Crnogorska pravoslavna crkva

Crnogorska pravoslavna crkva
Osnivač	Antonije Abramović
Nezavisnost	obnovljena 1993.
Priznanje	Kanonski nepriznata
Primat	Miraš Dedeić
Sjedište	Cetinje
Teritorija	Šablon:MNE Србија (Lovćenac) Šablon:ARG (Chaco)
Posjedi	None
Jezik	crnogorski
Vjernici	50.000 (tvrdnja)
Website	www.cpc.org.me

Crnogorska pravoslavna crkva je vjerska zajednica koja okuplja dio pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori kao i dio pravoslavnih Crnogoraca u dijaspori. Obnovljena je 31. oktobra 1993. godine, a njeni vjernici je smatraju nasljednicom autokefalne pravoslavne crkve koja je djelovala u Crnoj Gori do 1920. godine kada je pripojena Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Po podacima civilne udruge CEDEM za 2010. Crnogorska pravoslavna crkva ima popularnost od 35,4% a SPC u Crnoj Gori (49,1 %) .

Nepriznatost Crnogorske pravoslavne crkve

Crnogorska pravoslavna crkva tvrdi da je bila autokefalna od ukidanja Pećke patrijaršije (1766) i da je ona kanonska nasljednica Mitropolije koja je ušla u obnovljenu Srpsku pravoslavnu crkvu na Saboru iz 1920. godine. Crnogorska pravoslavna crkva nije priznata od strane Carigradske patrijaršije i drugih pravoslavnih pomjesnih crkava, a na njenog vođu, Miraša Dedeića, Sveti sinod Carigradske patrijaršije na čelu sa vaseljenskim patrijarhom Vartolomejem I je bacio crkvenu anatemu tj. izopštio ga. Pokojni patrijarh moskovski Aleksije II je 2004. godine prilikom susreta sa Milom Đukanovićem mu rekao da „Miraša Dedeića i njegove saradnike ni u jednoj zemlji neće pozitivno prihvatiti, za razliku od kanonskog mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, koga poznaje čitav pravoslavni i ne samo pravoslavni svijet“.

Autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve

Članak 40. Ustava Knjaževine Crne Gore iz 1905.

Crnogorska pravoslavna crkva je faktički bila autokefalna od ukidanja Pećke patrijaršije 1766. Praktično ni dotad, ali od toga vremena posebno, niko nije imao kanonske juruisdikcije da se miješa u crkveni život crnogorskih pravoslavaca, a svoga duhovnog poglavara Crnogorci su sami birali na Opštecrnogorskom zboru - jednoj vrsti predstavničke narodne skupštine koja se ispred Cetinjskog manastira okupljala povodom donošenja najvažnijih odluka.

Crnogorski crkveni poglavari ujedno su bili i političke vođe tadašnje crnogorske države iz dinastije Petrovića. Mitropolit Petar I. Petrović (Sveti Petar Cetinjski) i [Petar II Petrović Njegoš] kao nasljedno dostojanstvo crnogorskih vladika su isticali bijele kamilavke (grčki: Kαμιλαυκα) koje po kanonima mogu ponijeti samo autokefalni pravoslavni poglavari.

Carigradski patrijarhat, kao majka pravoslavne vaseljene (vaseljenski patrijarh je, kao “prvi među jednakima”, najviši dostojanstvenik Pravoslavne crkve), je i izričito, službeno, sa stanovišta kanona, priznao autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve. U službenom dokumentu - Katalog autokefalnih pravoslavnih crkava - Sintagma - koji je, po odobrenju Carigradske patrijaršije, objavljen u Atini 1855. godine pod rednim brojem 9. navodi se Crnogorska pravoslavna crkva kao autokefalna. Također na osnovu ovog dokumenta, koji predstavlja priznanje autokefalne mitropolije crnogorske, Carigradska Patrijaršija zahtjeva od nje da poštuje kanonička pravila i ne širu svoju aktivnost izvan političkih granica Crne Gore

Od 1904. godine Crnogorska pravoslavna crkva imala je svoj Sveti Sinod (Sinod je najviši crkveni organ upravljanja koji mogu imati samo autokefalne crkve).

Čitav niz legislativnih akata u svrhu državne promocije svjedoči o ustrojstvu i funkcioniranju Crnogorske pravoslavne crkve. U tom pogledu od fundamentalne važnosti je spomenuti: Ustav Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori (1903.); Ustav pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori (1904.); Zakon o parohijskom sveštenstvu (1909.). Status Crnogorske pravoslavne crkve reguliran je i državnim Ustavom Knjaževine Crne Gore koji je usvojen na Nikoljdan 1905. godine.

U državnom Ustavu Knjaževine Crne Gore 1905. godine bilo je normirano u članu 40. sljedeće: "Državna vjera je u Crnoj Gori istočno pravoslavna. Crnogorska je crkva autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno pravoslavnom Vaseljenskom crkvom. Sve ostale priznate vjeroispovijesti slobodne su u Crnoj Gori".

Crnogorska Pravoslavna Crkva

U sklopu ostvarivanja osnovnijeh ciljeva anticrnogorskoga programa, Aleksandar Karađorđević je dekretom (nekanonski, nezakonito i nasilno) ukinuo 1920. godišta i Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koju su kao autokefalnu (suverenu, samostalnu, sa "svojom glavom") priznavale sve ostale pravoslavne i katoličke crkve. U samom aktu o ukidanju se konstatuje da se ukida autokefalna Crnogorska crkva i ujed(i)njuje se u Srpsku patrijašiju. Crnogorci su nakon drugoga svjetskoga rata vaspostavili državu, ali je njihova Crkva ostala u pređašnjemu, neregularnom statusu. U pravoslavlju se crkve, uglavnom, nacionalno organizuju ili po principu državne samostalnosti, njezine osobitosti i istorijske posebitosti. Suprotivo crnogorskoj državi i naciji, Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori zadržala je srednjovjekovno-imperijalni organizacioni rudiment kao stalno prisutni velikosrpski ideal – ispunjenje Dušanovog osvajačkog zavjeta. Takvom iznimnom (relikvijskom ii rudimentom) organizacijom crkve, ozvaničeno je veljesrblje u Crnoj Gori. Njezina suštastvena ideološko – politička pretpostavka je imperijalno – srpska (velikodržavna), a ne nacionalno – pravoslavna, autokefalna crkva. To podrazumijeva (nepostojeću) "(imperijalno – crkvotvornu narodnost)" ("srpstvo" kao metafizičku apstrakciju, teokratizaciju i teologizaciju), a ne stvarnu istorijsko – narodnosnu samobitnost Crnogoraca. Srpska pravoslavna crkva je u Crnoj Gori nastavila institucionalno i legalno ništenje crnogorskog samostalnog bića, zadržavajući u vlasništvu neprocjenjivo crnogorsko blago (oko 650 crkava i manastira). Ona je, dakle, već po svojoj organizaciji, nacionalno – osvajačka i asimilatorska, tj. Svjetovno – politički usmjerena, što je u najdubljem sukobu sa njezinijem sakralnim ("duhovnim") ciljem i zadatkom. Koliki je njezin uticaj na širenju "crkveno – pravoslavnoga srpstva" u Crnu Goru (po principu: dokle doseže "srpska" crkva, dotle je i "srpski narod") pokazuje i to što je vrlo rano kanonizovala svjetiteljski kult gotovo svijeh Nemanjića. Tijem je dinastija srednjovjekovne srpske proširene države postala neizostavni dio srpske crkvene i pravoslavne tradicije. Rečena indoktrinacija je najočitija u tome što u takvoj crkvi Crnogorac postaje "srbin" činom krštenja, a svještenik profesijom. U kojoj se mjeri ostvaruje programsko posrbljavanje Crnogoraca, preko ove arhaično – imperijalne organizacije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, najbolje pokazuje i to da je vjekovima zvani Cetinjski manastir odnedavno preimentovan u Srpski pravoslavni cetinjski manastir. Ovakva fanatična ukovanost crkve, vjere i nacije, čije je razdvajanje i posvjetovljenje izvršeno u Evropi još u XIX st, sve do danas je ostala tabu tema zbog straha da Crnogorci ne izgube supstrat "srpske vjere" kao tobože osnovne odlike crnogorskoga naroda i njegovoga "jedinstva" sa Srbima. SAMOORGANIZOVANJE I OSLOBAĐANJE CPC I NJEZINO PONAROĐAVANJE U BORBI PROTIV TURAKA

Samokonstituisanje i osamostaljivanje Crnogorske pravoslavne crkve mora se shvatiti kao istorijski proces, suštastveno i sadržinski, a ne (samo) kao gotov čin i tvorevinu (formalno), jer je organski sliveni dio, ali i rezultat, samostalne, sasvijem posebite, hiljadugodišnje crnogorske istorije, države i slobodarskoga naroda crnogorskoga. Prodor pravoslavlja u katoličku Zetu (Crnu Goru) omogućen je poslije njezinoga osvajanja od strane Raške (Srbije) krajem 80-tijeh godina 12. stoljeća. Sv. Sava je osnovao tri episkopije na prostoru Crne Gore (1219). Zanemarujući povijesnicu dukljansko-zetsko-crnogorske katoličke crkve, još od uzdizanja barske biskupije na rang Dukljansko-barske nadbiskupije (1089), CPC počinje od 1219 (kada je bila pod upravom proširene, imperilalno-osvajačke nemanjićke države i crkve), da se samooslobađa i samokonstituiše. Od osnivanja je to Crnogorska pravoslavna crkva, s tijem što je bila pod izvanjskom, jabanskom jurisdikcijom. Od tada CPC stalno ima emancipatorske težnje; stalno se bori za osamostaljivanje i oslobađanje od SPC. Prvi značajniji korak ka stvaranju samostalne CPC nalazimo u nezavisnoj državi Balšića (1360), koji su "vodili samostalnu crkvenu politiku". Napravljen je sporazum izmađu Djurđa Balšića i Lazara Hrebeljanovića (oktobra 1375) po kojem se ukida ranije donijeta odredba (1346) da patrijarha bira državni sabor, na čelu sa vladarem, i uspostavlja novi odnošaj: budućeg patrijarha bira samo sabor arhijereja i igumana iz crnogorskijeh i srpskijeh manastijera, bez uticaja gospodara i vlastele. Ti proces se nastavlja i za doba Crnojevića koji su vodili borbu protiv srpskijeh despota 1421 - 54. Paštrovići su se udružili i sa Mlecima, da bi ih ovi uzeli pod zaštitu, ako ih napadnu u većem obimu Srbi ili Turci. U jednoj borbi oko Budve protiv Srba (1441) učestvovao je i zetski mitropolit. Poseban pomak ka zadobijanju faktičke autokefalije CPC je 1484, kada je Ivan Crnojević, pomjerajući odbranu pred napadima Turaka, podigao Cetinjski manastijer, zakonom utvrdio njegova prava i dao mu pravo da omogući azil. Vrlo razložno je mnijenje da stvarna autokefalnost Crnogorske mitropolije suštastveno počinje sa crnogorskom (vrlo uslovno nazvanom) "teokretijom", po nekijem spisateljima o od 1496, a navlastito u Principatu od 1500. g., kada Opštecrnogorski i Glavarski zbor djeluju kao crnogorski parlament i vlada sa položajem prvorazrednoga autoriteta koji je birao crnogorske mitropolite. Period od prvoga ukidanja Pećke patrijašije 1525, od kada je Crnogorska mitropolija bila pod labavu, posve nominalnu jurisdikciju Ohridske mitropolije, i 200-godišnje razdoblje od Turske pećke patrijašije, u stvari, Turske pravoslavne crkve u nekadašnjoj Srbiji (1557 - 1766), predstavlja proces sekularizacije (posvjetovljenja) i ponarođavanja CPC i njezinoga preobražavanja u narodnu crkvu sa narodnom religijom i duhom uopšte Crnogoraca. Posebita, gotovo, krucijalna faza u ostvarivanju autokefalne CPC počinje krajem XVI i početkom XVII st, kada se CPC, na čelu sa mitropolitom Ruvimom II, najneposrednije upregnula u oslobodilačku borbu crnogorskoga naroda protiv Turske i u potpunosti suprotstavila politici Turske pećke i carigradske patrijaršije koje su bili sastavni članovi turskoga upravnog sistema. Samostalnost Crnogorske mitropolije još više se učvrstila za doba mitropolita Danila, rodonačelnika dinastije Petrović u kojoj je vladičansko zvanje postalo nasljedno, a potvrđivao ga je Opštecrnogorski zbor. Uspostavljanjem političkijeh odnošaja sa Rusijom za vrijeme vladike Danila i s ruskijem Sinodom, i zvanično je priznata, odnosno samo potvrđena već stvarno postojeća autokefalnost CPC.

FORMALNO PRIZNANJE STVARNE AUTOKEFALNOSTI CPC Nakon drugoga ukidanja Turske pećke patrijaršije (1766), CPC biva i formalno priznata od svijeh ostalih crkava; postaje u svakom pogledu potpuno nezavisna, istorijskom nuždom prepuštena sebi, svojoj državi, svomu narodu i Bogu, kojima jedino i polaže račune. Naprosto, njezina Majka-crkva ne postoji. CPC je bila u nepomirljivom sukobu sa Turskom carigradskom patrijaršijom. Radi toga je sasvijem normalno i kanonski što CPC nikada ni od koga nije tražila tomos (odobrenje) i što joj ga niko nije dao za njezinu stvarnu autokefaliju, jer bi u suprotnome bila zavisna. Međusobice sasvijem svjesni ovakvoga stanja, kanonski ga samo potvrđuju, zvanično i formalno priznaju sve ostale crkve, prije svega, Ruska crkva, što dokazuje i zvanični njezin katalog od 1851, Carigradska patrijaršija u svojoj Sintagmi, objavljenoj 1855. i sama SPC. Mnogi spisatelji ističu da je za vrijeme Petra I Petrovića (1784 - 1830) Sveti Sinod ruski priznao pravoslavnu Crkvu u Crnoj Gori za kanonski autokefalnu. Ovi naš vladika - vladar i svetac u pismima Svetom Sinodu ruskom je isticao autokefalni položaj CPC. To je činio i Opštecrnogorski i Glavarski zbor, ukazujući da crnogorski vladika podnosi račune samo svomu, crnogorskomu narodu. Sveti Petar Cetinjski je na lijevoj ruci nosio prsten kao znak članstva u Svetom Sinodu ruske Crkve. Na glavi je nosio bijelu kamilavku koju u pravoslavlju nose samo patrijarsi. PUNO UOBLIČENJE CPC - PREDUSLOV ZA KRALJEVINU Vrhunac istorijskoga procesa samokonstituisanja CPC, sa punijem crkvenijem sadržajem toga termina i sa potpunijem ustavno - pravnim i crkveno - kanonskijem ustrojstvom, kao i sve njoj savremene autokefalne crkve, pada u doba knjaza Nikole, kao pripreme za najveći stupanj državnosti - Kraljevinu. Ustrojstvo Crnogorske pravoslavne (samostalne) crkve i upravljanja njom bilo je normirano: Ustavom Svetog Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori od 30. Decembra 1903, Ustavom pravoslavnih konsistorija u Knjaževini Crnoj Gori od 1904, Ustavom za Knjaževinu Crnu Goru od 1905 (čl. 40) i Zakonom o parohijskom svještenstvu od 1909. Goda. Neka vjerska i svještenička pitanja bila su normirana još Zakonikom knjaza Danila od 1855, Aktom o proglašenju Knjaževine Crne Gore (1852) i Zakonikom Petra I (1798. i 1803). Knjaz Nikola je za mitropolita postavio Mitrofana bana. Osnovao je prvo Privremenu bogosloviju (1863), a zatijem Bogosloviju za školovanje popova. Svještenici su u potpunosti skinuli oružje i narodnu nošnju, a obukli mantije i spustili bradu. Izvršena je reorganizacija parohija (1881). Obnovljeno je 12 manastira i 112 crkava, dok je podignuto 163 nova hrama božja. Ustavno pravnu osnovu CPC formulisao je međunarodno priznati naučnik Valtazar Bogišić, a crkveno-pravoslavnu i kanonsku poznati istoričar pravoslavne crkve i pravoslavni kanonista dr Nikodim Milaš, srpski zadarski episkop. U Bogišićevoj anketi, na koju su odgovarali najpoznatiji i najviđeniji ljudi u Crnoj Gori, među kojima vladar i vladika, stoji da je "Crnogorska crkva posve avtokefalna i osobenu jerarhiju ima, a nema nikakvijeh zvaničnih odnošaja s drugijem avtokefalnim crkvama, nego mir i ljubav". U udžbeniku Pravoslavno crkveno pravo (Zadar 1890, 132, 237) dr N. Milaš citira zvanični katalog pravoslavnijeh crkava, zvani Sintagma, u kojoj je "Avtokefalna mitropolija crnogorska" navedena pod rednijem brojem 9, a srpska pod 14. NESPORNOST istorijske činjenice postojanja CPC Srpski pravoslavni teolog i istoričar pravoslavne crkve prof. P. Ćupić razlikuje dva perioda u razvoju autokefalne crkve u Crnoj Gori: do priznanja njezine pune samostalnosti od strane Sv. Sinoda ruskog i njezinu punu nezavisnost iza 1711. goda. Većina ozbiljnijeh istoričara, posebno srpskijeh i pravoslavnijeh teologa, konstatovali su istorijsku činjenicu da je Crnogorska crkva stvarno postojala, da je bila priznata kao autokefalna od strane svijeh ostalijeh crkava, navlastito od Ruske crkve i Carigradske patrijaršije. Samostalnost Crnogorske crkve dokazuje i Spomenica o 25-godišnjici rada mitropolita crnogorskog, potonjega autokefalnoga vladike, Mitrofana Bana u autokefalnoj Crnogorskoj crkvi. U toj Spomenici je pečatano tušte čestitki za uspješan rad ove Crkve, pa i od Srpske crkve. U većini tijeh depeša se pominje Crnogorska autokefalna crkva, Crnogorska crkva ili Crkva crnogorskoga naroda. Navlastito je potrebito navesti depešu Srpske crkve: "Srpska crkva, kao sestra i po vjeri i po narodnosti, dijeli radost Crnogorske Crkve …". Mitrofanu Banu, kao sebi ravnom, autokefalnom, šilje čestitku iz "Svetoga grada Herusalima 1910, decembra 25 " patrijarh jerusalimski Damijanos, kao i carigradski patrijarh Joakim. U brošuri cetinjskoga kaluđera Boža Mihajlovića Mitropolit Petar I Sveti, koja je pečatana po blagoslovu Crnogorsko-primorskog mitropolita (Cetinje, 1973, 36-37), navodi se u povodu Njegoševoga proglašenja Petra I za sveca: "Ovi akt vladike Petra II, poglavara onda samostalne pravoslavne crkve u Crnoj Gori, smatra se zvaničnijem aktom kojim je Mitropolit Petar I kanonizovan i uvršten u red svetitelja…". Sam Njegošev akt proglašenja za sveca Petra I mogao je da izvrši samo autokefalni vladika i samostalna crkva. Takav njezin status potvrđuje i nekanonski i nasilni čin njezinog ukidanja, tj. Jednostrani samovoljni Ukaz regenta Srbije, Aleksandra Karađorđevića od 30. avgusta 1920. u kojem se navodi da je autokefalna Crnogorska crkva ujed(i)njena u Srpsku patrijaršiju. Crnogorska pravoslavna crkva normalno je navedena kao autokefalna u svijem aktima oko prisajedinjenja (1918 - 1920). U starijoj i novijoj srpskoj crkvenoj istoriji je također smatrana autokefalnom. Isto se navodi i u ruskoj, češkoj, njemačkoj i drugoj literaturi. Među tijem autorima je i srpski patrijarh Varnava koji je potvrdio 1935. da je CPC autokefalna: "Crkva u Crnoj Gori postala je samostalna i prećutno je priznata kao takva od sviju oblasnih crkava. (Srpska pravoslavna crkva u prošlosti i sadašnjosti, Sremski Karlovci 1935). U Istoriji hrišćanskih crkava, koja je pečatana prije 120 godina, po odobrenju Sinoda Ruske crkve, objašnjava se autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve: "Zbog takvoga izuzetnoga položaja Crne Gore, pravoslavna njezina crkva zauzela je autokefalni položaj u redu drugijeh crkava, i njezine vladike-mitropoliti postigli potpuno nezavistan položaj, kako u odnosu na Srpskoga patrijarha u Peći, tako i docnije prema konstantinopoljskom". CPC je opstojala sve do 1920. godine, kada je ukinuta protivno volji naroda, svještenstva, vlasti crnogorske, Ustava Svetoga Sinoda i Ustava Knjaževine Crne Gore. To je bila prirodna posljedica nezapamćenoga ukidanja crnogorske države, nacije i svega crnogorskoga. Tada su sve ravnopravne autokefalne crkve, koje su se tobože ujedinile u Srpsku crkvu Kraljevine SHS, potpale pod nasilnu jurisdikciju fanariotske Carigradske (Istambulske) patrijaršije. Autokefalni položaj CPC, do njezinoga nezakonitoga i nekanonskog ukidanja 1920. Niko nije nijekao. Naprotiv, gotovo da nije bilo ozbiljnijega istoričara i bogoslova, posebno srpskoga, koji nije konstatovao tu nespornu istorijsku istinu. Međutijem, od 1920, a ništa manje i od 1945, vrši se programsko i sistematsko zatiranje svake svijesti o CPC i o potrebitosti njezinoga vrtanja, odnosno obnavljanja. NEOSNOVANOST PORICANJA CPC I POTREBITOST NJEZINOG OBNAVLJANJA Već smo na početku ukazali da je suštastvo poricanja CPC i njezinoga vaspostavljanja isključivo u političko-nacionalnijem motivima i razlozima. Jednostavno, SPC ne priznaje crnogorski narod i naciju, pa ni CPC. Ovi prosti veljedržavni i veljenacionalni razlozi ukrivaju se tobože "čisto" kanonskijem motivima, a glavni se svodi na to da CPC kanonski nije tražila i dobila tomos od matične crkve. To je sasvijem tačno, jer je ona stvarno već bila autokefalna, niotkoga zavisna, pa ga i nije morala ni od koga tražiti i dobiti, navlastito ne od nepostojeće "Majke-crkve". Ovdje je upravo riječ o bogohulnoj kanonskoj inverziji i reminiscenciji na odumrlo kanonsko pravo i njihovom sukobu sa samom, Bogom vođenom, crnogorskom povijesnicom, njezinim kategoričkijem imperativom "za krst časni i slobodu svetu", svete Crnogorske pravoslavne crkve za očuvanje čojstvenoga i junačkoga hrišćanstva i pravoslavlja. CPC nije fermala za nepostojeću Tursku pećku i carigradsku patrijaršiju. Naprotiv, njezina narodnosno-oslobodilačka i pijemontska misija bila je u najžešćoj rati sa njihovom turskom politikom. Ona je u nadljudskoj, božanstvenoj borbi dostojno izdejstvovala ono što joj pripada po prihvaćenom tumačenju "pentrahije" ("petovlada") i starom istočnjačkom pravilu i pravdi da samostalan narod i država moraju da imaju i samostalnu crkvu. CPC - i niko nije ni trebao da da, pokloni ili proda autokefalnost, jer je stvarno i kanonski već posjedovala. Nije imala potrebitost da moli, niti su joj bile nužne administrativne potvrde, jer je ona u krvavoj borbi, kroz posve samostalnu istoriju, sama stvarala (državotvornu i crkvotvornu) slobodu, te i zaslužila priznanje svoje stvarne autokefalije. Ne može se njezino istorijsko postojanje, zvanično priznanje, lučonošna borba za slobodnu hristijansku državu i crkvu i sama bogolika istorija crnogorska proglašavati "istorijskom grješkom", "nenormalnijem prilikama" i "nenadležnijem činom". Jer, ona je iznad svijeh kanona, sam Božji život, promisao, mudrost i istina. CPC je duša Crnogoraca i božji izaslanik u Crnoj Gori, navlastito, ako se ima u vidu atipičnost cjelokupne crnogorske istorije, države, crkve, posvjetovljenoga, ponarođenoga, nekanonskoga, nedogmatskog i "jeretičkoga" duha uopšte Crnogoraca. Glavne posebitosti crnogorske države su vrlo uslovno nazvana "teokratija", nasljedna ustanova vladika-gospodara, koje je birao i potvrđivao Crnogorski zbor. To je izuzetak u pravoslavlju. Već samijem tim Crnogorska crkva je bila sasvijem nezavisna od bilo čije druge, crkvene i državne vlasti. Zato, neka i ubuduće bude takva. Neka bude kako je Bog zapovijedio i kako je vazda bilo u pravoslavlju: slobodan crnogorski narod - samostalna crnogorska država - autokefalna CPC Sa otimanjem CPC Crnogorcima je oteta prošlost, sadašnjost i budućnost, njihova duša. U tome se taji jedan od bitnijeh razloga odrođavanja (posrbljavanja) Crnogoraca. Toga radi je potrebito njezino vrtanje kao nasušni hljeb. Na Lučin dan - crnogorski Petrov dan 1993. Goda u Prijestonici Crne Gore Crnogorci su na tradicionalan način donijeli odluku o obnavljanju CPC i izabrali svog duhovnog poglavara kandidata za mitropolita i poglavara svoje Crkve. Od toga datuma počinje nova etapa u razvoju CPC.

Izvori u klasičnim enciklopedijama

O autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve veći broj članaka objavile su klasične starije enciklopedije na engleskom,francuskom, ruskom, češkom i drugim jezicima, takođe i Narodna enciklopedija iz 1920-ih (Kraljevina SHS).

• "Crkva Crnogorska je nezavisna (autokefalna)“. (francuska „Velika enciklopedija”/„La Grande Encyclopédie", 1886., tom XXIV štampana u Parizu, str.222)

• "PRAVOSLAVLJE – naziv krišćanskoga vjeroispovijedanja, kojem u sadašnjosti pripadaju crkve Ruska, Grčka, Srpska, Crnogorska, Rumunska..." (ruski „Enciklopedijski rječnik”, 1898., tom XXIVa, knj. br. 48 štampana u Petrogradu, str. 924)

• „Crnogorska crkva je autokefalni ogranak istočno-pravoslavne zajednice“. ("Enciklopedija Britanika", 1902., tom XXX, str. 882)

• "Crnogorska crkva je samostalni (autokefalni) dio Pravoslavne crkve. Na njenome čelu nalazi se mitropolit cetinjski..." (ruski „Enciklopedijski rječnik”, 1903., tom XXXVIIIa, knj. br. 76 štampana u Petrogradu, str. 612)

• "Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je autokefalna, to jest nezavisna od patrijarha u Carigradu". ("Katolička enciklopedija"/"Catholic Encyclopedia", 1912., tom X štampan u Njujorku, str. 531)

• "Prije svih je postala autokefalna Crnogorska crkva (od 1766. god), zatim Grčka (od vremena stjecanja političke nezavisnosti Grčke, konkretno, od 1833. god), potom Bugarska (od 1870. god. fermanom Sultana), Srpska – 10 godina kasnije...” (ruski „Enciklopedijski rječnik Granta", 1913., članak „Православiе”, tom XXXIII štampan u Moskvi, str. 289)

Historija Crnogorske pravoslavne crkve

Prvi poglavar obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve bio je vikarni episkop Antonije Abramović koji je sam sebe uzdigao na tu poziciju. Nakon Antonijeve smrti 1996. za novog poglavara na Badnji dan 1997. godine pravoslavni Crnogorci su izabrali dotadašnjeg pravoslavnog paroha Carigradske patrijaršije u Rimu arhimandrita Miraša Dedeića. On je rukopolaganjem za episkopa dobio crkveno ime mitropolit Mihailo i bio eskomuniciran od Bartolomeja I.

U Sabornom hramu Svete Paraskeve u Sofiji, Mihailo je 1998. kanonski rukopoložen za episkopa Crnogorske pravoslavne crkve. Hirotoniju je izvršio patrijarh Bugarske pravoslavne crkve patrijarh Pimen. Rukopolaganju Mihaila za episkopa obnovljene Crnogorske pravoslavne crkve sasluživali su predstavnici nepriznatih pravoslavnih crkava to jest:Inokentije, mitropolit sofijski, Genadij, mitropolit dorostolski i još pet episkopa i četiri svećenika. Ta hirotonija imala je podršku i blagoslov Ukrajinske pravoslavne crkve.

Poglavar Crnogorske pravoslavne crkve ima titulu: Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorski.

Spor sa Srpskom pravoslavnom crkvom

Crnogorska pravoslavna crkva se od svog osnivanja nalazi u sporu sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja u Crnoj Gori djeluje preko Mitropolije crnogorsko-primorske. Iako autori bliski srpskim crkvenim krugovima pokušavaju osporiti kanonsku utemeljenost crnogorske autokefalije u prošlosti sam mitropolit crnogorsko-primorske mitropolije Amfilohije Radović je priznao historijsku autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve na Radio televiziji Srbije 18.6. 2010. pošto po njegovim rječima:„Mitropolija je, ruku na srce, početkom 20. vijeka slovila kao autokefalna, ali milošću i voljom kralja Nikole. Nikada ona nije tražila ni od koga dobila autokefalnost, kao što to biva u Pravoslavnoj crkvi kroz vjekove" , ali s druge strane on smatra njenu sadašnju verziju pseudo religioznom nacionalno fašističkom organizacijom. .

Spor se prvenstveno tiče crkvene imovine, odnosno objekata koje drži SPC, a koje CPC - koja se smatra nasljedniciom crkve ukinute 1920. godine - smatra svojim. Po podacima civilne udruge CEDEM Srpska pravoslavna crkva je 2009. imala potporu 52.2 % stanovništva dok Crnogorska pravoslavna crkva 21.7 %. No, istraživanje CEDEM-a za 2010. pokazuje nagli porast popularnosti CPC (35,4%) i neznatni pad popularnosti SPC (49,1 %) .

http://www.pravoslavlje.me/2018/01/17/peticija-za-ukidanje-nezakonitih-upisa-spc-na-crkvenoj-imovini-krece-potpisivanje-po-gradovima-crne-gore/

Pravni status

Do januara 2000. godine Crnogorska pravoslavna crkva nije mogla dobiti status pravnog lica jer je vlast odbijala njenu registraciju. Te godine registrirana je u područnoj jedinici MUP-a Crne Gore na Cetinju na bazi Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977. godine (“Sl. list SRCG”, br. 9/77, 26/77, 32/88), koji je, u nedostatku drugog pravnog akta, regulirao to područje. Do toga je došlo nakon brojnih protesta i nakon izvjesnih promjena političke konstelacije.

Ustav Crne Gore iz 2006. godine, usvojen nakon referenduma i međunarodnog priznanja crnogorske nezavisnosti, sada uopšte ne definira koja od dvije pravoslavne crkve ima jurisdikciju tako da se crkveno crnogorsko pitanje smatra još uvijek neriješenim.

Član 14. Ustava Crne Gore glasi: "Vjerske zajednice odvojene su od države. Vjerske zajednice su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova" .

Zanimljivost

Posljednja eparhija (dijaceza) autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, premda je ona ukinuta formalno 1918-1920. godine, djelovala je u Detroit]u, Sjedinjene Američke Države i 1923. obavljala bogosluženja.

Vidi još

• Mitropolija crnogorsko-primorska
• Pravoslavna crkva u Crnoj Gori

Vanjske veze

• Službene stranice Crnogorske pravoslavne crkve
• Službene stranice srpske Mitropolije u Crnoj Gori
• Članak "Super-laž o SPC kao kanonskoj crkvi u Crnoj Gori"
• Članak "Super-laž o SPC kao kanonskoj crkvi u Crnoj Gori"
• Tekst "U pravoslavlju nezavisna država mora imati autokefalnu crkvu "