Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini

Izvor: Wikipedia

U Bosni i Hercegovini živi preko milion stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti. Velika većina njih su pripadnici srpskog naroda.

Nakon ukidanja Pećke patrijaršije, od kraja 1760-ih do 1880, Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini je bila pod direktnom nadležnošću Carigradske patrijaršije. Nju su vodili fanarioti, grčki sveštenici iz Istanbula. Godine 1920, posle Prvog svetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS, Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini dolazi pod verski autoritet novo-uspostavljene Srpske patrijaršije, pod patrijarhom Dimitrijem.

Danas u Bosni i Hercegovini nad pravoslavnima ima nadležnost Srpska pravoslavna crkva.

Historija[uredi - уреди]

Britanski historičar Noel Malcolm smatra da je Pravoslavna crkva jedva bila nazočna na teritoriju srednjovjekovne Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala važniju ulogu. U ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijaše dio kulturnog i političkog svijeta srpskih župa i kneževina. Veći dio hercegovačkog plemstva bio je u 14. i 15. stoljeću pravoslavne vjere, a vjerojatno je tako bilo i sa samim pučanstvom. No, čini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u srednjovjekovnoj Bosni sve dok kralj Tvrtko nije proširio bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. stoljeća na gornji tok rijeke Drine i dijelove današnje Crne Gore i Srbije uključujući tu i pravoslavni manastir Mileševa. Gotovo svi bosanski kraljevi su bili katolici.[1]

Nakon dolaska Turaka slika se počinje naglo mijenjati. Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni svećenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Paprači, Ozrenu i Gostoviću), a važni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Bosanski mitropolit spominje se prvi put 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerojatno je sagrađena sredinom 16. stoljeća. Te nove građevine iznenađuju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno građenje novih crkava - očito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje. Premda su hrišćani bili ponižavani i ugnjetavani, otomanski režim je favorizirao Pravoslavnu crkvu, jer je ona imala središnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a katolička izvan njega.[1] Od 16. vijeka Otomanske vlasti naseljavaju dosta pravoslavnih Vlaha u Bosni, ali oni vremenom bivaju posrbljeni. Taj je vlaški element bio toliko važan u nastanku bosanskog pravoslavnog stanovništva da se još i nakon tri stoljeća izraz "Vlah" rabio u Bosni u značenju "pripadnik Pravoslavne crkve".[1]

Manastir Tvrdoš, sjedište Zahumsko-hercegovačko i primorske eparhije.

Bosanski pravoslavni mitropolita uselio se u svoju službenu rezidenciju u Sarajevu 1699. godine. Do kraja 18. stoljeća imao je pod sobom četiri episkopa, u Sarajevu, Mostaru, Zvorniku i Novoj Pažani (danas u Srbiji).[1] Obični sveštenici su bili prilično neobrazovani i uglavnom su oskudne zalihe Biblija i liturgijskih knjiga dobavljali iz tiskara u Rusiji i Rumunjskoj.[2] Premda književna produkcija pravoslavnog svećenstva u Bosni u to vrijeme nije bila velika, ne smije se zanemariti važan doprinos Pravoslavne crkve likovnoj baštini Bosne.[3]

Na početku 19. vijeka neki su promatrači zabilježili da je otomanska politika u Bosni bila sklonija katolicima nego pravoslavcima.[4] Vjerojatno je to bio odraz sve većeg poistovjećivanja pravoslavlja s pokretom otpora osmanlijskoj vladavini u Srbiji, a katolicima u Bosni moglo se vjerovati da se neće urotiti s novom susjednom velesilom, Napoleonovim carstvom, koje su oni smatrali "dozlaboga" ateističkim.[1]

Mnogi strani promatrači su govorili o teškoj korupciji u Pravoslavnoj crkvi u 19. vijeku. Jedan je njemački putnik zabilježio kako popovi kupuju parohiju za izmedu 20 i 200 dukata.[5][6] Drugi je putnik zabeležio kako pravoslavni episkopi kupuju episkopije za velike svote novca, koje zatim nastoje nadoknaditi od svoje pastve. Radi toga su se upuštali u "neobično prisne odnose s lokalnim muslimanskim vlastima".[7]

Mnogi su posjetitelji komentirali suparništvo izmedu katoličkog i pravoslavnog svećenstva u Bosni, da neprijateljstvo izmedu te dvije vjerske zajednice "podržavaju svećenici obiju crkava iznoseći grozomorne optužbe jedni na racun drugih".[8] Britanski povjesničar Noel Malcolm smatra da bez poticanja tih dviju strana u sporu, katolički i pravoslavni seljaci ne bi imali mnogo razloga da se ne trpe.[1] Neki među pravoslavnim svećenicima i učiteljima su agitovali za "nacionalnu stvar". Takav je bio i Teofil Petranović, učitelj u pravoslavnoj školi u Sarajevu 1860-ih godina, koji je okupio oko sebe skupinu ljudi što su obilazili sela i govorili pravoslavnim seljacima da je vrijeme da prestanu sami sebe nazivati "hrišćanima" i počnu se nazivati Srbima. Tu je bio i Vaso Pelagić, ravnatelj pravoslavne škole u Banjoj Luci, koji je agitirao za oslobođenje Srba.[9]

U drugoj polovini 19. vijeka, oko 1871-1872. godine, se javilo osjećanje neprijateljstva prema kršcanima među nekim muslimanskim svećenicima i hodžama.[10] Poznati je skandal izbio oko gradnje pravoslavne saborne crkve u Sarajevu. To bijaše simbol izmijenjenog statusa bosanskih kršcana, čije su interese sada promicala strana predstavništva i vlade tobože "zaštitnickih" velesila - Rusija se zauzimala za pravoslavce a Austro-Ugarska za katolike. Kad je 1872. godine Saborna crkva bila pred završetkom, izbila je ogorčena raspra između pravoslavne zajednice i muslimanskog svećenstva, koje je zahtijevalo da toranj crkve ne smije biti viši od minareta Begove džamije.[11] Pa i sama zvonjava zvona bila je nešto novo. Prema odavno utvrđenom običaju, u otomanskim gradovima nisu smjela zvoniti crkvena zvona.[1]

Upravna podjela[uredi - уреди]

Srpska pravoslavna crkva je na prostoru BIH organizirana u slijedećih pet eparhija:

Mitropolija dabrobosanska[uredi - уреди]

Dabrobosanka mitropolija obuhvata prostor srednje Bosne i sjeveroistok Hercegovine. Sjedište mitropolije je u Sarajevu. Na njenom čelu je mitropolit Nikolaj. Za potpunije podatke pogledaj glavni članak o Mitropoliji dabobosanskoj.

Eparhija banjalučka[uredi - уреди]

Motiv iz Bosanske Krupe

Epahija banjalučka je po broju vjernika najveća bosansko-hercegovačka eparhija. Po prostranosti je najmanja. Obuhvata približno banjalučko-prijedorsku regiju, te Lijevče polje. Sjedište eparhije je u Banja Luci. Na njenom čelu je episkop Jefrem. Za potpunije podatke pogledaj glavni članak o eparhiji banjalučkoj.

Eparhija bihaćko-petrovačka[uredi - уреди]

Eparhija bihaćko-petrovačka obuhvata krajni sjeverozapad Bosne i Hercegovine. Od svih eparhija SPC u BiH ona je najmanja brojem vjernika. Sjedište joj je u Bosanskom Petrovcu. Na njenom čelu je episkop Hrizostom. Za potpunije podatke pogledaj glavni članak o eparhiji bihaćko-petrovačkoj.

Eparhija zahumsko-hercegovačka[uredi - уреди]

Eparhija zahumsko-hercegovačka obuhvata veći dio Hercegovine. Eparhijsko sjedište je u Mostaru. Zbog posljedica zadnjeg rata privremeno sjediše eparhije je u Trebinju. Na čelu eparhije se nalazi episkop Grigorije. Za potpunije podatke pogledaj glavni članak o eparhiji zahumsko-hercegovačkoj.

Eparhija zvorničko-tuzlanska[uredi - уреди]

Eparhija zvorničko-tuzlanska obuhvata sjever i istok Bosne. Eparhijsko sjedište je u Tuzli. Privremeno sjedište eparhije je u Bijeljini. Na čelu eparhije je episkop Vasilije. Za potpunije podatke pogledaj glavni članak o eparhiji zvorničko-tuzlanskoj.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 1.6 Povijest Bosne - Noel Malcolm
  2. Andrić, Development of Spiritual Life in Bosnia, str. 62-63.
  3. Vidi dvije knjige Zdravka Kajmakovića, Zidno slikarstvo i Georgije Mitrofanović.
  4. Šamić, Les Voyageurs franyaix, str. 112.
  5. Maurer, Eine Reise durch Bosnien, str. 364-365
  6. usp. slične izveštaje Atanaskovićeve iz 1853. godine: Berislav Gavranović, Bosna i Hercegovina od 1853-1870. godine, str. 44.
  7. Iz izvještaja Atanaskovićeva nasljednika Jovanovica iz 1862. godine: Berislav Gavranović, Bosna i Hercegovina od 1853-1870. godine, str. 280.
  8. Chaumettc-dcs-Fossses, Voyage en Bosnie, str. 75.
  9. Ivo Andrić, Razvoj duhovnog živata u Bosni, str. 53-54
  10. Koetschet, Osman Pascha, str. 46-49.
  11. Arthur Evans, iako poznat po svojim antimuslimanskim stavovima, napisao je o toj crkvi, kad ju je vidio 1875. godine, da je "razmetljiva gradevina" i dodao: "Kršcani nisu bili zadovoljni odobrenjem da sagrade crkvu na najistaknutijem položaju u jednoj od glavnih gradskih ulica, nego su morali pošto-poto podići pretencioznu gromadu koja ce baciti u zasjenak najveću od dvije stotine i nešto džamija... Teško je bilo možda i očekivati da će neuki muslimanski fanatici ravnodušno gledati ovo najnovije očitovanje kršcanske poniznosti" (Through Bosnia, str. 247).

Vidi još[uredi - уреди]