Italijanski neorealizam
Talijanski neorealizam (tal. neorealismo) je nacionalna filmska škola. Karakteriziraju je priče radničke klase i sirotinje,snimane na originalnim lokacijama i često s neprofesionalnim glumcima. Filmovi se uglavnom bave moralnim i ekonomskim posljedicama 2. svjetskog rata na psihu i svakodnevni život pojedinca.
Povijest[uredi | uredi kod]
Talijanski neorealizam se javlja po završetku 2. svjetskog rata odnosno poslije pada vlade Benita Mussolinija, što je uzrokovalo decentralizaciju talijanske filmske industrije. Neorealizam je bio znak kulturne promjene i socijalnog napretka u Italiji. Filmovi talijanskog neorealizma prikazuju suvremene ideje i priče koje su snimane na ulici jer su filmski studiji velikim dijelom bili oštećeni u ratu. Neorealističan stil je razvio krug kritičara (Michelangelo Antonioni, Luchino Visconti, Gianni Puccini, Cesare Zavattini, Giuseppe DeSantis i Pietro Ingrao) okupljenih oko časopisa Cinema. S ozbirom da pisanje o politici nije bilo u potpunosti moguće (glavni urednik časopisa je bio Vittorio Mussolini, sin Benita Mussolinija) kritičari su napadali tzv. filmove tzv. bijelog telefona koji su dominirali tadašnjom talijanskom industrijom i bili su slabe kvalitete. Kritika je osjetila da bi se talijanska kinematografija trebala vratiti korijenima realističnog pitanja s prelaza 19. stoljeća u 20. Antonioni i Visconti su bili bliski suradnici Jeana Renoira. Tragove neorealizma možemo vidjeti u filmovima Alessandra Blasettija i Francesca De Robertisa. Dva najznačajnija prethodnika neorealizma su Toni (Renoir, 1935) i 1860 (Blasetti, 1934). U proljeće 1945. Mussolini je je smaknut, a Italija oslobođena njemačke okupacije. Taj period poznat kao Talijansko proljeće je bio prekretnica u talijanskoj kinematografija ka realističnijem pristupu u stvaranju filmova. Tako se talijanska kinematografija preorijentirala s velikih studija na snimanje u provinciji i na ulici kako bi se osigurala realističnost.
Za prvi film neorealizma se uglavnom drži Ossessione Luchina Viscontija iz 1943 iako je značajan tek kasnije zapažen Aniki-Bobo Manloela de Oliveira iz 1942. Neorealizam je stekao svjetsku slavu 1946 s filmom Rim, otvoreni grad Roberta Rosselinija jer je osvojio Grand Prize na Filmskom festivalu u Cannesu.
Talijanski neorealizam doživljava svoj kraj sredinom pedesetih. Standard života u Italiji se znatno podigao i to je tražilo novu poetiku sa više optimizma koji su nudili američki filmovi tog razdoblja. Vizija siromaštva i očaja koju je nudio film neorealizma nije više nudila ništa naciji koja je bila gladna pozitivne promijene. Država također nije podupirala poetiku neorealizma. Tada utjecajni političar i budući premijer Giulio Andreotti je rekao: Neorealizam je prljavo rublje koje ne bi trebalo biti prano i vješano vani.
Prelaz iz neoralizma se ogleda u ranim radovima Federica Fellinija (Il bidone i La Strada). Velike društvene teme zamijenit će istraživanje pojedinaca, njegovih potreba, alijenacije o društva i tragični pokušaj uspostavljanja komunikacije je postala glavna značajka talijanskog filma 1960-ih.
Karakteristike[uredi | uredi kod]
U filmovima uglavnom glume amateri iako su u mnogim slučajevima angažirani i poznati profesionalci u glavnim ulogama, no statisti i sporedne uloge su većinom pripadale naturšćicima. Filmovi su snimani na stvarnim lokacijama uglavnom u siromašnim četvrtima i na provinciji. Tema je često vezana za sirotinju i radnu klasu. Filmovi prikazuju svakodnevne radnje. Djeca su često u vodećim ulogama iako je njihova karakteristika često promatračka.
Rim, otvoreni grad je zadao osnove mnogim principima neorealizma. Prikazuje život talijanskog naroda pod njemačkom okupacijom. Djeca imaju ključnu ulogu i nose glavnu poruku filma. Kradljivci bicikla, film Vittoria De Sice iz 1948. je također reprezentativni primjer razdoblja u kojem glume amateri. To je priča o poslijeratnom životu u Italiji.
Od 1944-1948 autori se odmiču od čiste poetike neorealizma. Neki režiseri istražuju mogućnosti drugih žanrova kao npr. fantastični Miracolo a Milano (Vittorio De Sica) ili spektakl Senso (Luchino Visconti).
Na samom vrhuncu neorealizma 1948. Visconti je adaptirao roman I Malavoglia koji je nastao na vrhuncu talijanskog verizma potkraj 19. stoljeća. Radnja romana smještena je u suvremenu Italiju i priča je funkcionirala bez većih izmjena. Tako je nastao film La terra trema u kojem glume amateri i sniman je u stvarnom selu u kojem se odigrava radnja romana.
Neki suvremeni kritičari talijanskog neorealizma smatraju da je to manje poetika a više odnos filma spram postojeće socijalne situacije u državi. Vincent Rocchi je koristeći psihoanalizu za film neorealizama ustvrdio kako strukturu tjeskobe pretvara u strukturu samog filma.
Utjecaj[uredi | uredi kod]
Period od 1943. do 1950. u povijesti talijanskog filma pripada neorealizmu koji je više bio trend ili pokret nego škola ili konkretan krug autora, teoretičara i kritičara. Utjecaj neoralizma je velik ne samo na talijanski filmo općenito nego i direktno na francuski novi val, poljsku filmsku školu i krajnji utjecaj mu doseže globalnu razinu.
Bitna djela[uredi | uredi kod]
- Ossessione (Luchino Visconti, 1943.)
- Rim otvoreni grad (Roberto Rossellini, 1945)
- Čistači cipela (Vittorio De Sica, 1946)
- Paisa (Roberto Rossellini, 1946)
- Njemačka nulte godine (Roberto Rossellini, 1948)
- Kradljivci bicikla (Vittorio De Sica,m 1948.)
- Zemlja drhti (Luchino Visconti, 1948)
- Gorka riža (Giuseppe De Santis, 1949)
- Stromboli (Roberto Rossellini, 1950)
- Bellissima (Luchino Visconti, 1951)
- Umberto D. (Vittorio De Sica, 1952)
- Europa 51 (Roberto Rossellini, 1952)
- I Vitelloni (Federico Fellini, 1953)
Glavni predstavnici[uredi | uredi kod]
Filmovi po autorima[uredi | uredi kod]

Luchino Visconti[uredi | uredi kod]
Roberto Rossellini[uredi | uredi kod]
- Roma, città aperta (1945) - Zlatna palma na festival Cannes
- Paisà (1946)
- Germania anno zero (1948)
- Stromboli terra di Dio (1950)
- Europa '51 (1952)
- Viaggio in Italia (1954)
Vittorio De Sica[uredi | uredi kod]
- Sciuscià (1946) - počasni Oscar
- Ladri di biciclette (1948) - počasni Oscar
- Miracolo a Milano (1951) - Zlatna palma na Festivalu u Cannes
- Umberto D. (1952)
- Stazione Termini (1953)
- Il tetto (1956)
Giuseppe De Santis[uredi | uredi kod]
- Caccia tragica (1947)
- Riso amaro (1949.)
- Non c'è pace tra gli ulivi (1950)
- Roma ore 11 (1952)
- Uomini e lupi (ko-režija 1957)
- Cesta duga godinu dana (1958.)
Alberto Lattuada[uredi | uredi kod]
Pietro Germi[uredi | uredi kod]
- Gioventù perduta (1947)
- In nome della legge (1948)
- Il cammino della speranza (1950)
- Il ferroviere (1956)
Renato Castellani[uredi | uredi kod]
- Sotto il sole di Roma (1948)
- È primavera (1949)
- Due soldi di speranza (1952) - Zlatna palma na Kanskom filmskom festivalu
Luigi Zampa[uredi | uredi kod]
Luciano Emmer[uredi | uredi kod]
Michelangelo Antonioni[uredi | uredi kod]
Federico Fellini[uredi | uredi kod]
- I Vitelloni (1953) - Srebrni lav Mostra di Venezia; 2 srebrne trake (za režiju, sporednu ulogu i za produkciju)
- La strada (1954) - Oscar za najbolji strani film; Srebrni lav na Mostra di Venezia; 2 srebrne trake (za režiju i produkciju)
Carlo Lizzani[uredi | uredi kod]
Francesco Maselli[uredi | uredi kod]
- Gli sbandati (1955) - Posebna pohvala na Mostra di Venezia
Francesco De Robertis[uredi | uredi kod]
- Fantasmi del mare (1948);
- Il mulatto (1949);
- Gli amanti di Ravello ili Fenesta ca' lucive (1950);
- Carica eroica (1952);
- I sette dell'Orsa maggiore (1953);
- Uomini ombra (1954);
- Mizar (Sabotaggio in mare) (1954);
- Ragazzi della Marina (1958).