Fanarioti

Izvor: Wikipedia
Fanarioti
Φαναριώτες
Pogled na istanbulsku mahalu Fanar
Pogled na istanbulsku mahalu Fanar

Fanarioti, ili Grčki Fanarioti (grčki: Φαναριώτες, srpski: Фанариоти, rumunjski: Fanarioţi, bugarski: Фанариоти) je naziv za članove uticajnih grčkih (to je uključivo i helenizirane rumunjske i albanske) porodice [1] koje su istanbulskoj mahali Fanar (kvart fenjera) imale kuće. [2]

Fanar je bila grčka mahala u Istanbulu gdje je stolovao Carigradski Patrijarh. Stanovnici Fanara svojim kozmopolitizmom i vrlo često prozapadnim (katoličkim) obrazovanjem, bili su često jako udaljeni od svog deklarativno isticanog helenizma.

Fanarioti su izrasli iz klase novčano ojačalih grčkih trgovaca, od kojih je većina tvrdila da vuče porijeklo od bizantskih aristokratskih porodica. Imali su osobito velik uticaj na upravu u Osmanskom Carstvu na području Balkana od 18. vijeka[3] Svi oni nastojali su izgraditi kuću u mahali Fanar u kojoj je rezidenciju imao i Ekumenski Patrijarh, koji je po osmanskom upravnom miletu bio držan za vjerskog i svjetovnog vođu (millet-bashi) svih pravoslavnih kršćana u Osmanskom Carstvu (Rum milet, ili Rimskog naroda carstva). Fanarioti su prvo nastojali ući u uži krug Patrijarhovih suradnika - ekumenske arhonte, i na taj način utjecati na mnogo toga.

Postoje izvještaji o korupciji među višim svećenstvom u tadašnjoj Pravoslavnoj crkvi, koja se, pod nadzorom grckih porodica "fanariota" u Istambulu, služila korupcionaškim metodama u radu. Pošto su se plaćanjem domogli najviših crkvenih funkcija, fanarioti su zatim prodavali niže položaje ne bi li nadoknadili svoje troškove.[4]

Historija[uredi - уреди]

Grb Konstantina Ipsilantija (uticajnog fanariota) iz 1805.

Pojedini članovi fanariotskih porodica, uspjeli su prikupiti veliko bogatstvo i utjecaj već tokom 17. vijeka, dobivši visoka mjesta u osmanskoj administraciji. [3] Od 1669. god pa sve do Grčkog rata za nezavisnost iz 1821. fanarioti su u najvećem broju bili dragomani na Visokoj Porti i osmanski diplomati po kršćanskim zemljama, to je bilo djelomično i zbog dobrog obrazovanja koje je bilo znatno više od ostalog osmanskog stanovništva. [1]

Između 1711. - 1716. i 1821. dobar dio fanariota dočepao se pozicija; Hospodara, Vojvoda ili Kneza u dunavskim kneževinama (Moldovi i Vlaškoj), to je tad bilo uobičajeno promaknuća nakon dragomanske službe. Ovo razdoblje često se zove i Fanariotsko razdoblje u rumunjskoj historiji. [2][3]

Fanarioti za Osmanskog carstva[uredi - уреди]

Korijeni fanariotskog uspona mogu se pronaći u tome što je posustaloj snazi Osmanskog Carstva bila potrebnija vještina diplomantskog pregovaranja nego sirova snaga oružja. [2] Od 18. vijeka Osmansko Carstvo sve češće moralo je izlaze za pojedine probleme tražiti u zakulisnim i mukotrpnim diplomatskim mirovnim pregovaranjima i dogovaranjima.

Kako je dio osmanske tradicije bio i ignoriranje svega zapadnog (pa tako i jezika), na Visokoj Porti su se dosjetili jadu i takve dužnosti dali Grcima koji su vladali jezicima i poznavali zapadnu kulturu (preko trgovačke tradicije), većinu tih poslova dobili su fanarioti.

Portret Aleksandra Ipsilantisa

Lista značajnijih fanariotskih porodica[uredi - уреди]

  • Argiropolos [3]
  • Callimachi (Călmaşu), izvorno rumunjska boljarska porodica iz Moldove
  • Cantacuzino [3]
  • Karađa (Caragea),
  • Porodica Gika (Ghikas, Ghica, Ghyka, Ghika , Gjika), izvorno albanska porodica iz Makedonije
  • Porodica Manos
  • Mavrocordatos (Mavrocordat) [3]
  • Mavrogenes (Mavrogeni)
  • Morosis (Moruzi)
  • Musurus
  • Racovica (Racoviţă), rumunjska aristokratska porodica iz Vlaške
  • Porodica Rosetti (Ruset ili Russeti)
  • Sotzos (Suţu ili Sutzu), izvorno vlaška obitelj
  • Ipsilantis (Ipsilanti) [3]
  • Vacarescu, rumunjski boljari iz Vlaške
  • Vlastos

Literatura[uredi - уреди]

  • Mihai Berza, "Haraciul Moldovei şi al Ţării Româneşti în sec. XV–XIX", in Studii şi Materiale de Istorie Medie, II, 1957, p.7–47
  • Alex Drace-Francis, The Making of Modern Romanian Culture, London - New York, 2006, id=ISBN 1845110668
  • Neagu Djuvara, Între Orient şi Occident. Ţările române la începutul epocii moderne, Humanitas, Bucharest, 1995
  • Vlad Georgescu, Istoria ideilor politice româneşti (1369-1878), Munich, 1987
  • Eric Hobsbawm, Age of Revolutions, section "Greek War of Independence"
  • Konstantinos Paparrigopoulos (- Pavlos Karolidis), History of the Hellenic Nation (Volume Eb), Eleftheroudakis, Athens, 1925
  • L. S. Stavrianos, The Balkans Since 1453

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 Encyclopedia Britannica, The Phanariotes, 2008, O.Ed.
  2. 2.0 2.1 2.2 Encyclopedia Britannica, Phanariote, 2008. Ime Fener, Φανάρι (Fanari) vuče porijeklo od grčkog mornarskog izraza za svjetionik (
    "Τριανταφυλλίδης On line Dictionary". Φανάρι (ναυτ.). http://www.komvos.edu.gr/dictonlineplsql/simple_search.display_full_lemma?the_lemma_id=15948&target_dict=1. pristupljeno October, 7 2006. 
  3. 3.0 3.1 3.2 3.3 3.4 3.5 3.6 "Phanariote" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/455050/Phanariote. pristupljeno 17. 04. 2012. 
  4. Povijest Bosne - Noel Malcolm

Vanjske veze[uredi - уреди]