Nikola Kuzanski

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Nikola Kuzanski

Nikola Kuzanski (latinski: Nicolaus Cusanus, njemački: Nikolaus von Kues ; 1401-1464.), njemački kardinal i filozof.

Nikola Kuzanski bio je njemački kardinal i filozof iz doba renesanse. On se povezuje s učenjem o slaganju suprotnosti, napadom na Aristotelov zakon neprotivrječnosti koji je bio od povijesnog utjecaja. On je bio jedan od najranijih mislilaca koji je porekao geocentričnu koncepciju svemira, i potvrdio neograničenu prirodu prostora. Njegovo glavno djelo je "O učenom neznanju" (De Docta Ignorantiae napisano 1440. godine).

Nikola Kuzanski «De docta ignorantia»[uredi - уреди | uredi izvor]

Uvod[uredi - уреди | uredi izvor]

U vremenu koje je tražilo promjene cjelokupnog načina razmišljanja i života, rodio se i živio Nikola Kuzanski (1401-1464). Napredujući u Crkvenoj hijerarhiji, imenovan je biskupom 1450. godine. Važnost njegove filozofske i teološke misli je neosporna, osobito za vrijeme u kojem je živio. Značajan je doprinos ostavio svojim konceptom beskonačnosti, a kojim je posebno utjecao na Giordana Bruna (1548-1600) i Barucha Spinozu (1632-1677).

Iako u ovom radu nije u prvom planu izlaganje Kuzančeva shvaćanja beskonačnosti, neminovan je uvid u isto. Njegovo najznačajnije filozofsko djelo jest De docta ignorantia, koje je dovršio 1440. godine u Kuesu.

U ovom radu bavim se temom Trojstva, s osvrtom na značaj i utjecaj pitagorejaca na samog Kuzanskog. Prvim dijelom rada tumačim sintagmu učeno neznanje, koja je neophodna za razumijevanje osnovnih misli. U drugom poglavlju dovodim u vezu matematiku i shvaćanje božanskih stvari. Svojom kristologijom, Kuzanski zaokružuje misao o Trojstvu, stoga u posljednjem dijelu rada pišem o Isusu Kristu kroz prizmu Kuzančeva teksta.

Tumačenje pojma «docta ignorantia»[uredi - уреди | uredi izvor]

Sintagma docta ignorantia (učeno neznanje) predstavlja ključ kojim ulazimo u predvorje Kuzančeve misli. Kolokvijalno govoreći, radi se o kamenu temeljcu njegove filozofske misli. Osim učenog neznanja, druga glavna tema njegovog filozofskog promišljanja jest podudaranje oprečnog.

Ističući temelj filozofske misli, Kuzanac ostaje na vrelu antičke filozofske misli. Čuđenje tumači kao polazište filozofije uopće, pri čemu ostaje na vrelu antičke tradicije. Kuzanski smatra «ispravnim da čuđenje, zbog kojeg biva filozofiranje, prethodi želji za znanjem, da bi se um, kojemu «razumijevati» jest «biti», usavršio u bavljenju istinom». Odmah je na početku riješena svaka nejasnoća vezana za vlastitu egzistenciju. Um je instrument koji potvrđuje sigurnost vlastite egzistencije putem vlastite sposobnosti poimanje, suđenja i zaključivanja. Iako je čovjek u stalnom odnosu prema bićima i bitku, Kuzanski pretpostavlja metodološki paradoks, koji nalazimo kod Sokrata (470-399). Upravo, pod tim vidikom, Kuzanac navodi da «ništa savršenije u naukovanju neće se ni najučenijem čovjeku dogoditi nego to da otkrije da je vrlo učen u neznanju, koje mu je navlastito, i toliko će netko biti učeniji koliko više bude sebe znao onim koji ne zna». Na temelju elenktičkog postupka Sokrat pokušava razbiti prividno znanje svojih sugovornika, koje se strogim ispitivanjem po umu nije održivo. Njegova je metoda utemeljena na povjerenju u Logos čija zakonitost dovodi do pravog uvida.

Kuzančev stav «znati je ne znati» ima metodološku funkciju. Um u svojoj razumnoj djelatnosti susreće se s pitanjima na koje nema odgovor. Svaki je čovjek suočen s graničnim pitanjima svoje egzistencije. Svojom metodom o učenom neznanju Kuzanski ukazuje na čovjeka kao determinirano biće, ali istovremeno biće koje je u upućeno prema onome što je neograničeno i beskonačno. Upravo to beskonačno implicitno uključuje govor o Bogu. Stoga Kuzanski ne upotrebljava samo izraz učeno neznanje, nego i sveto neznanje. U tom smislu Kuzanski kaže: «sveto me neznanje, dakle, poučava da je ono što umu izgleda kao ništa ono neshvatljivo najveće».

Cjelokupno njegovo djelo De docta ignorantia jest plod vizije koju je doživio vraćajući se iz Grčke 1437. godine. O svom viđenju pišu u pismu kardinalu Julijanu Cesarniju (1398-1444). U njemu Nikola Kuzanski ističe svoju vjeru da je s «pomoću dara odozgo, od oca svjetala, od kojeg je dano sve najbolje – bio doveden do toga da spoznam ono neshvatljivo na neshvatljiv način u učenom neznanju nadilaženjem neprolaznih istinā, ljudima spoznatljivih». Upravo poniznost otvara put k vječnoj istini, odnosno Bogu. Stoga sintagma učeno ili sveto neznanje predstavlja otvorenost čovjekova uma prema vječnoj istini, koja je utjelovljena u Bogu. Svojom vjerom i otvorenim srcem, Kuzanski potvrđuje shvaćanje po kojem je vjera nezasluženi dar Božji, dostupan onima koji ponizno prose. Stoga ga možemo promatrati kroz riječi sv. Augustina (354-430) vjeruj da bi razumio, razumi da bi bolje vjerovao. Navedene riječi biskupa iz Hipona, predstavljaju maksimu za shvaćanje Nikole Kuzanskog kao čovjeka, filozofa i teologa.

Uloga matematike u filozofskoj misli Nikole Kuzanskog[uredi - уреди | uredi izvor]

Nikola Kuzanski studirao je pravo, filozofiju, fiziku, matematiku, medicinu i teologiju. Svoje studij započinje u Heidelbergu, nastavlja ga u Padovi gdje stječe doktorat iz prava, te nastavlja studij filozofije i teologije u Kölnu.

Tijekom cijelog svoga života, Kuzanac se bavio matematičkim problemima, a njegov je značaj na renesansnu misao neupitan. Njegovo razmišljanje utemeljeno je duboko u pitagorejskoj misli, kao što je slučaj i kod velikih mislioca novog doba (Kopernik, Kepler, Galilei, Newton). U tom smislu Kuzanac postavlja retoričko pitanje: «nije li Pitagora, nazivom i djelom prvi filozof, svako istraživanje istine povezao s brojevima?».

Vjerojatno polazeći od otkrića da se intervali tonske ljestvice mogu svesti na racionalne brojevne odnose titrajući žica, Pitagora (580-500) i sljedbenici njegove škole, pitagorejci, razvili su misao da se bit cjelokupne zbilje sastoji u brojevima. Naime, Pitagora je tvrdio da se istinska stvarnost prirode nalazi u principu forme i mjere, proporcije i broja. Razgovor o broju i prirodi nužno implicira pitanje o primjenjivosti matematike, a u antici je matematika shvaćana kao znanost o čistim formama i idejama. Pitagora reducira geometriju na aritmetiku, a temelj toga je da su svake dvije dužine mjerljive, što znači «da uvijek postoji njihova zajednička mjera koja ima ulogu jedinice mjerenja pri uspostavljanju njihova brojevnog odnosa». Pojednostavljeno možemo pretpostaviti da dužina a ima 12 mjernih jedinca (a=12 jedinica ), a b 5 (b=5 jedinica). Dužina a i b su mjerljive. No, sami pitagorejci su dokazali kako kod kvadrata nailazimo na problem. Naime, stranica i dijagonala kvadrata nemaju zajedničke mjere. Nastaje problem nesumjerljivosti, koji je dugo dovodio u pitanje ispravnost u tezu pitagorejaca.

Problem je riješen u 19. stoljeću utemeljenjem realnog broja, čime je potvrđeno Pitagorino stajalište da je broj temelj matematike. Rješenju problema doprinio je njemački matematičar J. W. R. Dedekind (1831-1916) sa svojom teorijom realnih brojeva (1872). Po njemu, realni brojevi su «rez u području racionalnih brojeva, koji se sastoji od beskonačne klase racionalnih brojeva manjih od tog iracionalnog broja i beskonačne klase racionalnih brojeva većih od njega». Istovjetno učenje razvili su istovremeno Cantor (1845-1918) i Weierstrass (1815-1897).

O, odnosu bića među sobom, te stvarnosti, ne može se reći ništa bez broja, smatra Kuzanski. Upravo, takvo mišljenje ima Pitagora i njegovi učenici. Stvarnost je protkana brojevima i brojevnim odnosima. Za Pitagoru je broj 10 sveti broj, koji se dobio zbrajanjem brojeva 1, 2, 3 i 4. Svaki od navedenih brojeva predstavlja određenu dimenziju stvarnosti. Govoreći o broju deset kao o svetom broju, treba imati na umu da je pitagorejska škola pod utjecajem religiozno-mističnih karakteristika (npr. teorija o seljenju duša).

U slučaju da broja nema, nestaje red, razmjer i sklad među stvarima, navodi Kuzanac. Prema njemu, kod brojeva treba odrediti najmanji, a od jedinici nema manjeg. U tom najmanjem dolazi do podudaranja s najvećim. Na temelju toga zaključuje da je «apsolutna jednost, kojoj se ništa ne suprotstavlja, dakle, sama apsolutna najvećost, koja je blagoslovljeni Bog». Na tragu Aristotelova (384-322) dokaza o prvom nepokrenutom pokretaču iz svoje Metafizike, Kuzanski dokida regresum in infinitum, te zaključuje kako je «nužno da ono zbiljski najveće bude početak i svršetak svih konačnih stvari. [...] Mora stoga postojati ono najveće naprosto, bez čega ništa ne može biti». Pitagora tumači jednost trojno. Ovo shvaćanje Kuzanac preslika na Trojstvo, u kojem Oca naziva jednost, Sina jednakošću, a Duha Svetog svezom.

Tumačeno u duhu aristotelovsko-skolastičke tradicije, Kuzanac ostaje na tragu njezinog instrumentarija (bît, bitak, biće), te ga uvodi na prag teoloških dogmi (o jednom i trojednom Bogu). Govoreći o bitku, odnosno o Bogu, mnogi su nastojali izbjeći ili dokinuti suprotnost i protuslovlje u njemu. Eklatantni primjer nalazimo suprotstavljenih mišljenja Parmenida (540-470) i Heraklita (550-480). Nikola Kuzanski ne opterećuje se s time, dapače pretpostavlja upravo suprotno. Stoga kaže da se najveća istina očituje u tome da «najveće jest ili nije; ili jest i nije; ili niti jest niti nije». Ovaj stav može tumačiti i promatrati u odnosu na tri puta spoznaje Pseudo-Dionizija Areopagite (živio oko 500). Svrha njegovih spoznajnih putova jest ukazati na neprikladnost ljudskog govora, ali i shvaćanja Boga. Zaključujući o razlozima korištenja matematike u govoru o božanskim stvarima, Kuzanac kaže da se «možemo prikladnije služiti matematičkim znakovima zbog njihove neprolazne izvjesnosti, jer nam je pristup božanskim stvarima otvoren jedino putem simbola». No, to ne znači da matematikom dolazimo do istinite spoznaje bitka.

Pretpostavljena je razlika između konačnog i beskonačnog. Ljudi i druga bića, odnosno ono što jest, pripadaju svijetu konačnog i determiniranog. S druge strane, nalazi se svijet beskonačnog i apsolutnog, odnosno onoga što u potpunosti nadilazi konačno. U sferi konačnog, matematika je konstantan način spoznavanja, stoga je ona za Kuzanskog jedini mogući način za spoznavanje beskonačnog.

Pretpostavljaju se tri načina, odnosno stupnja kako za poboljšavanje našeg predočavanja najvišeg. Prije svega, nužno je uočiti konačne matematičke likove s njihovim svojstvima. Nakon toga potrebno je navedena bitna svojstva na odgovarajući način prenijeti na beskonačne likove, a naposljetku je potrebno dosadašnja bitna svojstva beskonačnih stvari primijeniti na jednostavno beskonačno. Ova dijalektika Kuzanskog vodi do rasprave o beskonačnoj crti, koju je sv. Anselmo (oko 1033-1109) usporedio s najvećom istinom.

Polazišta točka rasprave jest vrlo jednostavan sud kako je «konačna crta djeljiva, a beskonačna nije, jer nema dijelova i u njemu se najveće podudara s najmanjim». No, Kuzanac navodi da konačna crta u pojmu crte nedjeljiva, jer konačna crta nije djeljiva u ne-crtu jer u veličini se ne dolazi do najmanjeg. Zaključuje, kako je beskonačna crta sama bît konačne crte. Polazeći od analogije konačne i beskonačne crte, Nikola Kuzanski označava Boga kao vječnu i nepromjenjivu bît svih stvari.

Kristologija – pashalno otajstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Treća dio (knjiga) O učenom neznanju izlaže Kuzančevo shvaćanje Isusa Krista. Ovaj dio teksta predmet je rasprava mislioca koji su se bavili proučavanjem koncepta učenog neznanja.

Na početku navedenog dijela teksta, Kuzanski ponovno utvrđuje odnos stvorenog i nestvorenog, konačnog i beskonačnog. Stoga, navodi: «sve jest ono što jest na najbolji mogući način, između najvećeg i najmanjeg, a Bog je početak, sredina i svršetak sveukupnosti i onog pojedinačnog, tako da sve pristupa Bogu, bilo da se uspinje bilo da se spušta bilo da teži sredini». Presveto Trojstvo čine Otac, Sin i Duh Sveti, a možemo ga promatrati kao «transcendentalni uvjet mogućnosti povijesno-spasenjskog Božjeg samosaopćavanja u Isusu Kristu po Duhu Svetom».

Kuzančeva kristologija oslanja se na kršćansku teološku misao. U tom smislu, Krist ima ulogu posrednika između nas ljudi i božanske stvarnosti. «Nije stoga naše opravdanje od nas, već od Krista. Budući, da je on sva punina, u njemu postižemo sve ako ga imamo». Kuzančev tekst prati tijek života Isusa Krista, od začeća da pashalnog otajstva. Svojim rođenjem, Isus iz Nazareta započinje ostvarenje božanskog plana spasenja. Božanska ekonomija spasenja usmjerena je prema svakom čovjeku. Pozvani smo da živimo vjeru u Isusa Krista, Sina Božjeg. Za nas je došao na svijet i otkupio je naše grijehe. Isus Krist je naš Spasitelj i Otkupitelj. Drugi vatikanski sabor (1962-1965) ima osobit značaj za katoličku teologiju. S obzirom na Isusa Krista i njegovu spasiteljsku ulogu, stavljen je naglasak na jedinstvenost spasenjskog događaja u Isusu Kristu. Ne umanjuje se važnost križa, te se u pashalni događaj uključuje uskrsnuće, uzašašće i dar Duha Svetog. Kuzanski tematizira otajstvo smrti i uskrsnuća, a u tom kontekstu kaže: «Zaslijepljeni su, onda, svi oni koji vjeruju u uskrsnuće, a ne priznaju da je Krist posrednik, mogućnosti tog istog , jer vjera u uskrsnuće jest i potvrda božanskosti i čovještva Kristova i potvrda same činjenice smrti i uskrsnuća». Uskrsnuće se predstavlja kao najveći iskaz Kristova božanstva. Iz toga proizlazi da uzašašće nema takvu spoznajnu moć. Njegovo se očitovanje javlja o Duhovima. Tada Isus Krist, uzašavši na nebo, svoju prisutnost prikazuje znakovima.

Na kraju Kuzanski naglašava Kristovu ulogu suca živih i mrtvih. Istaknuta je misao o nemogućnosti nas smrtnika da u potpunosti razumijemo Božji sud. Misao o nerazumijevanju Kuzanac tumači u skladu s čovjekovom željom da Boga prikažemo s nama poznatim osobinama. Ovdje je ponovno vidljiv utjecaj Dionizija Areopagite na Kuzanskog, kao i cijelom djelu.

Ostavština[uredi - уреди | uredi izvor]

Učeno neznanje ili docta ignorantia jest metoda koja služi Kuzanskom za shvaćanje transcendentnog. Njegov nam životopis govori kako je na putu iz Carigrada doživio viđenje. Upravo je taj trenutak ključan za strukturiranje koncepta učenog neznanja. Sukladno tome, kod njega je vidljiva kohezija filozofije i teologije. U tumačenju Trojstva polazi od pitagorejskog shvaćanja broja. Na temelju broja, Kuzanski čini razliku između konačnog i beskonačnog. Brojevi su pretpostavka za spoznaju i razlikovanje konačnih bića. Čovjek je konačno biće, stoga ne može u potpunosti spoznati apsolutno i beskonačno. U pozadini toga shvaćanja, kod Kuzanskog je vidljivo učenje Dionizija Areopagite o trima putovima spoznaje Boga. S obzirom da su matematičke spoznaje najizvjesnije u konačnom svijetu, čovjek putem njih pokušava spoznati apsolutnu istinu. Kuzanac izričito navodi da se putem matematičke izvjesnosti ne može spoznati beskonačno, odnosno Boga. Tu je očit stav Nikole Kuzanskog, kao vjernika.

Na temelju Pitagorina stava da je jedno trojno, Kuzanski utemeljuje Trojstvo. Oca naziva jednost, Sina jednakošću, a Duha Svetoga svezom. Strogo razlikujući konačno i beskonačno, Kuzanski navodi posredničku ulogu Isusa Krista između čovjeka i Boga. Krist je za nas podnio muku i smrt na križu, uskrsnuo i uzašao na nebo. Na kraju, Kuzanski ističe Krista kao suca živih i mrtvih.

Djelo, O učenom neznanju zauzima značajno djelo u filozofiji renesanse, a time i u cjelokupnoj povijesti filozofije. U tom smislu, Jasper Hopkins zaključuje: «Kao i svako značajno filozofsko djelo, De docta ignorantia ne može se razumjeti samo tako da bude pročitano; ono se mora proučavati».

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]