Georges Auric

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Georges Auric
modernizam
Biografske informacije
Rođenje Georges Abel Louis Auric
15. veljače 1899.
Francuska Lodève, Francuska
Smrt 23. srpnja 1983.
Francuska Pariz, Francuska
Počivalište Cimetière du Montparnasse
Francuska Pariz, Francuska
Supružnik Eleonore Vilter
Profesionalne informacije
Obrazovanje Konzervatorij u Montpellieru
Konzervatorij u Parizu
Schola Cantorum de Paris
Instrumenti klavir
Zanimanje kompozitor, kritičar
Opus
Mentori Vincent d'Indy
Suradnici Les Six, Erik Satie, Jean Cocteau
Karijerna postignuća
Znamenita djela
Inspiracija

Georges Abel Louis Auric (Lodève, 15. veljače 1899.Pariz, 23. srpnja 1983.) je bio francuski avangardni kompozitor i član grupe Les Six. Danas je Auric najpoznatiji po svojoj scenskoj i filmskoj glazbi, a bio je jedan od onih kompozitora koji su oštro reagirali na kromatski harmonijski jezik i simbolizam impresionista poput Debussyja.

Auric se školovao na konzervatorijima u Montpellieru i Parizu prije nego je 1914. godine u Parizu postao učenik Vincenta d'Indyja. Godine 1920., postao je član grupe Les Six. Bio je prijatelj sa Jeanom Cocteauom, Jeanom Hugoom i Raymondom Radiguetom. Njegov inicijalni rad nastao je pod utjecajem Satiea, Stravinskog i Chabriera. Već u dobi od 14 godina, pisao je glazbene kritike Revue française de musique, a krajem 1913. je objavio poznati članak "Erik Satie, musicien humoriste".

Auricov kompozitorski rad možda nije pretjerano popularan, ali isti je za sobom ostavio seriju vrlo značajnih djela. Za Djagiljevljev Ballets russets napisao je balete Les Fâcheux, Les Matelots i Phèdre. Veliki uspjeh ostvario je i s filmskom glazbom, a među njegova najznačajnija ostvarenja spadaju Le Sang d'un poète (1930.), La Belle et la Bête (1946.) i Orphée (1950.) Jeana Cocteaua, Moulin Rouge (1952.) Johna Hustona, Lola Montès (1955.) Maxa Ophülsa, Du rififi chez les hommes (1955.) Julesa Dassina, Notre-Dame de Paris (1956.) Jeana Delannoyja i La Grande Vadrouille Gérarda Ouryja.

Godine 1930. oženio se slikaricom Eleonore Vilter, poznatijom po imenu Nora Auric.

Filmsku karijeru napustio je 1962., kada postaje ravnatelj kuće Opéra National de Paris, a ubrzo i predsjednik SACEM-a. Nastavio je komponirati, iako s manjim intenzitetom, sve do svoje smrti. Preminuo je u Parizu, 1983. godine te je pokopan pored supruge na groblju na Montparnasseu.