Herman Melville
 Herman Melville | |
| Biografske informacije | |
|---|---|
| Rođenje | 1. augusta 1819. .svg){kind=small} New York |
| Smrt | 28. septembra 1891. (dob: 72).svg){kind=small} New York |
| Nacionalnost | Amerikanac |
| Opus | |
| Književni pravac | Romantizam |
| Književne vrste | roman |
| Jezik | engleski |
| Znamenita djela | |
| |
| Potpis | |
 | |
Herman Melville (New York, 1. augusta 1819. – 28. septembra 1891.), američki romanopisac, pripovjedač i pjesnik.
Herman Melville rođen je u New Yorku 1. augusta 1819. u porodici s osmero djece. Bio je sin Allana Melvilla, bogatog trgovca, i Marije Peterse Gansevoort. Njegovo podrijetlo seže u porodici koje su se naseljavale između New Yorka i Bostona od 17. vijeka. Oba Melvilleova djeda igrala su značajnu ulogu u Američkom ratu za nezavisnost. Major Thomas Melvill sudjelovao je u Bostonskoj čajanki, dok je Melvilleov djed s majčine strane, general Peter Gansevoort, zapovijedao obranom utvrde Stanwix u New Yorku 1777. godine.[a] Herman je uživao u ugodnom djetinjstvu do ljeta 1830., kada je njegov otac doživio financijski slom, proglasio bankrot i razvio duševnu bolest koja je dovela do njegove smrti 28. januara 1832. u Albanyju, blizu New Yorka. Herman je imao jedanaest godina u vrijeme bankrota, a trinaest u vrijeme očeve smrti. Porodica je bila svedena na siromaštvo i morala se preseliti u selo Lansingburgh, na rijeci Hudson. Ovdje je Herman napustio školu i počeo raditi. Bio je vrlo nemiran dječak sa snažnom željom za financijskom neovisnošću. Melvilleova rana štiva, koja je sam učio, uključivala su Shakespearea, "Bibliju kralja Jamesa" (King James Version) i mislioce iz 17. vijeka poput Sir Thomasa Brownea i Roberta Burtona.
U dvadesetima je proveo oko pet godina putujući morima. Naime, u junu 1839. ukrcao se kao brodski pomoćnik na brod usidren u luci New Yorka koji je isplovio za Liverpool. Posjetio je London i vratio se istim brodom. Čitanje djela "Two Years Before the Mast" (1840.) Richarda H. Danea (1815-1882) vjerojatno je pomoglo ponovno probuditi Melvilleovu želju za putovanjima. Knjiga je opisivala težak život jednog studenta prava kao običnog mornara. Melville se ponovno prijavio kao mornar i 1. januara 1841. napustio je luku New Bedford (Massachusetts) na kitolovcu "Acushnet", krećući se prema Tihom oceanu. Jednom u Nuku Hivi, na Markiškim otocima, Melville je dezertirao s pratiteljem. Nakon boravka na Društvenim otocima i kratkog boravka na dva kitolovska broda, Melville je stigao na Havaje u aprilu 1843. Ostao je tamo četiri mjeseca, radeći razne poslove. U augustu 1843. prijavio se na američku fregatu "United States", koja je, nakon zaustavljanja u Peruu, stigla u Boston u oktobru 1844. Ta iskustva poslužila su kao inspiracija za njegov književni prvijenac, antropološki putopis "Typee", objavljen 1846., u kojem je spojio opise egzotičnih običaja polinezijske zajednice s poluautobiografskim avanturama.
Povratkom u Boston završile su njegove pomorske avanture, a započele su one književne i porodične. Između 1846. i 1847. započeo je svoju književnu karijeru, što mu je dalo nadu da će se konačno financijski emancipirati. Posebno su njegova dva pustolovna romana "Typee" (1846.) i "Omoo" (1847.) bila komercijalno uspješna, dok je anonimna recenzija u "Salem Advertiseru", koju je napisao Nathaniel Hawthorne, hvalila Typeeja i njegovog autora. Dana 4. augusta 1847. Melville se u Bostonu oženio Elizabeth Shaw (poznatom kasnije kao "Lizzie Melville" u raznim tekstovima, 1822-1906), kćeri Lemuela Shawa, predsjednika Vrhovnog suda. Elizabeth je bila inteligentna, nježna i privržena žena, i unatoč sve tmurnijoj i melankoličnijoj prirodi svog supruga, uspjela je uspostaviti snažnu vezu s njim. Imali su dva sina, od kojih su obojica preminuli prije oca, i dvije kćeri: Malcolma, Stanwixa, Elizabeth i Frances. Melville je živio u New Yorku do 1850., ali nakon što je u septembru 1850. od svog tasta posudio 3.000 dolara za kupnju farme od 160 jutara u Pittsfieldu, u zapadnom Massachusettsu, Melville se nadao da će njegova sljedeća knjiga zadovoljiti javnost i obnoviti njegove financije. U aprilu 1851. rekao je svom britanskom izdavaču Richardu Bentleyu da njegova nova knjiga ima "neospornu novost" i da će joj biti suđeno da bude popularna s elementima romanse i misterije. U februaru 1850. započeo je rad na "Moby-Dicku", kojeg je dovršio i objavio 1851. Ostao je u Pittsfieldu trinaest godina, zauzet pisanjem i upravljanjem farmom. Opsežno je pisao i objavljivao. Nakon uspjeha "Typeea" i "Omooa", njegova su djela doživjela pad priznanja i više nisu mogla uzdržavati porodicu. Nakon komercijalnog i kritičkog neuspjeha "Pierrea", Melville se mučio pronaći izdavača za svoj sljedeći roman, "Israel Potter". Od novembra 1853. do 1856. Melville je objavio četrnaest kratkih priča i skica u časopisima "Putnam's" i "Harper's". U decembru 1855. obratio se Dix & Edwardsu, novim vlasnicima Putnam'sa, u vezi s objavljivanjem odabrane zbirke priča. Zbirka pod nazivom "The Piazza Tales" dobila je ime po novoj uvodnoj priči koju je Melville napisao za nju, "Piazza". Sadržavala je i pet prethodno objavljenih priča, uključujući "Bartleby, pisar" i "Benito Cereno". Pisanje priče "The Confidence-Man" uzelo je danak Melvilleu, koji je patio od reume, išijasa i teških živčanih poremećaja.
Od 1857. prestao je objavljivati fikciju i postao financijski ovisan o svom tastu, Lemuelu Shawu, istaknutom sucu iz Massachusettsa. Sudac Shaw posudio mu je 1.500 dolara iz Lizzienog nasljedstva za četveromjesečno ili petomjesečno putovanje u Europu i Svetu zemlju. Između 1856. i 1857. Melville je putovao u Englesku, gdje je posjetio svog prijatelja Hawthornea, te u Palestinu. Po povratku, u proljeće 1857., zaustavio se na tjedan dana u Napulju i Vico Equenseu te na mjesec dana u Rimu. Zatim je posjetio Genovu i Veneciju, te je bio u Padovi, gdje ga je jako impresionirala skulptura "Pad pobunjeničkih anđela" (italijanski: La caduta degli angeli ribelli), koja se pripisuje Agostinu Fasolatu (1714-1787). O ovom djelu održao je predavanje u Cincinnatiju 1858. Po povratku u domovinu, pokušao je predavati kao putujući predavač od 1857. do 1860, kako bi poduprijeo svoje financijske probleme. Teme su mu bile umjetnička djela koja je vidio u Europi i čuda Južnih mora. Ali nije postigao uspjeh kojem se nadao, očito mu je nedostajala vještina angažiranja slušatelja. Njegova predavanja, koja su ismijavala pseudointelektualizam srednjoškolske kulture, kritizirala su javnost tog vremena. 30. maja 1860. ukrcao se na kliper "Meteor" koji je plovio za Kaliforniju, s bratom Thomasom za kormilom. Nakon teškog putovanja oko Rta Horna, u studenom te godine je se sam vratio u New York preko Paname. Kasnije te godine predao je zbirku pjesama izdavaču, ali je odbijena i zatim izgubljena. Godine 1863. kupio je kuću svog brata na adresi 104 East 26th Street u New Yorku i preselio se tamo. Godine 1864. posjetio je bojišta Virginije tijekom Američkog građanskog rata. Nakon rata objavio je "Battle Pieces and Aspects of the War" (1866), zbirku od 72 pjesama koja je opisana kao "polifoni stihovni dnevnik sukoba". Djelo nije bilo komercijalno uspješno: od 1260 tiskanih primjeraka, 300 je poslano kao recenzijski primjerci, a 551 je prodano.
Godine 1866. postao je carinski inspektor grada New Yorka. Dužnost je obnašao devetnaest dodina, sve do 1885., i stekao je reputaciju poštenja u tada čuveno korumpiranoj instituciji. Tijekom tih godina patio je od živčanih slomova, fizičke boli i frustracije. Godine 1867. Malcolm, najstariji njegov sin, umro je u svojoj spavaćoj sobi kod kuće u dobi od osamnaest godina od samonanesene rane od vatrenog oružja, možda namjerne, možda slučajne. U maju 1867. Elizabethin brat Sam, koji je dijelio strah porodice za Melvilleov zdrav razum, pokušao je organizirati Elizabethin odlazak od Melvillea. Elizabeth je trebala posjetiti svoju porodicu u Bostonu i na sudu izjaviti da je njezin suprug lud. Ali je Elizabeth, možda kako bi izbjegla društvenu sramotu koju je razvod tada podrazumijevao ili zato što je još uvijek voljela svog supruga, odbila prihvatiti plan. Iako je Melvilleova profesionalna spisateljska karijera završila, on je ostao posvećen pisanju. Godinama je radio na djelu "Clarel: pjesma i hodočašće" (1876.), epskoj pjesmi od 18.000 stihova inspiriranoj njegovim putovanjem u Svetu zemlju 1856. godine, koja će zauzeti mjesto manjeg remek-djela iz njegovih poznih godina. To je jedna od najdužih pjesama u američkoj književnosti. Njegov drugi sin, Stanwix (1851-1886), umro je 1886. u San Franciscu nakon lutajućeg života. Tek se njegovo četvrto dijete, kći Frances (1855-1938), udala se i imala četiri kćeri. Među njegovim unukama, Eleanor Melville Metcalf uredila je svezak porodičnih pisama i dokumenata.[b]
Godine 1890. Herman Melville je pretrpio napad erizipela. Dana 19. aprila 1891. dovršio je rukopis svog posljednjeg kratkog romana, "Billy Budd", ali se kasnije vratio njemu, ostavljajući ga neobjavljenim nakon svoje smrti. Umro je u New Yorku 28. septembra 1891. od srčanih problema. Imao je 72 godine i pokopan je na groblju Woodlawn u Bronxu.
"Omoo" (1847.), je tematski nastavak Taipija, s naglaskom na uništavanju domorodačke polinežanske zajednice zapadnjačkim tehnološkim i ideološkim osvajanjem. Ostala djela uključuju "Mardi" (1849.), pustolovnu romansu i "Bijela jakna" (1850.), realistički prikaz života na američkoj fregati. No, sva ta djela su danas rijetko čitana i ne pobuđuju interes osim kod specijalista posvećenih Melvilleu ili američkoj književnosti.
- Taipi (1846.)
- Omoo (1847.)
- Mardi (1849.)
- Redburn (1849.)
- Mornar u bijelom haljetku (1850.)
- Moby Dick ili Bijeli kit (1851.)
- Pierre ili Dvosmislenosti (1852.)
- Otok križa (1853.)
- Pisar Bartleby (1853.)
- Encantadas ili Začarani otoci (1854)
- Benito Cereno (1855.)
- Israel Potter (1855.)
- The Piazza Tales (1856.)
- Sljepar (1857.)
- Battle-Pieces and Aspects of the War (1866.)
- Clarel (1876.)
- John Marr i drugi mornari (1888.)
- Timoleon (1891) (poetry collection)
- Billy Budd (1891/1924)[c]
Pravi Melville, auktor djela mitske snage, izranja u "romanci", ili vizionarnom spoju romana i anatomije (ekscentričnoga proznoga žanra njegovanoga u engleskoj književnosti 17. stoljeća, napose kod Melvilleovih omiljenih pisaca Roberta Burtona, sir Thomasa Brownea i Isaaca Waltona), "Moby-Dick ili Bijeli kit" (1851.). To djelo, posvećeno Nathanielu Hawthorneu, obuhvaća više razina: realističko-pripovijednu i tehničko-opisnu, simboličku i mitsku. Pojednostavljeno, moglo bi se reći da je radnja romana lov na bijeloga kita Moby Dicka, a glavni ljudski protagonist kapetan Ahab, te da je scena zbivanja postavljena tako da lov, sukob i propast uključuju cijeli univerzum- ispričano kroz usta jedinoga preživjeloga člana posade, Ishmaela.
Kasnija je kritika ustanovila da je, uza svu različitost u duhovnom miljeu, Melville jedini devetnaestostoljetni romanopisac, uz Dostojevskog, kojemu je spiritualna dimenzija djela dominantna i kojega je središnji opus utjelovljenje pjesničke metafizike s centralnim temama opstojnosti Zla i smislenosti univerzuma promatranoga u kategorijama teodiceje. No, dok je ruski autor tvorac uzbudljivih likova koji utjelovljuju veličajnost života, i to u vizuri kršćanskoga mita, Melville ostvaruje snažne dramsko-pjesničke slike izuzetno bogatoga arhaiziranoga jezika, no, bez psihološke obradbe (za što i nije bio zainteresiran) ili nijansi u razvijanju međuljudskih odnosa. Tema "Moby Dicka" je sukob Dobra i Zla, ili dvaju nepomirljivih Zala (Ahab i Moby Dick), no intenzitet te "romance" i njen utjecaj potječu najviše iz poetskoga zamaha i filozofema visoke retorike integrirane u djelo koje je više nalik drevnim spjevovima nego romanu bilo kojega razdoblja. Također, piščev svjetonazor u tom je djelu, kao i kasnijima, rastrgan između kalvinističkoga protestantizma, manihejsko-gnostičkih i ateističkih vidozora. Roman "Moby-Dick" smatra se najboljim u kanonu američke književnosti XIX. stoljeća.
Zbog neodgovarajuće recepcije čitateljstva koje je očekivalo avanturistički roman, a u "Moby-Dicku" dobilo neobičnu mitsku dramu pomiješanih žanrova piščeva je karijera krenula silaznom putanjom. Sljedeći roman "Pierre ili dvoznačnosti" (1852.) neuspio je pokušaj problematiziranja provokativne teme incesta. Melville je u idućem razdoblju objavio još nekoliko pripovjednih proza, među kojima se ističu povijesni roman "Israel Potter" (1855.) s temom iz američke revolucije; priče "The Piazza Tales" (1856.), nazvane po trijemu piščeve farme, s ponajboljim pripovijestima "Pisar Bartleby", protoegzistencijalističkom pričom o otuđenju i putu u ludilo njujorškoga činovnika, koja očito puno duguje Dickensu, no suvremenoga čitatelja asocira više na Gogolja i Dostojevskog; te "Benito Cereno", prozom koja problematizira rasne odnose. Godine 1857. objavljuje alegorijski roman "Sljepar", o prijevarama i ljudskoj naivnosti. Melvilleov neuspjeh kod čitateljstva pojačava i autorovu osobnu krizu (sukob vjerovanja i nevjere, što je rezultiralo nekim oblikom živčanoga sloma), te pisac traži duhovnu okrjepu u putu u Svetu zemlju i Evropu, što rezultira filozofskom poemom "Clarel", objavljenom u privatnoj nakladi 1876. Nedovršena je ostala dulja pripovijest (ili kraći roman) "Billy Budd" (objavljena tek 1924.) - posljednja manifestacija Melvilleova mitotvoračkoga genija, u kojoj je evocirana pobuna na britanskom brodu u doba Napoleonskih ratova; sotonski lik Claggarta, bogootački kapetana Verea, i kristoliki Billya Budda, osim što iniciraju mnoštvo alegorijskih interpretacija, testamentarni su ostvaraj američkoga pisca za koga do konca nije jasno je li našao utjehu u prihvaćanju kršćanstva ili se pomirio sa sudbinom bez ikakve religijske vjere. Nakon I. svjetskoga rata naglo se javilo zanimanje za "Moby Dicka ", ubrzo i za ostala djela, pa Melville od zaboravljena pisca postao središnjim američkim prozaikom 19. stoljeća.
Na hrvatskosrpski je do sada (2005.) prevedena većina najpoznatijih Melvilleovih djela (Moby Dick, Taipi, Sljepar, Bartleby), osim Billy Budda.
- ↑ Opsada Fort Stanwixa (2. – 22. augusta 1777.), kada su snage Kontinentalne vojske iz New Yorka i Massachusettsa pod zapovjedništvom pukovnika Petera Gansevoorta okupirale Fort Stanwix, blizu grada Rome, glavnu obrambenu točku Kontinentalne vojske protiv britanskih i domorodačkih snaga.
- ↑ Eleanor Melville Metcalf, "Herman Melville: Cycle and Epicycle", 1953.
- ↑ 1891. nedovršeno, objavljeno posthumno 1924., autoritativno izdanje 1962.
