Reductio ad Hitlerum
Reductio ad Hitlerum (sh. svođenje na Hitlera) ili argumentum ad Hitlerum je pojam koji je skovao jevrejski politički filozof Leo Strauss prema reductio ad absurdumu i odnosi se na duhovitu primjedbu nekom tko protivnika ili njegova stajališta uspoređuje s Hitlerom odnosno nacizmom. Prema Straussu, takva logička greška je podvrsta ad hominema, ad misericordiama i ignoratio elenchija. Reductio ad Hitlerum ponekad se naziva i "igranjem na nacističku kartu".
Politička praksa[uredi | uredi kod]
Nakon Drugog svjetskog rata, jukstapozicije s Hitlerom i nacizmom postale su dijelom političke retorike diljem svijeta. U jeku zaoštravanja Hladnog rata, SSSR je koristio Minhenski sporazum (1938) kao dokaz da su zapadne sile spremne podilaziti Hitleru i srodnim režimima (osobito u Čehoslovačkoj), dok je s druge strane za identične argumente rabljen pakt Ribbentrop-Molotov (1939). Intenzivno korištenje analogija s nacizmom zabilježeno je i na Bliskom Istoku. Uspostavom trojne antante 1900-ih između Britanije, Francuske i Rusije, tada dominirajućih sila u bliskoistočnoj regiji, brojni lokalni nacionalistički pokreti 1930-ih i ranih 1940-ih tražili su izlaz iz takve situacije savezništvom s jačajućom nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom. Među takvima bili su arapski nacionalisti Muhamed Amin al-Huseini iz Palestine, Said Muhamedi iz Alžira i Rašid Ali al-Kilani iz Iraka, zatim iranski Reza-šah Pahlavi, te revizionistički cionisti na čelu s Vladimirom Žabotinskim. Još tokom Drugog svjetskog rata, Britanci su invazije na Irak i Iran pravdali izgovorima borbe protiv "rastućeg nacizma". Nakon svršetka rata odnosno uspostave Izraela i arapskih država, srodne analogije narednih decenija postale su uobičajene na trostranoj arapsko-iransko-izraelskoj razini u svim pravcima (arapsko-izraelskoj, arapsko-iranskoj i iransko-izraelskoj), čemu su osobito kumovali Arapsko-izraelski sukob (1948–), Iransko-irački rat (1980–1988) i zategnuti iransko-izraelski odnosi od 2000-ih. Učestale prozivke s izraelske strane su da arapske države i Iran pripremaju "novi Holokaust", a s potonje da je izraelski tretman Palestinaca usporediv s Holokaustom. Ostali primjeri su da je Amin al-Huseini jedna od ključnih figura u Holokaustu, da je irački pamflet Oni koje Bog nije trebao stvoriti: Perzijanci, Jevreji i buhe (1940) temelj arapskog rasizma prema nearapima, te da je iranski nacionalizam inspiriran njemačkim arijevstvom. Takvi ispadi su zabilježeni i od strane najviših državnih dužnosnika, uključujući izraelskog premijera Benjamina Netanjahua i iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinežada. Analogije s fašizmom javljaju se i na internom nivou, npr. revizionistički cionizam se unutar Izraela kod liberalnih pojedinaca i skupina ponekad naziva "jevrejskim fašizmom".
Povezano[uredi | uredi kod]
Literatura[uredi | uredi kod]
- (en) Altman, William H. F. (2011). The German Stranger: Leo Strauss and National Socialism. Lanham, Maryland: Lexington Books. ISBN 9780739147375. OCLC 655303895.
- (en) Behnegar, Nasser (2003). Leo Strauss, Max Weber, and the Scientific Study of Politics. Chicago: University of Chicago Press. ISBN 9780226041421. OCLC 49679680.
- (en) Ram, Haggai (2009). Iranophobia: The Logic of an Israeli Obsession. Stanford studies in Middle Eastern and Islamic societies and cultures. Stanford, California: Stanford University Press. ISBN 9780804760676. OCLC 244293290.
- (en) Shenhav, Yehouda (2006). The Arab Jews: A Postcolonial Reading of Nationalism, Religion, and Ethnicity. Cultural sitings. Stanford, California: Stanford University Press. ISBN 9780804752961. OCLC 64098454.