Emirat Granada

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Emirat Granada
إمارة غرﻧﺎﻃﺔ
Imarat Gharnāṭah
Vazalna zemlja Krune Kastilje
Flag of Morocco (1147-1269).svg
12301492 Royal Banner of the Crown of Castille (Habsbourg Style).svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija
Glavni grad Granada
Jezik/ci arapski, berberski, ladino
Religija islam
Politička struktura Vazalna zemlja Krune Kastilje
Historija
 - Uspostavljena 1230
 - Ukinuta 1492

Emirat Granada (arapski: إمارة غرﻧﺎﻃﺔ, Imarat Gharnāṭah), poznat i pod imenom Nasridsko kraljevstvo Granada (španjolski: Reino Nazarí de Granada), bio je emirat koji je egzistirao od 1230. do 1492.[1] Emirat je bio posljednji komad Iberskog poluotoka kojim su vladali muslimani. Prostirao se po teritoriju koji otprilike odgovara današnjim španjolskim provincijama Granadi, Almeriji i Malagi.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Historija emirata Granade u Al-Andalusu usko je povezana s dinastijom Nasrida. To je bila zadnja muslimanska dinastija koja se uspela na vlast u Granadi nakon poraza Almohada u Bitci kod Las Navas de Tolosa iz 1212. godine. Oni su vladali Granadom od 1238. do 1492.[1]

Muhamed I (umro 1273.), prvi vladar iz nasridske dinastije, bio je vazal Fernanda III, kralja Kastilje i Leona, a nakon tog i Alfonsa X. Prvo je podigao fortifikacije u Guadixu, Bazi i Jaénu iz kojih je planirao napasti Granadu. To je i uradio 1237. zauzevši grad bez mnogo otpora.[2]

On je započeo je izgradnju Alhambre i postavio temelje za prosperitet Granade, primajući brojne muslimanske izbjeglice iz Seville, Valencije i Murcije.[1] Pored tog što je inicirao gradnju tog arhitektonskog remek-djela, Muhamed I proširio je i granice emirata na Malagu i Almeriju. Taj teritorij uz male izmjene ostao je dio emirata sve do kraja 1492.[2] Što se tiče odnosa sa drugim kraljevstvima na poluotoku, već prvim godinama svog postojanja Emirat Granada sklopio je vazalni ugovor sa Krunom Kastilje.[2]

Nasridski vladari koji su naslijedili Muhameda I bili su oslabljeni dinastičkim i frakcijskim sukobima, uz to još i rastrgani između lojalnosti prema kršćanskoj Kastilji i zavisnosti od svoje marinidske rodbine iz Fesa. Upravo se to afričko savezništvo na kraju pokazao katastrofalnim za nasridskog vladara Jusufa I (13331354) jer je na rijeci Salado 1340. poražen od Alfonsa XI.[1] Situacija je postala još gora nakon što se 1469. kršćanska Španjolska ujedinila brakom Fernanda II od Aragona i Isabel I od Castille.[1] Dvadeset i treći nasridski vladar Abu al-Hasan Ali (14661485) započeo je dinastičke borbe u emiratu, dok se prema vani ratoborno ponašao prema Kastilji i odbijao priznati njihove vladare za suverene.[1] Rezultat takve politike bilo je konačno zauzimanje Granade 1492.[1]

Posljednji emiri vidjeli su da je svemu došao kraj, pa su nastojali postići sporazum kojim bi se stanovništvu omogućio ostanak u svojim domovima, poštovala njihova imovina i vjerska prava. Na kraju je takav dogovor i postignut.[2] Posljednji nasridski emir Muhamed XII od Granade se u januaru 1492. i formalno odrekao suvereniteta, predao teritorij Kruni Kastilje i na kraju je otišao u egzil u Maroko. Dogovor o toleranciji nije dugo potrajao jer su pobjednici nakon nekoliko maurskih pobuna naredili maurskom stanovništvu da se ili pokrsti ili iseli.[2] Većina stanovnika pristala se pokrstiti, pa su tako postali Moriski, ali su kradomice nastavili prakticirati stare običaje i vjeru, što im nije puno pomogle jer su kasnije protjerani.[2]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 "Naṣrid dynasty" (engleski). Encyclopaedia Britannica. https://www.britannica.com/topic/Nasrid-dynasty. Pristupljeno 8. 06. 2019. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 "Introducción a la historia del Reino de Granada" (španjolski). Arte guias. https://www.arteguias.com/reinogranada.htm. Pristupljeno 8. 06. 2019. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]