Rakošijeva buna
| Rakošijeva buna | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
 Ferenc Rákóczi na čelu ugarskih ustanika | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
| Sveto Rimsko Carstvo | Kraljevina Ugarska, Kneževina Transilvanija | ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
| Leopold I | Ferenc II Rákóczi | ||||||
Rakošijeva buna (mađarski: Rákóczi-szabadságharc) vođena između 1703. - 1711. bio je prvi značajniji pokušaj da se ograniči moć Habsburgovaca u Ugarskoj.
Historija[uredi | uredi kod]
Bunu je poveo Ferenc Rákóczi koji se 1694. vratio u Ugarsku i okupio brojne pristaše među ugarskim plemstvom - za ideju samostalnosti, za koju su mislili da je došao pravi trenutak ohrabreni skorim izbijanjem Rata za španjolsko nasljeđe, pa su on i njegovi kolege zatražili pomoć od francuskog kralja Louisa XIV. Ali ih je posrednik izdao, pa je Rákóczi uhapšen i bačen u tamnicu, od smrti ga je spasila žena koja mu je pomogla da pobjegne iz tamnice.[1]
Nakon dvije godine provedene u egzilu u Poljskoj, vratio se 1703. da se stavi na čelo seljačke bune poznate i kao Kurucki ustanak. Ustanici su na početku postigli značajne pobjede, ali im je anglo-austrijska pobjeda u Bitci kod Blenheima 1704. pokopala sve nade u pomoć iz Francuske i uspjeh u borbi, iako su se borbe po Ugarskoj nastavile sve do 1711.[1]
U međuvremenu su Transilvanci oduševljeni Rákóczijem proglasili nezavisnost, i izabrali ga za kneza 6. jula 1704. Rezultat tog čina bio je pokapanje svih nada u neki mogući kompromis sa carem Leopoldom I, koji je također bio ugarski kralj.[1] Kako [[Francuska nije poslala nikakvu efikasnu pomoć, a isto tako nisu urodili plodom ni Rákóczijevi napori da osigura pomoć od ruskog cara Petra Velikog za borbu protiv Habsburgovaca, a njegovi seljački ustanici pretrpjeli su čitav niz teških poraza, on je kraju zauvijek napustio zemlju 21. februara 1711., svega nekoliko mjeseci prije potpisivanja Satmarskog mira sa dvorom.[1]
Nakon potucanja po Poljskoj i Francuskoj, Rákóczi je na poziv sultana da pomogne organizirati vojsku protiv Austrijanaca, otišao 1717. u Istanbul. Kako je u međuvremenu sklopljen Satmarski mir prije nego što je stigao, sultan je ocjenio da neće imati nikakve koristi od njegovih usluga, pa je odustao od svega, a Rákóczi je ostatak svog života proživio u egzilu u Turskoj.[1]