Max Weber

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Max Weber

Max Weber (Erfurt, 21. travnja 1864 - München, 14. lipnja 1920), njemački politički ekonomist i sociolog. Zbog svog iznimnog doprinosa u shvaćanju suvremenog društva, Weber se smatra ocem moderne sociologije.

Max Weber sin je kasnijeg berlinskog gradskog vijećnika i nacionalnoliberalnog zastupnika dr. Maxa Webera st.

U krugu takozvane građanske ljevice, Weber je zastupao zanemarena gledišta "desnih", kao, recimo, prvenstvo nacionalne moći pred idealima socijalne pravednosti, narodnog blagostanja, ljudske sreće.

Weber je u "Protestantskoj etici" pokušao pokazati da duh u obliku religioznih predodžaba ima moć da bar presudno utječe na nešto tako materijalno kao što je kapitalistički gospodarski sistem, ako ga već i ne može izravno proizvesti.

Weber je uvjeren da Njemačka svoju svjetskopovijesnu ulogu kao nacionalna sila i središte europskog poretka ne može sačuvati ili ponovno steći okupacijskom politikom nego samo politikom slobodnog savezništva. Smatrao je neodgodivima uvođenje demokratskog izbornog prava i parlamentarne reforme. Njegovi prijedlozi u bitnome su se svodili na preobrazbu monarhije u parlamentarnu demokraciju po engleskom uzoru.

Weberov posljednji iskaz o problemima političkog predstavlja njegovo izlaganje "Politik als Beruf" (Politika kao profesija), održano pred münchenskim slobodnim studentima revolucionarne 1919. godine.

Kad Weber definira državu kao organizaciju vlasti što nastaje samo specifičnim zajedničkim djelovanjem ljudi koji se orijentiraju po određenim povijesno promjenjivim vrijednosnim predodžbama, tada to najprije znači da država kod Webera nema ništa s Hegelovim objektiviranim duhom ili bilo kakvim supstancijalno shvaćenim principima, da politika primarno nema ništa s težnjom za ispravnim zajedničkim životom ljudi.

Kao središnji politički problem za njega proizlazi pitanje o političkom vodstvu. Weber je u svojoj sociologiji vlasti posebnu pozornost posvetio tipu karizmatske vlasti, onom obliku vlasti koji se od dvaju drugih - tradicionalne i od legalne vlasti - razlikuje visokim stupnjem vezanosti uz osobu.

Kao primjeri karizmatskih likova u povijesti ne navode se samo političari, nego i tvorci religija kao Isus, ali i revolucionarni radnički vođe i socijalisti njegova vremena poput teokratskog vladara Tibeta Dalaj Lama. Karizmatske osobe koje su se pojavile u povijesti: tu se ne navode samo prorok, čarobnjak, vrač i prizivač kiše, dakle, "zanimanja" kod kojih bi se mogla priznati danost nekih karizmatskih sposobnosti, nego u istom dahu i pomorski razbojnik, vođa stranke, umjetnik i poznavalac prava. Svi se oni kao "nosioci specifičnih darova tijela i duha koji se misle kao natprirodni (u smislu: ne svakome dostupni)"

U karizmatskoj je vlasti Weber vidio mogućnost da se izbjegne opasnost totalne birokratizacije.

Sila nije ni jedino, ni samo normalno sredstvo upravljanja.

Sila nije normalno ili jedino sredstvo države, ali je zato ono koje je za državu specifično. "Država je ona ljudska zajednica koja unutar određenog područja... za sebe (s uspjehom) polaže pravo na monopol legitimne fizičke sile. Jer ono što je specifično za naše doba je da se svim drugim savezima ili pojedinačnim osobama pravo na fizičku silu pripisuje samo ukoliko je sa svoje strane dopušta država: ona važi kao jedini izvor "prava" na silu."

Weber svjesno odustaje od definicije države koja bi polazila od njezinih sadržajnih ciljeva i zadaća. On - suglasan s velikim naucima o državi prethodnog stoljeća - pita o specifičnim sredstvima moderne države koja je mogu definirati. Među ta sredstva s gledišta političke sociologije svakako pripada i fizička sila. Nije rečeno da bi se država mogla definirati samo tim sredstvom.

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]