Al-Hariri
| al-Ḥarīrī al-Ḥarīrī al-Baṣrī Aḥmad al-Qāsim b. ʿAlī al-Ḥarīrī Abū Muḥammad Aḥmad al-Qāsim b. ʿAlī b. Muḥammad b. ʿUthmān al-Ḥarīrī ﺍحمد القاسم بن علي بن محمد بن عثمان الحريري | |
|---|---|
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 1054. Basra, Abasidski Kalifat |
| Smrt | 10. septembar 1122. Basra, Abasidski Kalifat |
| Nacionalnost | arapska |
| Opus | |
| Jezik | arapski |
| Znamenita djela | |
| |
Al-Ḥarīrī (Basra, 1054. – Basra, 1122.) je bio arapski književnik, pisac i filolog.
Život[uredi | uredi kod]
Al-Ḥarīrī je rođen u selu al–Mashan kod Basre. Njegova porodica je stekla veliko bogatstvo, što mu je omogućilo dobro obrazovanje. Učio je pravo, nakon čega je postao munši (službeni pisac). Zatim je se zaposlio u državnom upravništvu kao visoki dužnosnik. Dijelio je svoje vrijeme između Basre, gdje je imao poslovne interese, i Bagdada, gdje je provodio svoje književne djelatnosti.
Njegove maqamat – kratki skečevi čiji je glavni lik Abū Zaid as-Sarūgī – su se ubrzo proslavile, mnogi su prevodili djelo na raznim jezicima i bilo je mnogih imitacija. Preko više od osam stoljeća Harīrījevo najpoznatije djelo Maqamat (مقامات, Sastanci) je smatrano kao najveće blago u Arapskoj književnosti poslije Kurana. Pisao je također pjesme, sa istom jezičnom subtilnošću, mada njegov divan nije stigao do nas. Također je komponirao Mulhat al-iʿrāb, pjesmu o arapskoj gramatici, i napisao Durrat al-Ghawwas, knjigu o gramatičkim grešakama na arapskom jeziku napisana u stihovima.
Sa Maqāmātom (1101/1108.) pomogao je u širenju mode jednog novog književnog žanra i doveo je ga do savršenstva. U općem smislu Maqāmā je zabavno djelo u rimovanoj prozi, koje se sastoji od anegdota, za koje autor priznaje da su djela mašte. Utemeljitelj ove književne vrste je Perzijanac al-Hamadhānī (fl. 969–1007.), ali će ga al-Ḥarīrī kvalitetom i slavom daleko nadmašiti sa pričama ispunjenim humorom i avanturom u profinjenom jezičnom obliku i sa pjesničkim podvizima.
Malo se zna o njegovom životu. Znamo da je bio bio vrlo niskog rasta i da je nosio bradu, koju je imao naviku čupkati kada je bio duboko zamišljen. Izvori kažu da nije bio naročito zgodan muškarac, da je bio oženjen i da je imao dva sina.
