetske riječi pais, paiz - zemlja, kraj, predjel), mletačko izvangradsko područje (više v. Julija, Povijest). Prvi kapetan pazenatika sa sjedištem u Lovreču bio je Pietro Zeno. Ovlasti kapetana se brzo šire: od 1304. kapetan pazenatika je i redovni sudac u mogućim parnicama među istarskim komunama, postavši tako najviši vojni, politički i juridički autoritet. Već 1309. Senat i dužd objedinjuju funkcije kapetana pazenatika i podeštata u jednu, s plaćom koju će osiguravati Senat, uključujući i troškove za normalno funkcioniranje ovih institucija. Iako samo funkcioniranje kapetanata plaća Senat, većinu ostalih troškova oko izdržavanja vojske i utvrđivanje grada ide na teret samog Grada. Budući je Lovreč kao sjedište vojne vlasti izravno podčinjen mletačkom Senatu s kojim izravno komunicira, trebalo je najprije sam grad dobro utvrditi. Stoga počevši od 1342. u vrijeme kapetana-podeštata Giovannia Contarinija grade se vrlo čvrste zidine proširujući postojeće gradske bedeme prema istoku, unutar kojih će ostati bazilika sv. Martina, sačuvane dobrim dijelom do današnjih dana.

Apsida bazilike

Lovreč je početkom XIV. st. uvučen u borbu s Vrsarom oko granica teritorija. Sukob je došao do razine mletačkog Senata. U parnici je u ime Senata presudio porečki biskup Bonifacije definitivno utvrdivši granice teritorija prema Vrsaru. Četrdesetih godina XIV. st. izbio je novi sukob s Vrsaranima ovaj puta zbog granice s teritorijem Kaliseda (Gradina), odnosno posjeda feuda Giroldi koje su Lovrečani uz najam obrađivali, napasali stoku i sjekli šumu. Porečki se biskup, ovaj puta gospodar Vrsara (porečki biskupi su polovinom XIV. st., premda je sjedište biskupije bilo u Poreču, stolovali na svojem feudu u Vrsaru i nazivali se gospodarima – signori - Vrsara) obratio izravno duždu. Presudu je u ime dužda izrekao generalni kapetan cijelog pazenatika i podeštat Lovreča Marco Corner na način da je priznao Lovrečanima pravo vlasništva ali i Vrsaranima dozvolio da mogu svoju stoku nesmetano napasati na istom posjedu. Ove su granice između vrsarskih i lovrečkih posjeda uglavnom ostale do danas. Lovrečani nisu, međutim, tako dobro prošli u sukobu oko teritorija samostana sv. Mihovila (San Michele) nad Limom (Kloštar). Samostan je u XIII. st. jedno vrijeme ostao skoro bez redovnika. Posjede su počeli koristiti Lovrečani. Manastir preuzimaju benediktinci sv. Mihovila iz Murana u venecijanskoj laguni. U sporu s ovima Lovreč je osuđen (1394.; i opet je presudio kapetan i podeštat Lovreča Tommasino Giustinian) na napuštanje teritorija ovog samostana i povratak svih oduzetih dobara a u korist benediktinskog samostana sv. Mihovila iz Murana, ostavljajući Lovrečanima mogućnost ispaše stoke jer su pašnjaci smatrani zajedničkim dobrom. Uz sve ovo Lovreč će imati i problema oko granice teritorija i s Porečom te Tinjanom i Dvigradom. O ovom posljednjem svjedoči najstariji pravni dokument na ovim prostorima – Istarski razvod.

Ako svim problemima s kojima su se susretali Lovrečani dodamo brojne nerodne godine, sušu, glad, bolesti, posebno malariju i kugu koja se u nekoliko navrata pojavila tijekom četrnaestog stoljeća, te nekoliko potresa koji su zadesili Istru u to vrijeme, lako ćemo shvatiti svu težinu življenja. Senat, ali i crkvene vlasti nastoje ublažiti neke probleme. Tako kako bi se otklonile posljedice suša grade se javne cisterne, porečki biskup dozvoljava sječu šume u posjedu samostana i crkve sv. Mihovila na Limu, ali ne za dobrobit stanovništva već za popravak crkve koja je bila u ruševnom stanju i sl. Stanje se donekle popravlja početkom XV. stoljeća, neke su godine rodnije pa lovrečko Gradsko vijeće donosi a Senat potvrđuje odluku, o zabrani uvoza vina na teritorij Lovreča (ova je odluka ostala zapisana i u Statutu Grada iz XVI. st.).

Sve je to rezultiralo velikom depopulacijom romanskih starosjedilaca Lovreštine pa će i ovdje procesi useljavanja novog stanovništva iz Dalmacije, Morlakije, odnosno Mletačke vojne krajine organizirane nakon turskog zaposjedanja Bosne, te Crne Gore, Albanije, Grčke, Krete i čak Cipra teći na isti način i istom dinamikom kao i u priobalnim područjima Istre. Situacija je na Lovreštini dodatno komplicirana zbog neposrednog susjedstva Pazinske grofovije u koje će Austrija vršiti useljavanja svojih nepoćudnih građana, posebno uskoka nakon Madridskog mira i zbog stalne prisutnosti prebjega. Nastat će tako cijeli niz novih slavenskih naselja u okolici Lovreča, koja ga danas okružuju.

Početkom XVI. st. imamo prve pisane tragove o slavenskom etniku na prostoru Lovreča: prognana su dva Hrvata zbog jednog ubojstva dok je treći prognan zbog ubojstva svoga sluge. Rašporski je kapetan 1540. g. osudio Antona Karlića s cijelim njegovim društvom na izgon s cijelog prostora pazenatika zbog razbojništva na prostoru Lovreštine. Hrvatska i srpska plemena naseljavaju i teritorij sjeverno od Lovreča pa će Grad postupno proširiti svoj teritorij na područje Baderne šireći ga istovremeno i na prostor istočno od Grada na područje Selina (Villanova) osnovane 1558. od morlačkih obitelji pristiglih iz Dalmacije. (o naseljavanju sela čitave poreštine v. Poreč, Povijest)

Poslije Seline i Baderne novi doseljenici organiziraju nova naselja: Katun (naselje zapadnije od Baderne, zajedno s Badernom danas pripada Poreču) i Kloštar (naselje uz samostan Sv. Mihovil na Limu) oko 1606. g. Ostala naselja: Radiće, Zgrabljiće, Rahovce, Knapiće, Prtenjače, Štifaniće i Gradinu nalazimo na kartama iz 17. stoljeća dok o njihovom postanku nemamo informacija. Ostala naselja Herake, Straniće, Orbane, Jurcane, Lakoviće, Krunčiće, Medake, Perine i Voštene uopće ne nalazimo ni na jednom dokumentu iz ovog vremena, premda sve upućuje da su nastala u isto vrijeme, tijekom 17. stoljeća. Godine 1647. doselilo je u Istru 1400 muškaraca i 3450 žena i djece. Doseljeni su na teritorij Poreča, Sv. Lovreča i Umaga.

Sam se Lovreč razvija kao i svi slični gradovi s većinskim romanskim stanovništvom: unutar gradskih zidina zadržavaju se tradicionalne upravne funkcije grada, uključujući i fontik, konjušnice, vojnu posadu pazenatika, dok se u neposrednoj blizini gradskih zidina na udaljenosti od 100-njak metara grade nastambe s trgom, brojnim trgovinama, manjom crkvom. Budući su lovrečke gradske zidine elipsastog tlocrta, okolne zgrade okružuju Grad u vidu prstena. Međusobno ih dijele putovi koji idu u raznim pravcima. Takav je oblik Lovreč sačuvao do danas.

U cilju poboljšanja stanja Lovrečani su se odlučili na jednu mjeru neviđenu u dotadašnjoj povijesti.: 20. XII 1556. u bazilici sv. Martina sastalo se gradsko vijeće, predstavnici nobila i pučana te predstavnici lovrečkog suburbija i pripadajućih sela, ukupno 116 osoba. Izabrali su novo vijeće od 10 članova: 3 iz redova nobila, 3 iz redova gradskih pučana i okolnih sela te 4 predstavnika Baderne i njezinog područja. Riječ je o svojevrsnoj općoj skupštini svih slojeva stanovništva i demokratskom izboru koji bi i danas u mnogo slučajeva mogao biti uzorom. Lovreč će na ovaj način osigurati priličnu autonomiju. XVIII. st. donosi izvjestan prosperitet i lovrečki podeštat, poslije labinskog, bit će najbolje plaćeni podeštat u mletačkoj Istri. Prema Statutu, pored podeštata i sudaca Lovreč je imao javne službenike plaćene od Grada: notare (advokate), kirurga, kancelara, podeštatovog konjušara, nuncije, javnog trubača, mjernika zaduženog za ispravnost utega i mjera, procjenjivača, poljara, kovača i sakristana. Posebnu je ulogu imao fontikar, voditelj fontika (skladišta žita). U pet stoljeća mletačke vlasti u Istri oblici davanja ostali su više-manje nepromijenjeni. Davanja veoma različita: u mesu, vinu, žitu, ulju, ribi, soli i dr. U lovrečkom statutu nalazimo i odredbu prema kojoj se plaća Veneciji i za životinje koje se izvoze izvan teritorija Lovreča, za eksport ulja morem itd. Prema kraju 18. stoljeća stanje se pogoršava što će imati odraz u smanjenju broja stanovnika pa tako i smanjenju proizvodnje.

Prema službenoj mletačkoj procjeni broja stanovnika za razdoblje 1771.-75., dakle pred sam kraj Serenissime, Lovreč ima ukupno 947 osoba (cijela komuna 1.608, a danas 1.015) od čega 485 muškaraca, i 489 žena. Broj obitelji je 164, od čega 8 nobila, 20 građana i 136 pučana. Bilo je 7 svećenika, 2 klerika, 3 učitelja slobodnih umjetnosti, 1 trgovac, 255 poljoprivrednika i 6 zanatlija. U Gradu je bila 1 uljara, 3 tkalca, stočni fond brojio je 604 goveda za rad, 13 za klanje, 121 konja, 9 magaraca i 4125 ovaca. Istovremeno je u Baderni živjelo 634 stanovnika koji su imali 425 goveda, 26 konja, 2 mule, 33 magarca i 1740 ovaca. Imali su jednog svećenika, 1 trgovca, 128 poljoprivrednika, 23 zanatlije 6 tkalaca lana, odnosno konoplje, i 6 tkalaca vune. Sve do propasti Mletačke republike u Lovreču je djelovalo 8 bratovština vjernika, religioznog i karitativnog karaktera.

Usporedo sa slabljenjem feudalizma dolazi do eksproprijacije i sekularizacije crkvenih feuda, pa će takva sudbina zadesiti i feude na Lovreštini. Godine 1740. manastir sv. Mihovila u Muranu prepušta imanja samostana sv. Mihovila na Limu, koji je u međuvremenu napušten, kapetanatu i podeštatu koparskom. Godine 1778 imanje će doći u posjed grofova Coletti iz Trevisa. Nije, međutim, utvrđeno kad je Kalisedo došao u posjed rovinjske obitelji Califfi, no dobar dio ovog imanja polovinom XVIII. st. je nacionaliiziran. Godine 1778. sekulariziran je vrsarski posjed porečkih biskupa u korist Lovreča odlukom Senata, pa će Vrsar plaćati Lovreču da može uživati biskupske posjede sve do prvih godina XIX. st. kad će Vrsar postati općina.

Austrija. Venecija je propala u oktobru 1797. a Istra je cjelokupna potpala pod Austrijsku monarhiju, čija će vlast trajati vrlo kratko i biti zamijenjena francuskom, da bi vrlo brzo i ova bila zamijenjena ponovo austrijskom. Istra je drugačije organizirana nego u vrijeme Mletaka i pazenatik kao sustav je ukinut čime Lovreč u potpunosti gubi svoje nekadašnje značenje. Unatoč činjenici da svi demografski i gospodarski podaci govore u korist Lovreča, V'rsar je, premda do tada u kaštelu tek ladanjski prostor porečkih biskupa a na obali neznatno ribarsko mjesto i zbog plitkoće i brojnih otoka zgodna luka za izvoz švercane robe, postao općina, a Lovreč sveden tek na poreznu općinu u okviru versarske. Da će do izražaja doći nekadašnji konflikti između Vrsara i Lovreča, posebno oko pitanja granica, ne treba posebno isticati. Lovrečki teritorij Baderne pripojen Poreču, Gradina Kalisado i područje Kloštra, odnosno nekadašnjeg feuda sv. Mihovila pripojeni Vrsaru. Lovreč doživljava potpunu dekadencu i malo je nedostajalo da doživi sudbinu Dvigrada iz XVII. st.. Gospodarske će se prilike donekle popraviti početkom XX. st. uslijed eksploatacije brojnih nalazišta boksita koji će se izvoziti preko Limskog kanala, odnosno otvaranjem ugljenokopa u bazenu Raša na istočnoj istarskoj obali, gdje će se zaposliti znatan broj radnika iz Lovreča i njemu pripadajućih sela. U novookupiranim krajevima Austrija nastoji što prije uvesti austrijski zakonodavni sustav. To nalazi svoj poseban odraz u školstvu. S tim u vezi nastoji otvoriti niz tzv. trivijalnih pučkih škola po tzv. Felbigerovom školskom sustavu. Dvorska kancelarija 1821. određuje otvaranje škole u Lovreču. No lovrečka škola zbog nedostatka učitelja (svećenika) i adekvatnih prostorija bit će otvorena tek 1883. godine, punih 13 godina nakon austrijske školske reforme, kao jednorazredna utrakvistična, talijansko-hrvatska škola - u prva tri razreda nastavni jezik je hrvatski a talijanski jezik obligatan od četvrtog razreda talijanski je jezik nastavni, a hrvatski obligatan. Po popisu iz 1900. na području Lovreča je bilo 1077 Hrvata i 646 Talijana, ali hrvatski nacionalisti zahtijevaju odvojenu školu samo na hrv. jeiku.

U XIX. st. dolazi do buđenja nacionalne svijesti naroda Istre koji potkraj stoljeća sve više prerasta u nacionalizme koji će posebno biti pogubni za Isrijane u XX. st. kada iredentistički pokreti (talijanski, hrvatski i slovenski) nasilno priključuju Istru tzv. matičnim zemljama.

Po okončanju Prvog svjetskog rata i aneksije Istre tzv. 'majci domovini' Italiji Lovreč dijeli sudbinu cijele Istre: hrvatska škola zatvorena, hrvatski jezik zabranjen. U cilju potpune talijanizacije područja fašistička vlast, uz školu u Lovreču, otvara i školu u Gradini, gradeći 30-ih godina novu školsku zgradu, a u mjestima gdje nema 60 školske djece, seoske škole otvara nacionalistička organizacija ONAIR: u Krunčićima, Selini, Voštenima i Orbanima. U tom razdoblju velik broj Lovrečana radi u rudnicima Raša za koje je bio organiziran prevoz kavaricama, a ta se tradicija nastavila i pod Hrvatskom sve do zatvaranja rudnika.

Partizanski pokret. Još u toku 1943. razvija se snažan partizanski pokret koji će rezultirati da će u srpnju 1943. prve grupe od 67 boraca s brežuljka Rušnjak u blizinu sela Rahovci otići u Gorski Kotar gdje će se priključiti partizanskom pokretu. Nakon kapitulacije Italije 8. IX. 1943. dolazi do općeg narodnog ustanka u Italiji, pa i Istri. U Lovreču pokret otpora preuzima vlast, ali nakon velike njemačke ofenzive, partizani odlaze preko granice na slobodni teritorij Gorskog kotara ili Krasa. Pokret je jak pa će već 1944., unatoč neprijateljskoj prisutnosti, djelovati partizanske škole u Rahovcima, Selini i Zgrabljićima. Lovreč je zajedno s okolicom oslobođen od njemačke okupacije u aprilu 1945. g. kada se faktički anektira tzv. 'matičnoj' zemlji' Hrvatskoj.

Privreda

U poslijeratnom razdoblju u eri opće industrijalizacije i ovdje se pokušava s pogonom za sušenje duhana. No nisu postignuti veći rezultati. Tada su najveći broj Lovrečana bli rudari u kavi karbuna Raša. Premda u samom Lovreču nema mogućnosti zaposlenja, jer nalazišta boksita su ili iscrpljena ili nedostatna za rentabilnu eksploataciju, a labinski su rudnici zatvoreni, ipak na području općine otvoren je niz nalazišta kvalitetnog građevinskog kamena u kojem će dio stanovništva naći zaposlenje. Razvijeni turizam na cijelom potezu porečko-versarske rivijere uključujući i Limski kanal čija sjeverna obala pripada Lovreču, te poljoprivreda namijenjena prvenstveno opskrbi visoko razvijenog turizma, čini osnove privredne egzistencije današnjeg stanovništva.

Vanjske veze

Sveti Lovreč na Wikimedijinoj ostavi

• Turističke informacije