Arheološka nalazišta na Glasincu
Arheološka nalazišta na Glasincu su na području opština Sokolac, Rogatica, Pale, Pale-Prača, Bosna i Hercegovina. Iz praistorijskog vremena, još iz vremena neolita, ali prvenstveno iz doba Ilira i plemena Autarijati, je veliki broj gradina i na hiljade tumula. Po velikom broja nalaza sa ovih nalazišta, najizrazitija grupa bronzanog i željeznog doba, koja se rasprostirala u istočnoj Bosni i Hercegovini, jugozapadnoj Srbiji i sjevernim dijelovima Crne Gore, nazvana je Glasinačka kultura.[1]Nosioci glasinačke kulture su pripadnici ilirskog plemena Autarijati. [2]
Površina Glasinca je 22 km2, na nadmorskoj visini iznad 800 metara. Visoravan se sastoji od prostranih livada i pašnjaka, karakterističnim za istočni dio Bosne, čije je dno mahom od tvrdih nepropustljivih stijena. Okružen je četinarskim šumama i vrhovima Romanije, Bogovićke planine, Gradine, Rabra, Crnog vrha, Kopita, Kratelja.
Gradine[uredi | uredi kod]
Prvi popis gradina napravio je Ćiro Truhelka, a kasnije je spisak proširivan novim otkrićima.
Klisura-Kadića brdo je arheološki lokalitet sa gradinom iz ranog željeznog doba, polukružnog oblika 77x32 m. Otkrivena je 1880, kada je prvi put istraživana. Tokom 1980 i 1988 ponovo je iskopavana [3] Nalazi sa ovog lokaliteta značajni su za razumijevanje ekonomije planinskog regiona Glasinac iz doba Glasinačke kulture. Ovdje je pronađen znatan broj dobro očuvanih arheozooloških nalaza prikupljenih tokom iskopavanja 1988. god, pa se ostaci životinjskih kostiju mogu iskoristiti za rekonstrukciju prethistorijske ekonomike ovog naselja.
Procentualno gledajući udio divljači je zanemarljiv. Iznenađujući su nalazi koji ukazuju na postojanje ribolova u ovom visinskom naselju. Svrha uzgoja domaćih životinja razlikovala su od vrste do vrste.
Važnost proizvodnje vune i mlijeka potvrđuje veliki broj pršljenova za tkanje (različitih veličina i oblika) pronađenih na lokalitetu. Njihova prisutnost bez sumnje ukazuje na proces predenja i tkanja vune. Neki od keramičkih oblika (kao što su sita – cjediljke ) su vjerovatno korišteni u proizvodnji mliječnih proizvoda. [4]
Analize jasno pokazuje da je sitna stoka uzgajana nomadski. Ove životinje su tokom zime preseljavane u mjesta nizinskih ispaša koja su bila zaštićena od oštrih vremenskih uslova ovog visinskog kraja.
Girsko brdo 2– Borovac 3– Ilijak-Zagrađe 4– Križevac - Berkovići – Bukovik – Liješće – Pediše – Bijela voda – Šahinski Grad – Vitez - Pohovac (otkrivena 1890, iskopavana 1977) – Pliješ – Bjelosavljevići – Velika gradina Novoseoci (otkrivena (1890) – Mala gradina Novoseoci – Buljukovina – Vitanj – Loznik (otkrivena 1893, iskopavana 1979.) – Miošići – Ilijak-Vinogradi (Otkrivena je 1893, iskopavana 1893 i 1981) – Prisoje I – Prisoje II – Zidina Košutica – Vjetrenik Košutica – Margetići – Sokolac – Staro selo – Šuke-Kusače – Kusače I – Kusače II - Dolovi –Amovići – Hreljin Grad – Mlađ – Šenkovići I – Šenkovići II – Vrbarje – Vrlazije (otkrivena 1894, iskopavana 1978) – Kramer selo – Vuškovići – Golubovići I – Golubovići II – Kovanje – Gulija – Kopljevići – Gradina Dumanjići – Pračšići – Laznica – Ilijak-Sjeversko – Gradac-Osovo – Kik-Osovo – Ilića kuća-Osovo - Rujnik [5]
Tumuli[uredi | uredi kod]
Tumuli se javljaju u tri oblika: pokriveni zemljom, pokriveni kamenjem i zaravnjeni i kružnog ili elipsastog presjeka.
Prva iskopavanja tumula obavio je 1880. godine austro-ugarski poručnik Johan Leksa kada je i pronašao čuvena Glasinačka kolica (1055 gr.) - kadionicu, koja su i danas u Prirodnoistorijskom muzeju u Beču. Sastoje se od poveće ptice, na kojoj je manja ptica kao poklopac, smještene na četiri točka. Istraživanja su nastavili Ćiro Truhelka, Đorđe Stratimirović i Franjo Fiala. Ukupno u XIX vijeku iskopano je 1234 humki, oko 250 praznih.[6]
U tumulima ima i skeletnih i paljevinskih grobova, u kojima su nađeni mnogobrojni grobni prilozi (metalno oruđe, oružje i nakit, keramika).[7] Kod tih priloga radi se pretežno o domaćim proizvodima, sa lokalnim karakteristikama.
Tumuli na Ilijaku[uredi | uredi kod]
Tumuli na Ilijaku su skupina tumula pored ilirske gradine Ilijak, udaljene 3 km. od Hrenovice, opština Prača, Bosna i Hercegovina. Naziv Ilijak se koristi u stručnoj literaturi, dok lokalno stanovništvo koristi naziv Vinograd-Gornja Vinča.
Brzi društveni razvitak autarijatskih zajednica tokom VIII. i posebno u VII. st. p. n. e. ogleda se prvenstveno u jačanju moći i stabilizaciji položaja i autoriteta pojedinih lokalnih, kneževskih dinastija,[8] koje nameću svoj autoritet na pojedinim područjima. O tom procesu najbolje svjedočanstvo pružaju u nauci poznati kneževski grobovi, sa bogatim i raznovrsnim materijalom pronađenim u njima.[9]
Istraživanja[uredi | uredi kod]
Tokom 1893. i 1894. godine Franjo Fiala je u okolini Ilijaka i na Rajinom Brdu, istražio 36 tumula, od kojih su neki bili kneževski grobovi.
Najviše nalaza je dala grupa od pet tumula, smještenih veoma blizu ulaza u gradinu. U toj grupi su iskopana dva kneževska groba (Ilijak II, 1 i III, 9) čiji nastanak se datira u drugu polovinu VII. st. p. n. e.
U grobu II, 1 je pronađen veliki broj bronzanih toka, bronzane knemide, dvosjekli željezni mač s bronzanim lijepo ukrašenim balčakom, mnogobrojni šiljci željeznih kopalja, žezlo, jantarska ogrlica, narukvice, pojasne kopče. Pronađene su bronzane posude uvezene iz južne Italije od kojih je posebno zanimljiva rebrasta zdjela koja je vjerojatno korištena u svrhu kulta, kao posuda za izlijevanje tečnih žrtava.
U drugom grobu III, 9 sahranjen je pojedinac koji se sigurno nalazio u veoma bliskim vezama sa pokojnikom iz groba II, 1. U ovom grobu umjesto žezla pronađene su dvije ratne sjekire, dva dvosjekla željezna mača i na čuvene bronzane knemide sa prikazima brodova. Pored ratne opreme u III, 9 se nailazi i na kopču za pojas, 2 mala zemljana pehara za piće, i na vrlo malo nakita (dijadema i narukvice). U istom tumulu je sahranjeno još osam osoba, od kojih 2 žene s dosta bogatim grobnim prilozima sastavljenim od nakita i 1 dijete.
Na Rajinom Brdu kneževski grob je pronađen u tumulu koji je Fiala označio kao Ilijak XIII,1 i njegov nastanak se datira na prijelaz VII. u VI. st. p. n. e. I ovaj kneževski grob je pored bogatih priloga nakita, ofanzivnog oružja (dvosjekli mač, dugačko koplje i više fragmenata od koplja i jednog noža), defanzivnog oružja (brončane knemide sa prikazima jelena) i bronzanih posuda sadržavao i žezlo, sličnog oblika kao i u ona pronađena u nekropoli Ilijak.
Područje oko Ilijaka uslovno se u literatiri naziva Ilijačka kneževina, vladajući sloj Ilijačka dinastija. Na cjelokupnom području Glasinačke kulture (ili plemena Autarijata) bilo je sedam kneževina.
Arareva gromila[uredi | uredi kod]
Arareva gromila na Glasincu je tumul znatne veličine i bogatog i sadržaja, nađen kod Čavarina. Ime se izvodi iz riječi arar koja se očuvala u albanskom jeziku i označava humku. Gromilu je otkrio Ćiro Truhelka 1890 godine. Prije njega gromilu su prekopavali tragači za blagom. Promjer joj je 22 metra, visina 1,8 metra.
Po nađenom sadržaju, zaključeno je da je to bila grobnica otmjenog velikaša (kneževski grobovi, vladarski tumuli).[10] Nađeno je mnoštvo predmeta od bronze, poredanih uz južni rub gromile na dubini od 0,5 metara. Istočni kraj bio je prepun komadića ugljena i pepela. Kosti su bile na pola spaljene. To govori da je mrtvac spaljen na lomači, pa je potom sazidana gromila od kamena.
Uz ovo garište nađen je očuvani kostur, nešto jednostavnijeg nakita i željeznog oružja: usko dugo koplje, drugo manje koplje, bojna sjekira sa oštricom na obe strane. Od nakita nađeni su: 10 dugmeta oblika dvostrukog krsta, nekoliko okruglig dugmeta sa dugačkim drškom i nekoliko bombaka. Predpostavlja se da je to vojnik koji je poginuo zajedno sa svojim vođom, pa je uz njega i sahranjen, ili možda sluga koji je pošao za svojim gospodarem da mu služi i na onom svijetu i oružje čuva.
Arareva gromila nije dio ni jedne veće nekropole tumula, i ako ih ima nekoliko u njenoj blizini. To govori da se u vrijeme nastanka ove grobnice vladari počinju odvajati od običnih kneževa i da su im grobnice na posebnom i izdvojenom mjestu. Sadržaj grobnice govori o njihovom bogatstvu i izdvojenosti od ostalog stanovništva.[11]
Slično je, sa manje sadržaja, i u gromilama u Osovu, Brezju, Čitlucima, Pilatovićima. Ostali lokaliteti su: Taline, Vratnice, Laze, Crvena Lokva, Kusače, Luburić polje, Kovačev do, Hreljin grad, Duboki do, Hrastovača, Vrlazije, Plješevica, Zagorica...
Literatura[uredi | uredi kod]
- Ivo Bojanovski, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988 - BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ „Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE”. Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2016.[mrtav link]
- ↑ Hrvatska enciklopedija – Glasinac
- ↑ „Gradina Kadića Brdo”. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Haskel J. Greenfield, Manitoba with a contribution by Elizabeth Arnold, CalgaryThe zooarchaeological remains from Early Iron Age hill-top fortress at Klisura- Kadića Brdo, eastern Bosnia: a taphonomic assessment”. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Blagoje Govedarica: Otkriće Glasinačke kulture- Gradine”. Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. Arhivirano iz originala na datum 2019-06-08. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Blagoje Govedarica: Glasinac i Glasinačka kultura -Tumuli”. Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. Arhivirano iz originala na datum 2021-04-15. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Rastko Vasić: Beleške o Glasincu - Autarijati”. Arheološki institut - Beograd. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Borivoje Čović – O IZVORIMA ZA ISTORIJU AUTARIJATA, s.116”. ANUBIH, Godišnjak 1967. Arhivirano iz originala na datum 2020-07-14. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ↑ „Salmedin Mesihović: Historija Autarijata”. Filozofski fakultet Sarajevo, 2014.. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-21. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Blagoje Govedarica: Glasinac i Glasinačka kultura – V. Glasinački kneževi”. Filozofski fakultet Sarajevo – Freie Univerzitat Berlin. Arhivirano iz originala na datum 2019-06-08. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Rastko Vasić: Beleške o Glasincu – Hronologija kneževskih grobova”. Arheološki institut – Beograd, 2009. Pristupljeno 9. 2. 2016.