Nikica Marinović

Nikica Marinović
Rođenje	1947. Rijeka dubrovačka, FNR Jugoslavija
Smrt	11. novembar 2008. (dob: 60 - 61) Beograd, Srbija
Uzrok smrti	samoubojstvo
Nacionalnost	Jugoslavenka
Državljanstvo	Srbija
Poznat/a po	Miss Jugoslavije 1966.
Vjeroispovijest	Rimokatolkinja
Suprug/a	Vuk Vučo Zdravko Šotra
Djeca	Đorđe Vučo Igor Šotra Marko Šotra
Roditelji	Drago i Perica Marinović

Nikica Marinović (Rijeka dubrovačka, 1947 — Beograd, 11. 11. 2008), jugoslavenska manekenka i najuspješnija Miss SFR Jugoslavije. Bila je prva missica SFR Jugoslavije koja je nastupila na izboru za Miss svijeta 1966. godine u Londonu, gdje je proglašena najljepšom Europljankom i prvom pratiljom Miss svijeta.

Biografija

Nikica Marinović je rođena 1947. godine u Rijeci dubrovačkoj u siromašnoj porodici Drage "Pepa" i Perice Marinović. Otac joj je bio ribar, a majka kućanica. Stanovala je sa roditeljima i bratom Dragom u kući u Mokošici.

1965. godine britanski je ambasador u Beogradu potražio poznatoga jugoslavenskog novinara Pavla Lukača i kao osobni prijatelj britanskog TV voditelja Ericka Morleyja ponudio da novinska kuća Politika upriliči natjecanje za Miss Jugoslavije, a da pobjednica potom ode na svjetski izbor. Kad su i jugoslavenski političari dali svoje povijesno "da", ženski tjednik Bazar preuzeo je organizaciju. Natjecanje se odvijalo u šest jugoslavenskih republika i dvije pokrajine, a prve tri izborile su pravo da se natječu u finalu. Izbor SR Hrvatske bio je u Dubrovniku. Glavna urednica Bazara (jedan od najpopularnijih ženskih časopisa SFR Jugoslavije) Zorica Mutavdžić nije bila pretjerano oduševljena prijavljenim natjecateljicama, pa je u Dubrovniku sama krenula u potragu za anonimnim djevojkama. Ugledala je Nikicu Marinović, tada još malodobnu učenicu posljednjega razreda dubrovačke Ekonomske škole. Nakon što su Nikičini konzervativni roditelji i tadašnji dečko Vlado Raspudić (bubnjar u Dubrovačkim trubadurima) dali svoj pristanak za njezin nastup na izboru SR Hrvatske, Nikica je premoćno pomela suparnice i otišla u London na izbor Miss svijeta. U Londonu je osvojila senzacionalno drugo mjesto i postala prva pratilja Indijke Reite Farije. U Jugoslaviji je pobjeda Farije odjeknula poput bombe, gledateljstvo je s vidnim negodovanjem dočekalo odluku žirija. Govorilo se kako je za Indijku bilo presudno što je bila spremna da, ako pobijedi, odmah otputuje u Južni Vijetnam, u posjet američkim vojnicima koji su tamo ratovali protiv komunističkoga Sjevernog Vijetnama. Tada 19-godišnja Nikica je odbila istu ponudu, rekavši da kao Jugoslavenka ne odobrava vijetnamski vojni sukob. Iz tog razdoblja kolaju priče da joj je lenta Miss svijeta izmaknula zbog toga što je dolazila iz zemlje komunističkog bloka. Kasnije nijedna ljepotica Jugoslavije, a bilo ih je više od 25 na planetarnom izboru, nije uspjela da dosegne tako visoku titulu.

Nakon izbora, Nikicu je na pokusno snimanje u Hollywood pozvao slavni filmski redatelj Roberto Rossellini koji je bio zadivljen njezinom ljepotom, uz veliku mogućnost da dobije jednu od glavnih uloga u nekom povijesnom spektaklu. No, ona je hladno odbila ponudu uljudnim odgovorom kako o sebi misli da nije nadarena za glumu. U Beogradu je postala manekenka Aleksandra Joksimovića, tada vodećega modnog maga i kreatora u SR Srbiji. Kao najpoznatija i najnagrađivanija manekenka Jugoslavije, učestvovala na mnogobrojnim modnim događanjima. Nikica je tada u Beogradu upoznala svog prvog supruga, Vuka Vuču. Vuk je bio uspješan redatelj i izdanak ugledne obitelji Vučo. Bio je deset godina stariji od Nikice i redovni član žirija na Bazarovim izborima ljepote. Nikica se u početku nećkala jer joj nije bilo lako raskinuti s prvom ljubavi, Vladom Raspudićem, koji ju je čekao u Dubrovniku. Svadba sa Vukom je bila upriličena u Nikičinoj rodnoj kući u Mokošici. S Vukom je Nikica dobila sina Đorđa, arhitekta koji danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Brak s Vukom je trajao samo tri-četiri godine. Drugog je supruga, četrnaest godina starijeg redatelja Zdravka Šotru, upoznala u Zagrebu 1972. godine, gdje je uslijed novčanih problema snimala poetsko-glazbenu emisiju "Koraci noći". Nakon drugog bračnog brodoloma Nikica je 1980. ostala sama s sinovima. Vodila je butik u Knez Mihajlovoj ulici, u kojem je privlačila mnoštvo kupaca. Kasnije je radila za beogradskoga predstavnika kozmetičke tvornice "Zdravlje" iz Leskovca. Nikica je sarađivala sa Bazarom, čije je čitateljike savjetovala o modi i ljepoti. Uspješno se bavila i crtanjem, a karijeru joj je obilježio i poslovni ugovor s modnom kućom "Centrotekstil".

Rat i raspad Jugoslavije ju je teško pogodio. Uvijek se osjećala Hrvaticom i dičila se dubrovačkim podrijetlom. Nikica se osobito uznemirila kad ju je otac Pepo, u vrijeme najžešćih sukoba, obišao u Beogradu, a po povratku u Dubrovnik bio tri mjeseca u kućnome pritvoru okrivljen zato što je bio među neprijateljima, odakle su stizale zapovijedi za bombardiranje Dubrovnika.

Nikica je pred kraj psihički oboljela. Već duže vrijeme živjela je povučeno u stanu, prekinula je komunikaciju s vanjskim svijetom, osamila se i patila je od depresije. Odlazila je u psihijatrijske klinike, prestala je komunicirati i s tri najbolje prijateljice s kojima se uredno viđala. U rodnom Dubrovniku je posljednji put bila 2005. godine, ali nikome se u Gradu nije javila. Nikica Marinović je pronađena mrtva 11. 11. 2008. godine u stanu u središtu Beograda, gdje si je oduzela život. Iza sebe nije ostavila oproštajno pismo ni poruku iz koje bi se moglo zaključiti zašto je izvršila samoubistvo.