Hrvatska pravoslavna crkva

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Hrvatska pravoslavna crkva je bila pravoslavna crkva koja je za vrijeme drugog svjetskog rata službeno djelovala na područjima pod vlašću Nezavisne Države Hrvatske od 1942. do 1945.

Postojanje 1942-45[uredi | uredi kod]

Osnovana je ukazom poglavnika Ante Pavelića u okviru mjera kojima se, pod njemačkim pritiskom, trebala ublažiti represija prema srpskom, odnosno pravoslavnom stanovništvu NDH, a u svrhu smirivanja ustanka. Tim je potezom NDH formalno odustala od svoje dotadašnje politike kojom su se svi Srbi u NDH imali prisilno preobratiti na katoličanstvo, protjerati u Srbiju ili likvidirati. Srbi u NDH su, slično kao i Muslimani, proglašeni Hrvatima pravoslavne vjere; s druge strane, isto kao što se više nisu mogli izjašnjavati kao Srbi, tako i nije više mogla postojati Srpska pravoslavna crkva. Manastiri, crkve i druga imovina SPC u NDH koja je uspjela izbjeći pljačku i razaranje je ukazom predana novom entitetu.

HPC, međutim, nije zaživjela, s obzirom da je srpsko stanovništvo, izloženo progonima i pogromima, prema vlastima NDH osjećalo trajno nepovjerenje. Za popunjavanje svećeničkog kadra se, HPC, stoga morala koristiti gotovo isključivo svećenicima Ruske zagranične crkve izbjeglim nakon oktobarske revolucije.[1] Propašću NDH propala je i ova u narodu omražena ustaška crkva, a 8 njenih najvažnijih dužnosnika koji nisu prebjegli u druge države su uhapšeni i na vojnom sudu grada Zagreba 29.6.1945. osuđeni na smrt i pogubljeni.[2]

Inicijative za obnovu[uredi | uredi kod]

Ideje o obnovi HPC su se pojavile 1990-ih u Hrvatskoj, a obično su dopirale iz krugova ekstremne nacionalističke desnice i bile praćene zahtjevima da se formalno zabrani SPC kao eksponent velikosrpske politike, odnosno trajni sigurnosni rizik po Hrvatsku.

U martu 2010. je u Zadru službeno objavljeno ponovno osnivanje HPC od strane udruge građana registrirane kao Hrvatska pravoslavna zajednica.

Inicijativa za obnovu Hrvatske pravoslavne crkve je izazvala osude Srpske pravoslavne crkve, hrvatskog predsjednika i predsjednika vladine komisije za odnose s vjerskim zajednicama.[3] [4]

Izvori[uredi | uredi kod]

V. također[uredi | uredi kod]

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]