Ferenc II Rákóczi

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Ferenc Rákóczi
Kährgling II Rákóczi Ferenc 1812.jpg
Portret Ferenca Rákóczija
Knez Transilvanije
Vladavina 1704. - 1711.
Prethodnik Leopold I
Nasljednik Karl VI
Supruga Sarolta Amália
Djeca Leopold Rákóczi, József Rákóczi, Leopold György Rákóczi, Sarolta Rákóczi
Dinastija Rákóczi
Otac Ferenc I Rákóczi
Majka Jelena Zrinski (Ilona Zrínyi)
Rođenje 27. mart 1676.
Borša, Kraljevina Ugarska (danas Slovačka)
Smrt 8. april 1735.
Tekirdağ, Osmansko Carstvo

Ferenc II Rákóczi (Borša, 27. mart 1676. - Tekirdağ, 8. april 1735.), bio je transilvanijski knez (vladao od 1704. do 1711.) i vođa bune 1703. - 1711. protiv Habsburgovaca u Ugarskoj.[1]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Rođen je u aristokratskoj porodici, kao dijete transilvanijskog kneza Ferenca Rákóczija i Jelene Zrinski, kćeri Petra Zrinskog.[1] Odgajan je u duhu ugarskog nacionalizma i oštrog suprostavljanja vladavini Habsburgovaca.[1]

Kad mu se majka, nakon očeve smrti 1676. preudala 1678. za Imre Thökölya, preselio se sa njom u njegov zamak Mukačevo. I očuh je bio protivnik Habsburgovaca, čak je poveo i bunu, a majka je tri godine uspješno branila zamak. Kad se nakraju - 1688. predala, odvedena je je u zatočeništvo, a mali Ferenc u Beč, pa zatim u Češku na preodgoj kod jezuita.

Taj preodgoj i nije uspio jer kad se 1694. vratio u Ugarsku, ubrzo se udružio sa pristašama - ideje o ugarskoj samostalnosti, i oružanog ustanka. Nadali su se da je došao pravi trenutak, jer spremao Rata za španjolsko nasljeđe, pa su on i njegove kolege zatražili pomoć od francuskog kralja Louisa XIV. Ali ih je posrednik izdao, pa je Rákóczi uhapšen i bačen u tamnicu, od smrti ga je spasila žena koja mu je pomogla da pobjegne iz tamnice.[1]

Nakon dvije godine provedene u egzilu u Poljskoj, vratio se 1703. da se stavi na čelo seljačke bune poznate i kao Kurucki ustanak. Rákóczi je objavio manifest kojim je pozvao sve ugarske i hrvatske feudalce da se uključe u ustanak, ali se hrvatski feudalci nisu odazvali.

Ustanici su na početku postigli značajne pobjede, ali im je anglo-austrijska pobjeda u Bitci kod Blenheima 1704. pokopala sve nade u pomoć iz Francuske i uspjeh u borbi, iako su se borbe po Ugarskoj nastavile sve do 1711.[1]

U međuvremenu su Transilvanci oduševljeni Rákóczijem proglasili nezavisnost, i izabrali ga za kneza 6. jula 1704. Rezultat tog čina bio je pokapanje svih nada u neki mogući kompromis sa carem Leopoldom I, koji je također bio ugarski kralj.[1]

Kako [[Francuska nije poslala nikakvu efikasnu pomoć, a isto tako nisu urodili plodom ni Rákóczijevi napori da osigura pomoć od ruskog cara Petra Velikog za borbu protiv Habsburgovaca, a njegovi seljački ustanici pretrpjeli su čitav niz teških poraza, on je 21. februara 1711. pobjegao iz zemlje. Njegovi suborci su jedan po jedan položili oružje i svega nekoliko mjeseci kasnije potpisali Satmarski mir i zakleli se na vjernost Leopoldu i Habsburzima.[1]

Nasuprot njima Rákóczi nikad nije pristao na njega, nego je tražio moguće saveznike za nastavak borbe po Poljskoj i Francuskoj. Na poziv sultana da mu pomogne organizirati vojsku protiv Austrijanaca, otišao 1717. u Istanbul.[1]

Ali je sultan nakraju odustao od te ideje, a Rákóczi je ostatak svog života proživio u egzilu u Turskoj.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 "Ferenc Rákóczi, II" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/biography/Ferenc-Rakoczi-II. pristupljeno 14. 06. 2016. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Prethodnik: Nadvojvoda Unutrašnje Austrije Nasljednik:
Leopold I Karl VI