Kraj stećaka i prvi nišani

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Kraj stećaka i prvi nišani je kulturološki fenomen na teritoriji Bosne i Hercegovine tokom druge polovine 15. i prve polovine 16. vijeka (stoljeća)

Stećci[uredi - уреди | uredi izvor]

Od ukupnog broja stećaka, čije podizanje je počelo u 11. stoljeću, 95,5 % su ležeći – ploče, sanduci i sljemenjaci. Ostalo su uspravni stećci. Po vremenu nastanka, uspravni stećci spadaju u kraj perioda stećaka. Teritorij i vrijeme njihovog nastanka kao i neka druga svojstva potvrđuju da su nastali pod uticajem muslimanskih nišana. U velikom broju slučajeva u nekropolama sa stećcima su stara muslimanska groblja sa nišanima, koji su po svojim osobinama u mnogo čemu slični stećcima.

Teritorijalna bliskost i svaka druga sličnost se vremenski odnosi na period druge polovine XV i prve polovine XVI stoljeća. To je vrijeme kada je srednjovjekovna bosanska država izgubila samostalnost i došla pod vlast Osmanskog carstva.

Oblici stećaka orijentalnog porijekla značili su njihovo završno poglavlje. Novi oblici, uz znak krsta, postali su trajni grobni znak. Lagano prodiranje nišana na istočna područja Bosne i Hercegovine tokom 15. stoljeća (vijeka), koje je moguće pratiti i brojnim natpisima na nišanima, kulminiralo je u nišanu brojnih razmjera iz Donjih Bakića kod Olova čiji harmonični ukras pripada onom po kojem se prepoznaju stećci, uklesani u ovoj namjeni, možda posljednji put. [1]

Hrišćanski nišani[uredi - уреди | uredi izvor]

Nad izvjesnim brojem hrišćanskih grobova toga vremena stoje spomenici koji se ni po čemu ne razlikuju od nišana osim što je na njima isklesan krst ili natpis po kojem se zna da je ukopani bio hrišćanin (pripadnik katoličanstva, pravoslavlja ili crkve bosanske). Takvi nadgrobnici se nazivaju hrišćanski nišani. [2]

Najčešće su to uspravne ploče sa zaobljenjem na vrhu. Ispod oblog dijela imaju često dva zaobljena ispupčenja. Na nekim se ne nalazi ni znak krsta.

Spomenici ovog tipa redovno se nalaze u krajevima koji su ranije bili udaljeni od osmanskih naselja. Umjesto stećaka, nadgrobne spomenike nišanskog oblika, pa i bez znaka krsta, zadržavajući još bojažljivo poneki običajni simbolični znak sa ranijih stećaka, podizali su hrišćani, u novim istorijskim uslovima.

Iz pregleda spomenika pod imenom hrišćanski nišan može se, s više ili manje postepenosti, uočiti prelaz iz ležeće forme stećka, preko uspravne masivne prizmatična forma, na nišanski oblik, do na kraju i na sam pravilan krst.

Stećak (obelisk, stub, nišan) u Donjim Bakićima (Olovo)[uredi - уреди | uredi izvor]

U naselju Bakići kod Olova nalazi se historijska cjelina koju čine: dva stećka na lokalitetu Pod Klisa ili Varošište, ostaci srednjovjekovne crkve sv. Roka (svetište Gospe olovske) i nekropola sa 24 stećka na lokalitetu Klisa; nekropola sa 14 stećaka na lokalitetu Grebljica; obelisk (stub, nišan) na lokalitetu Vlaškovac; nekropola sa 43 stećka na lokalitetu Slavanj i 16 nišana na lokalitetu Svatovsko Greblje. Proglašena je za nacionalni spomenik BiH. [3]

Dimenzije obeliska su: visina od postolja do četvrtaste piramide 300 cm, do kamene kugle 365 cm i od postolja do samog vrha 410 cm. Visina piramide je 65 cm, visina kamene kugle 45 cm.

Spomenik je i bogato ukrašen simboličnim predstavama na sve četiri strane, a ukrasi su podijeljeni po poljima. Mjesto oštrih ivica spomenik ima sa svih strana tordiranu vrpcu kao ornament, koja služi i za diobu ukrasnih polja.

Svi ukrasi su rađeni u vidu reljefnih ispupčenja. Osnovni motivi na obelisku su: S-motivi i životinjski lik (vepar) sa štitom. Potom dolaze spiralni zavoji, grozdovi i tačkice. Kompozicija vepra sa štitom bi trebalo da označava heraldički znak, ponavlja se na sve četiri strane i jedan je od rijetkih na spomenicima ove vrste u Bosni i Hercegovini.

Povezujući simbol vepra, naziv naselja (Bakići) i naziv lokaliteta (Vlaškovac), Šefik Bešlagić spomenik pripisuje jednom od članova vlastelinske porodice Bakić. Porodica se rano uključila u osmanlijski feudalizam. Bili su funkcioneri sa pravom skupljanja harača, knezovi i spahije, sa velikim imanjima na teritoriji Smederevskog sandžaka. Pavle Bakić je prešao u Ugarsku, gdje ga je kralj Ferdinand imenovao srpskim despotom (posljednji). Mađarski historičar Taloči objavio je grb nepoznate pripadnosti, na kojem je glava vepra.

Ako grb na obelisku pripada nekom od članova srpske vlastelinske porodice Bakić, onda se radi o čovjeku koji je kao zaslužni turski funkcioner dobio timar kod Olova. Ovaj Bakić mogao je ostati u svojoj vjeri, ili primiti islam. Podignut mu je spomenik u obliku nišana, kakav je podignut Mahmutu Brankoviću ili Radivoju Oprašiću.

Pojava nišana u Bosni[uredi - уреди | uredi izvor]

Nišani su nadgrobnici koji se podižu pripadnicima islamske vjeroispovjesti. Naziv je uzet iz turskog i perzijskog jezika a ima i druga značenja (meta, orden i dar). Dolaskom Osmanlija i pojavom islama, nišani postaju nova vrsta nadgrobnika u Bosni, i po svojim osobinama predstavljaju zanimljivu i važnu kulturno-umjetničku pojavu stare Bosne.

Arapi, kao prvi nosioci islama, nisu poznavali nadgrobnike u obliku nišana. Turci Seldžuci su svoje nadgrobnike klesali u obliku stela raznih oblika. Oblik stele Seldžuci su mogli uzetu sa raznih strana budući da je taj oblik nadgrobnika široko rasprostranjen. Preuzet je od naroda sa Kavkaza, Gruzijaca i Armena. Reljefni repertoar seldžučka stela je preuzela iz starije islamske centralno-azijske postojbine (Perzija). Drugim riječima seldžučka stela je kombinacija armensko-gruzijskog nadgrobnika udruženog sa centralno-azijskim i perzisko-islamskim kulturnim naslijeđem. Drugi tip nišana -nišan sa turbanom - u svojoj osnovi je originalan seldžučki tip nadgrobnika koji se kasnije u osmanskom periodu dalje razvio.

Oba tipa nišana, stela i nišan sa turbanom, osmanlije su donijele, najprije u Makedoniju i Srbiju, a kasnije i u Bosnu i Hercegovinu.[4] Ti su nišani imali na sebi ornametiku (simboli, figuralni motivi), pa je to liberalno seldžučko gledanje na predstave živih bića doprinijelo stvaranju povoljne klime da nišani, iako objekti islamske umjetnosti, prihvate figuralne predstave stećaka, naročito kao izraz ukorijenjene klesarske tradicije stećaka. U tom periodu je jasno zajedništvo stećaka i nišana kada su ovi prvi u osnovi poslužili za ugled. Sami klesari muslimanskih nišana bili su hrišćani a tek u kasnijem periodu i sami muslimani izrađuju nišane sasvim drugačijih oblika.

Najstariji nišani na teritoriji Bosne i Hercegovine pripadaju periodu druge polovine XV i čitavom XVI vijeku. Pripisuju se, prema narodnom predanju, osmanskim vojnicima koji su junački poginuli pri osvajanju Bosne. Opšta karekteristika tih prvih nišana su:

  • Relativno velike dimenzije
  • Po obliku se dijele na stele i stubove
  • Stele su uspravne ploče koje se ponekad završavaju ravnim ili zaobljenom površinom, ali najčešće krovom na dvije, a potom i tri vode.
  • Stubovi su četverostrane uspravne prizme, približno jednakih širina i debljina, koje se na vrhu pretvaraju u piramidu i završavaju poluloptom, ili se pretvaraju u valjkast vrat na kome je turban sa svojim šiljastim završetkom. Stubovi sa piramidom su obično relativno veliki, i nazivaju se obelisci. Prema tome, stubovi se mogu podijeliti na obeliske i nišane sa turbanom.
  • Reljefni motivi koji su direktno prenešeni sa stećaka [1]
  • Nepostojanje epitafa na orijentalnim jezicima
  • Natpisi u bosanskoj ćirilici (bosančica) [5]
  • Redovno su situirani zajedno sa stećcima ili u neposrednoj blizini.

Zbog takvih svojih osobina, znatno se razlikuju od nišana XVII, XVIII i XIX vijeka.

Ornamentika[uredi - уреди | uredi izvor]

Nišani XV. i XVI. vijeka se odlikuju velikim dimenzijama i reljefnim motivima koji su direktno preneseni sa stećaka. Motivi su čista dekoracija, simboli ili figuralne predstave. Obično su plitko plastični u odnosu na pozadinu ili su samo urezani. Sve su predstave nejednako klesane, uglavnom jednostavno i grubo, mada ima i fino klesanih.

Na lokalitetima područja Sarajeva, Trnova, Kalinovika,Rogatice, Olova, Sokoca, Nevesinja, Prozora, Travnika i Glamoča postoje 29 nišana na čijim stranicama su figuralni motivi. U 24 slučaju su životinjski motivi: ptica, konj, jelen, srna, pas, zmija, lav i vepar[6]. Ljudske figure se javljaju u 19 slučajeva.

Na preko 200 nišana postoje nefiguralni motivi: ruka, polumjesec, polujabuka, rozeta, čomaga,[6] batina i motivi rata, lova i turnira. Pojavljuje se sablja dok se mač pojavljivao isključivo na stećcima.

Natpisi[uredi - уреди | uredi izvor]

Nišani toga vremena nemaju epitafe na orijentalnim jezicima, koji će se kasnije pojaviti u velikom broju, ali imaju natpise na bosanskoj ćirilici (bosančica), kakvi se javljaju i na stećcima[7]. Zna se za sedam natpisa na nišanima pisanih bosančicom. Natpisi su na nišanima različitih oblika. Jedan je na nišanu oblika ploče, jedan je stela sa krovom na dvije vode, jedan je uspravna četverostrana prizma sa turbanom na vrhu, a 4 su četverostrani stubovi sa piramidalnim završecima i polujabukom.

Nišan Mahmuta Brankovića iz Petrova polja u Brankovićima kod Rogatice je u obliku obeliska , visok 3 m, prenešen u Zemaljski muzej Sarajevo. U natpisu se kaže da je poginuo u boju na Despotovo, da je sahranjen na svojoj baštini (porodično nasljedno imanje) u Polju (napisano je pole jer tada u ćirilici nije bilo slova Љ), i na kraju se blagosilja majstor koji je nišan izradio. U ovom natpisu spomenik se zove biljeg. Spomenik je podignut na vlastitom zemljištu, a ne na zajedničkom, što je znak da su u to doba izdiferencirane porodice koje su htjele da imaju porodično groblje i znak da se nije poštovao hrišćanski običaj o pokopavanju uz crkve i na lokalitetima koji su zvanično osvećeni u tu svrhu.

Mahmut Branković, prema narodnom predanju, potječe iz despotske porodice Brankovića koja je prešla na islam. To se vidi i po zajedničkim heraldičkim motivima lava.[1] To znači da je jedan član te vlastelinske kuće prešao na islam i istakao se u borbama sa Vukom Grgurevićem kod Sarajeva kada je i poginuo. Spomenik je podignut oko 1480. god. Brankovića ima i danas u Rogatici.

Nišan Radivoja Oprašića bio je podignut na lokalitetu Biljeg, naselje Oprašić, Rogatica. To je obelisk u obliku pravilne četverostrane prizme sa prikraćenom piramidom i loptom na vrhu. Ukrašen je motivima lava, mača, topuza, koplja sa zastavicom, diska, polumjeseca i polujabuke[8].

O Radivoju Oprašiću nema historijskih podataka, ali po detaljima nišana vidi se da je bio pripadnik bosanskog plemstva. Po motivima lava se zaključuje da je kao i Mahmut Branković pripadao feudalnoj porodici Brankovića. Po dolasku Osmanlija, postao je njihov funkcioner, priznat mu je društveni status i ostao u staroj vjeri. Nišan je prenijet u Zemaljski muzej u Sarajevu.

Preostali nišani sa epitafima na bosanskoj ćirilici: Radilovića nišan u Čadovini, Nišan Skendera iz Fatnice, Nišan Sulimana Oškupice iz Dumanjića, nišan iz Govedovića (Kalinovik).

Svi nišani sa natpisima imaju dosta zajedničkog sa stećcima, a malo zajedničkog sa kasnije podizanim nišanima. Pisani su istim pismom i slovima istog oblika. I u natpisima stećaka i u natpisima nišana zastupljen je isti izvorni narodni jezik. Zajednički su im karakteristični izrazi kao što su: ASE, ASIE, SIE, BAŠTINA, BILEG i dr. Pisani su istim tehničkim postupkom. Nišani su klesani u radionicama gdje su se klesali stećci, a ponegdje je isti i majstor - klesar. U vezi sa ovim je zanimljiv arhivski podatak o jednom klesaru iz Sarajeva. Godine 1528 se spominje taščija (klesar) Mahmut, sin Vukmanov koji živi i radi u Sagr Hadži Alijinoj mahali u Sarajevu. Mahmut je, dakle, prešavši na islam, nastavio očev zanat. Iz svega navedenog proizilazi zaključak da je umjetnički uticaj stećaka na nišane sa natpisima bosančicom bio veoma jak. [4]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 "Nada Miletić: STEĆCI – Umjetnost na tlu Jugoslavije". Izdavački zavod Jugoslavija, Beograd – Spektar Zagreb – Prva književna komuna Mostar, 1982. https://de.scribd.com/document/122040181/Miletić-Nada-Stećci. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  2. "ĐOKO MAZALIĆ: HRIŠĆANSKI NIŠANI U OKOLINI TRAVNIKA". http://www.fmks.gov.ba/download/zzs/1957/6-1957.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  3. "Obelisk u Bakićima". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. http://aplikacija.kons.gov.ba/kons/public/uploads/odluke_hrv/Olovo_nekropola%20Bakici%20Donji%20HR.pdf. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  4. 4,0 4,1 "Šefik Bešlagić: Nišani XV i XVI vijeka Bosne i Hercegovine". ANUBIH, DJELA, KNJIGA LIII - Odjeljenje društvenih nauka, Sarajevo 1978.. https://de.scribd.com/document/114237216/%C5%A0efik-Be%C5%A1lagi%C4%87-Ni%C5%A1ani-XV-i-XVI-vijeka-u-Bosni-i-Hercegovini. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  5. "Šefik Bešlagić NIŠANI XV I XVI VIJEKA U BOSNI I HERCEGOVINI". ANUBIH – Sarajevo, 1978. https://de.scribd.com/document/114237216/%C5%A0efik-Be%C5%A1lagi%C4%87-Ni%C5%A1ani-XV-i-XVI-vijeka-u-Bosni-i-Hercegovini. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  6. 6,0 6,1 "Mezarje Velika drveta". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. http://aplikacija.kons.gov.ba/kons/public/nacionalnispomenici?sort=idgrad&rows=50&page=17. Pristupljeno 29. 10. 2017. 
  7. "Šefik Bešlagić: STEĆCI – KULTURA I UMJETNOST". Sarajevo: Veselin Masleša, 1971. https://archive.org/details/SefikBeslagicStecciKulturaIUmjetnost. Pristupljeno 9. 2. 2017. 
  8. "Drago Vidović: SIMBOLIČNE PREDSTAVE NA STEĆCIMA". https://de.scribd.com/document/97677224/Drago-Vidovic-Simbolicne-Predstave-Na-Steccima. Pristupljeno 9. 2. 2018. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Šefik Bešlagić, Sarajevo: “Veselin Masleša“, 1982. STEĆCI – KULTURA I UMJETNOST

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]