Ibrahim Halilović

Ibrahim ef. Halilović
Rođenje	Tuzla, 24. juna 1940. Banja Luka, 20. jula 1998.
Nacionalnost	Bošnjak
Titula	muftija banjalučki
Nasljednik	Edhem ef. Čamdžić
Vjeroispovijest	Islam

Ibrahim ef. Halilović (Tuzla, 24. juna 1940. – Banja Luka, 20. jula 1998.), muftija je banjalučki. Za života ovog muftija, sve banjalučke džamije su porušene tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali uprkos tome on nije napustio Banja Luku.

Biografija

Ibrahim Halilović je rođen 24. juna 1940. u Brnjiku pokraj Tuzle. Filozofski fakultet je završio u Beogradu. Bio je viši imam i profesor arapskog jezika i književnosti kad je promovisan za muftiju banjalučkog u vrijeme kad su u Bosni i Hercegovini bile samo četiri muftije.

Bio je banjalučki muftija, koji je pokrivao cijelu Bosansku krajinu i Banju Luku kao njeno središta od 1989 do 1998. Cijeli svoj radni vijek je službovao u Banjoj Luci, a Ferhadija mu je bila prva i posljednja džamija u kojoj je predvodio džemat od 1967. godine, do njenog rušenja 1993. godine.

Kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini odlučio je da ostane u Banjoj Luci sa svojom suprugom Eminom. Preživio je najmanje četiri zabilježena napada na njega. U to vrijeme bošnjačko stanovništvo Banjaluke je bilo pod velikim napadima i većina muslimana je morala napustiti ovaj grad. Svih 16 banjalučkih džamija je srušeno do 1994. godine. Ipak, nije odustajao. Održavao je molitve u zgradi banjalučke Islamske zajednice za nekolicinu ljudi koji su smjeli dolaziti na namaz. Mnogo prije rušenja džamija, iz kabineta predsjednika Općine stigla je naredba kojom se zabranjuje oglašavanje ezana u gradu. Muftija Halilović je imao poseban odnos sa biskupom Komaricom, koji je također ostao u gradu na pomaganju bošnjačkog i hrvatskog stanovništva koje je bilo sistematski zlostavljano.

I pored napada i prijetnji na njegov osobni život muftija Halilović se i dalje nadao da će se svi Bošnjaci i Hrvati vratiti u Banja Luku i obnoviti grad. Bio je veoma duševan čovjek a izuzetnom voljom za oproštenje. Dobitnik je Pax Christi Internacionalne Nagrade za Mir 1996. godine.

Umro je u Banjoj Luci, 20. jula 1998. godine. Nakon što je umro, članovi njegove obitelji željeli su da ga sahrane u haremu srušene džamije Ferhadije. Tadašnje gradske vlasti to su zabranile jer po komunalnim propisima, tu nije groblje i tu se ne mogu obavljati pokopi. Tri dana nakon njegove smrti, 23. jula, nekoliko stotina Srba okupilo se na mjestu na kojem je trebao biti ukopan muftija Halilović. Uništili su već pripremljen mezar, izgazili cvijeće, te uz pokliče i četničke pjesme, zaboli srpsku zastavu. Ukopan je da 24. jula 1998. godine u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu. Dio njegove biblioteke 2018. godine poklonjen je organizaciji BZK Preporod Brčko.

Sjećanja

Naviru mnoga sjećanja na taj, jedan od najtužnijih dana u historiji Banje Luke. Kao svjedok rušenja i događaja koji su uslijedili nakon tog 7. maja 1993. izdvojio bih onaj dio koji se tiče tadašnjeg muftije banjalučkog, Ibrahim ef. Halilovića. Dakle, neposredno nakon rušenja, otišli smo skupa na mjesto zločina. Bageri su već ravnali teren, a ja i on smo stajali na trotoaru preko puta glavnog ulaza u dvorište džamije. Bilo je puno svijeta, uplakanog. Čuli su se samo jecaju okolo i zvuk bagera. Pokušali smo prijeći ulicu i otići direktno na mjesto zločina. Policajac nas je pokušao zaustaviti. No, muftija ga je odgurnuo, rekavši: "Ono tamo je naše i niko nam ne može zabraniti da odemo tamo...". Policajac nije više reagirao i prešli smo ulicu. Ništa se nije moglo učiniti u cilju zaustavljanja bagera koji su ravnali i obližnji harem. Džumu-namaz smo taj dan, umjesto u Ferhadiji, klanjali u Gazanferiji, preko Vrbasa. Bila je puna. Muftija je održao emotivnu hutbu. Naravno, na temu rušenja Ferhadije. Odaslao je znakovitu poruku: "Ako misle da će rušenjem Ferhadije i Arnaudije i drugih naših džamija uništiti iman u nama, varaju se. Jer, svaki naš imam je pokretna džamija, a svaki musliman pokretni šehadet". U prepunoj džamiji čuli su se samo jecaji nakon ovih riječi izgovorenih iz usta čovjeka koji je cijeli svoj radni vijek, dakle od 1967. do 7. maja 1993. službovao u Ferhadiji.

– Bedrudin Gušić, ratni predsjednik Glavnog odbora Islamske zajednice u Banjoj Luci

Nuđeno mu je, kada su svi odlazili, da i on ode. Rekao mi je da želi ostati u Banjoj Luci. Bilo je puno glasova da on isto ode iz grada. No, rekao je da ostaje dok je živ, da ostaje čak i ako svi budu protjerani! Ako budu svi budu protjerani, rekao je, ja ću ostati da dajem doznanja da ljudi imaju pravo na temeljna ljudska prava. Među njima je pravo na zavičaj, imovinu. Nema ovozemaljskih bogova koji mogu biti veći i važniji od Boga u kojeg mi vjerujemo i koji je svim ljudima garantirao dostojanstvo. Doista sam tugovao kao za najrođenijim kada je preminuo, ali to je bila Božja volja. Kada god mi se ukaže prilika, kada dođem u Sarajevo, ja navratim na njegov grob i pomolim se. Bog je isti i svaka molitva vrijedi za nas ljude

– Franjo Komarica, banjalučki biskup

Spoljašnje veze

• Kad biskup tuguje za muftijom: Ibrahim ef. Halilović srce je ostavio u Ferhadiji

Prethodi:

muftija banjalučki 1989. – 1998.

Slijedi: Edhem ef. Čamdžić