Nuklearno oružje

Izvor: Wikipedia
(Preusmjereno sa Nuklearna bomba)
Oblak oblika gljive nastao nakon bacanja atomske bombe na Nagasaki u Japanu 1945. godine diže se u visinu od 18 kilometara iznad hipocentra.

Nuklearno oružje je oružje čija razorna snaga potječe od nuklearnih reakcija, bilo od nuklearne fisije ili od mnogo jače fuzije. Kao rezultat, čak i nuklearno oružje sa relativno malim učinkom je značajno jače od najjačeg kovencionalnog eksploziva, takvo je oružje sposobno uništiti ili ozbiljno onesposobiti cijeli grad.

U historiji ratovanja, nuklearna oružja korišćena su samo dva puta, oba puta tokom zadnjih dana Drugog svjetskog rata. Prvi događaj desio se ujutro 6.8. 1945. godine, kada su SAD bacile uranijski eksplozivni uređaj čije je šifrirano ime bilo Little Boy ("mali dječak") na japanski grad Hiroshimu. Drugi događaj odigrao se tri dana kasnije kada je plutonijska naprava implozijskog tipa koji je imao šifrirano ime Fat Man ("debeli čovjek") bačen na grad Nagasaki. Upotreba ovih oružja, koja je rezultiralo trenutnom smrću od oko 100 000 do 200 000 pojedinaca (većinom civila) i čak više tokom vremena, bilo je i ostaje kontroverzno. Kritičari su optuživali da su to bila nepotrebna djela masovnog ubijanja, dok su drugi tvrdili da su oni maksimalno smanjili žrtve na objema stranama tako što su ubrzali kraj rata.

Od tada, nuklearna oružja bila su detonirana više od dvije tisuće puta zbog testiranja i demonstracijskih svrha. Jedine poznate zemlje koje su detonirale takvo oružje su SAD, Sovjetski Savez, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Narodna Republika Kina, Indija i Pakistan, a od oktobra 2006. im se pridružila i Sjeverna Koreja. Ove zemlje su deklarirane nuklearne sile (zajedno sa Rusijom koja je naslijedila oružje nakon raspada Sovjetskog Saveza).

Mnogobrojne druge zemlje možda posjeduju nuklearno oružje, ali nisu nikada javno priznale posjedovanje, ili njihove tvrdnje da ga ne posjeduju nisu bile potvrđene.

Na primjer, Izrael ima suvremene avionske sisteme isporuke i izgleda da ima opsežan nuklearni program sa stotinama nuklearnih glava. I Iran je trenutno optužen od brojnih vlada za pokušaje razvijanja nuklearnih mogućnosti, iako njegova vlada tvrdi da su njihove potvrđene nuklearne aktivnosti, kao što je obogaćivanje uranija, za mirnodopske svrhe.

U prošlosti se špekuliralo da nuklearno oružje razvijaju, odnosno da ga je testirala Južna Afrika u doba apartheida, Švedska, a danas se slične špekulacije vezuju uz Brazil. Bivša Jugoslavija je također započela rad na razvoju nuklearnog oružja, ali je on napušten 1960-ih.[1]

Odvojeno od njihove upotrebe kao oružja, nuklearni eksploziv bio je testiran i korišten u razne ne-vojne svrhe.

Istorija[uredi - уреди]

Prva nuklearna oružja proizveo je međunarodni tim u Sjedinjenim Američkim Državama, uključujući veliki broj dislociranih naučnika iz središnje Evrope, uz pomoć Ujedinjenog Kraljevstva i Kanade tokom Drugog svjetskog rata kao dio u tajnosti držanog Manhattan projekta. Dok se u početku oružje razvijalo primarno iz straha da bi ga Nacistička Njemačka mogla prva razviti, ono se kasnije ipak iskoristilo protiv japanskih gradova Hirošime i Nagasakija u augustu 1945. godine. SSSR je svoje prvo nuklearno oružje razvio i testirao 1949. godine, što je dijelom bio rezultat informacija dobivenih iz sovjetske špijunaže u SAD-u. I SAD i SSSR su sredinom 1950-ih godina nastavili razvijati oružje zasnovano na nuklearnoj fuziji (hidrogenske bombe). Izumom pouzdanog načina slanja raketa tokom 1960tih, postalo je moguće da se nuklearno oružje pošalje bilo gdje u svijetu u vrlo kratkom roku te su dvije hladoratovske supersile usvojile strategiju zastrašivanja održavajući krhki mir.[2]

Američki i sovjetski arsenal nuklearnog oružja, 1945-2014.

Nuklearno oružje je bilo simbol vojne i državne moći, a njegovo testiranje se koristilo ne samo za usavršavanje nego i za slanje određenih političkih poruka. Tokom tog perioda i druge države su također razvile nuklearno oružje, kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Kina. Ovih pet članova "nuklearnog kluba" su se dogovorili da pokušaju ograničiti njegovo širenje, mada su ga još četiri zemlje uspjele da razviju (Indija, Južnoafrička Republika, Pakistan i Izrael). Krajem Hladnog rata početkom 1990tih, Rusija je naslijedila oružje od bivšeg SSSR-a te je zajedno sa SAD-om nastavila saradnju za smanjenje svog nuklearnog arsenala u svrhu smanjenja tenzija i međunarodne sigurnosti.

Širenje nuklearnog oružja je ipak nastavljeno, te je Pakistan testirao svoje prvo nuklearno oružje 1998. godine, a slijedilo je testiranje Sjeverne Koreje 2006. godine. U januaru 2005. godine, pakistanski metalurg Abdul Kadir Kan priznao je da je prodavao nuklearnu tehnologiju i informacije o nuklearnom oružju Iranu, Libiji i Sjevernoj Koreji, preko velikog međunarodnog lanca. Sjeverna Koreja je 9. oktobra 2006. godine objavila da je izvela podzemni nuklearni test, ali pošto nisu primijećeni znakovi velike eksplozije mnogi su zaključili da test nije bio potpuno uspješan.

Nuklearno oružje je bilo u srži mnogih nacionalnih i međunarodnih političkih sukoba i igralo je veliku ulogu u popularnoj kulturi nakon što je javno prikazano njegovo djelovanje 1940tih a obično je simboliziralo konačnu mogućnost čovječanstva da iskoristi snagu prirode za vlastito uništenje.

Postojala su (najmanje) četiri velika lažna alarma, najskoriji 1995. godine, koji su gotovo doveli da SAD ili SSSR/Rusija počnu lansirati svoje nuklearne bojeve glave kao odmazdu za pretpostavljeni napad.[3] Osim toga, tokom Hladnog rata SAD i SSSR su nekoliko puta bili na ivici nuklearnog napada, najpoznatiji slučaj je bio tokom Kubanske raketne krize. Do 2006. godine, procjenjuje se da u svijetu postoji najmanje 27.000 nuklearnih bojevih glava u posjedu najmanje osam država, a 96% nuklearnog oružja nalazi se u SAD i Rusiji.

Vrste nuklearnog oružja[uredi - уреди]

Dva osnovna dizajna oružja na bazi fisije.

Postoje dva glavna tipa nuklearnog oružja. Prvi je oružje koje proizvodi vlastiti eksploziv samo preko reakcije nuklearne fisije. Ovaj tip je poznat po nazivima atomska bomba, A-bomba ili fisijska bomba. U fisijskim oružjima, masa fisijskog materijala (obogaćeni uranij ili plutonij) se stavlja u superkritičnu masu — količina materijala potrebna da otpočne eksponencijalni rast nuklearne lančane reakcije — bilo sastavljanjem dvije potkritične mase ili kompresovanjem kritične mase sa hemijskim eksplozivom. Količina energije koju oslobodi fisijska bomba može da varira od jedne tone TNT-a, pa sve do oko 500.000 tona (500 kilotona) TNT-a.

Drugi tip nuklearnog oružja proizvodi ogromne količine energije kroz reakciju nuklearne fuzije, a može biti i preko hiljadu puta moćniji od fisijske bombe. Poznatije su pod nazivom hidrogenske bombe, H-bombe, termonuklearne bombe ili fuzijske bombe.

Nuklearna bomba[uredi - уреди]

Nuklearna bomba jedno je od najrazornijih vrsta oružja. Njen rad bazira se na principu nuklearne fisije. Prva je nuklearna bomba izgrađena tijekom Drugog svjetskog rata kroz tajni projekt Manhattan američke vlade u kojemu su sudjelovali ponajbolji fizičari tadašnjeg svijeta.

Postoje dva osnovna tipa nuklearnih oružja. Prva su oružja koja proizvode svoju eksplozivnu energiju samo putem reakcija nuklearne fisije. Ona su uobičajeno poznata kao atomska bomba ili A-bomba. U fisijskom oružju, masa fisibilnog materijala (obogaćeni uranij ili plutonij) je sklopljena u superkritičnu masu (količina materijala potrebna da započne eksponencijalni rast nuklearne lančane reakcije), bilo izbacivanjem jednog dijela subkritičnog materijala prema drugom, ili kompresijom subkritične mase kemijskim eksplozivima, prilikom čega se ubrizgavaju neutroni i reakcija počinje. Glavni izazov u svim konstrukcijama nuklearnog oružja je osiguravanje da se značajan dio goriva iskoristi prije nego što oružje uništi samo sebe. Količina energije koju oslobode fisijske bombe može imati opseg između ekvivalenata manjih od tone TNT-a prema gore, do oko 500 000 tona (500 kilotona) TNT-a.

Fotografija oblaka nakon eksplozije američke hidrogenske bombe, 1. mart 1954. (Castle Bravo)

Termonuklearna bomba[uredi - уреди]

Termonuklearna bomba je vrsta nuklearnog oružja koje oslobađa veliku količinu energije putem reakcije nuklearne fuzije i može biti više od tisuću puta jača od fisijske bombe. Poznata je još i kao H-bomba, hidrogenska bomba i fuzijska bomba. Samo se za šest zemalja (Sjedinjene Američke Države, Rusija, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kina i Indija) zna da posjeduju hidrogensku bombu. Hidrogenske bombe rade koristeći Teller-Ulamov dizajn u kome se detonira fisijska bomba, u posebno napravljenom dijelu koji je u blizini fuzijskog goriva. Gama i X-zrake koji se oslobađaju tijekom fisijske eksplozije sažimaju i griju kapsulu u kojoj se nalaze tricij, deuterij ili litij deuterid (LiD), započinjući fuzijsku reakciju. Neutroni oslobođeni tijekom ove fuzijske reakcije započinju konačnu fisijsku fazu u omotaču koji je od osiromašenog uranija i koji okružuje fuzijsko gorivo, povećavajući značajno konačni učinak. Svaka od ovih komponenti je poznata kao "faza", sa fisijskom bombom kao "primarnom" i fuzijskom kapsulom kao "sekundarnom". Povezujući zajedno brojne faze i povećavajući količinu fuzijskog goriva, termonuklearno oružje može imati ogromnu snagu. Najveća bomba koja je ikada detonirana je bila Car bomba u bivšem SSSR-u, koja je imala snagu od preko 50 milijuna tona (megatona) TNT-a, većina modernog oružja nije ni blizu te jačine.

Tu su i drugi tipovi nuklearnog oružja. Na primjer, pojačano fisijsko oružje je fisijska bomba koja povećava svoju eksplozivnu snagu pomoću male količine fuzionih reakcija, ali nije hidrogenska bomba. Neka oružja su dizajnirana za posebne svrhe. Tako je neutronska bomba nuklearno oružje koje daje relativno malu eksploziju, ali sa relativno velikom količinom radijacije. Detonacija nuklearnog oružja je praćena eksplozijom neutronske radijacije. Okruživanjem nuklearnog oružja sa prikladnim materijalima (kao što su kobalt ili zlato) stvara se oružje poznato pod imenom posoljena bomba. Ovaj uređaj može proizvesti izuzetno velike količine radioaktivne kontaminiranosti. Većina razlika u dizajniranju nuklearnog oružja je u različitim korisnim učincima nuklearnog oružja za različite vrste namjena i u manipuliranju konstrukcijskim elementima u pokušaju stvaranja izrazito malog oružja.

Nuklearna strategija[uredi - уреди]

SAD-ov Peacekeeper projektil koristio je MIRV projektile. Svaki projektil mogao je sadžavati i do deset bojnih glava (prikazano u crvenoj boji), a koje su mogle pogoditi različite mete. Ovaj sistem je razvijen za projektilsku odbranu.
Glavni članak: Nuklearni sukob

Nuklearni sukob je strategija ili ratovanja ili izbjegavanja nuklearnog rata. Politika pokušavanja odbijanja potencijalonog nuklarnog napada je od strane druge zemlje poznata kao strategija nuklearne odbrane. Cilj je da se uvijek održava status drugog napada (sposobnost države da odgovori na nuklearni napad sa svojim nuklearnim naoružanjem) ili da u potencijalom ratu ima status prvog napada sa ciljem da se unište neprijateljske odbrane prije nego što uzvrate udarac. Tokom Hladnog rata vojni teoretičari su radili na modelima po kojima bi se spriječilo da se spriječi korištenje takvog naoružanja.

Različite forme nuklearne otpreme dopuštaju različe vrste nuklerane strategije, primarno čineči težom odbranu i otežavajući lansiranje protivnapada protiv njih. Nekada je to značilo držanje skrivenih projektila, kao npr. stavljanje na podmornice ili vozove čije je lokacije teško pratiti, a u drugo vrijeme to je značilo zakopavanje u bunkerima. Druge mjere uključuju odbranu protiv nukleranih vrsta napada korištenjem protivprojektilske odbrane (tj. uništavanje projektila prije nego što dostignu svoje mete) ili sredstvima civilne odbrane (korištenje ranijeg upozorenja da se evakuišu građani na sigurno područje prije napada). Oružja koja si dizajnirana da unište masovne populacije poznata su pod nazivom strateška nuklearna oružja. Oružja koja su dizajnirana da ustvari budu korištena na bojnom polju u ratnom stanju su poznata pod nazivom kao taktička nuklearna oružja.

Postoje kritike ideje "nuklearne strategija" za nuklearni rat koje upozoravaju da bi nuklearni rat između dviju nuklearnih sila mogao rezultirati u međusobnom totalnom uništenju. Sa ove tačke gledišta značajnost nuklearnog oružja se ogleda u tome da je ono samo sredstvo sprječavanja rata, jer bi pravi nuklearni rat mogao nastati iz bezazlenog političkog neslaganja i straha, rezultirajući potpunim uništenjem. Ova, ne samo nacionalna nego i globalna, prijetnja potiče razvijanje mnogih mjera anti-nuklearne zaštite koje se sve više počinju provoditi.

Kritike od strane mirovnih pokreta i unutar vojnih organizacija su istakle upitnost koristi takvog oružja u trenutnoj vojnoj klimi u svijetu. Korištenje (ili prijetnja korištenja) takvog oružja bi općenito bila protivna pravila međunarodnog prava koje se primjenjuje u oružanim sukobima, u skladu sa savjetodavnom mišljenju koje je objavio Međunarodni sud pravde 1996. godine.

Možda najkontroverznija ideja u nuklearnoj strategiji je ona o širenju nuklearnog oružja. Ovaj stav govori da, nasuprot konvencionalnom oružju, nuklearno oružje uspješno spriječava otvoreni rat između država, kako je i spriječio u Hladnom ratu između SAD-a i Sovjetskog saveza. Politički naučnik Kenneth Waltz najviše promovira ove stavove.

Nuklearni projektili[uredi - уреди]

Prva nuklearna oružja su bile "gravitacijske bombe" kao Fat man ("debeli čovjek"), oružje koje je bačeno na Nagasaki, Japan. Takva oružja su mogla biti bačena samo iz bombadera.
Glavni članak: Nuklearni projektili

Slanje nuklearnog oružja, tehnologija, načini i sistemi koje koriste da se nuklearno oružje transportira do mete, važan je aspekt nuklearnog oružja za njegov dizajn i za strategiju njegovog korištenja.

Historijski, prvi način slanja i metoda upotrebe dva nuklearna oružja koje se upotrijebilo u ratovanju je gravitacijska bomba bačena iz aviona - bombardera. Ovaj način se prvo razvio u državama jer nije zahtijevano nikakva prostorna ograničenja u vezi veličine oružja, a miniaturizacija oružja je nešto što zahtijeva veliko znanje o dizajnu oružja. Međutim, upotreba nuklearnog oružja putem klasičnog avionskog napada značajno je ograničavala domet napada, vrijeme odgovora na predstojeći napad i broj oružja koji se može dopremiti i koristiti u zadano vrijeme. Osim toga, specijalizirani sistemi dopreme obično nisu potrebni, naročito nakon što je razvijen način miniaturiziranja, nuklearne bombe se mogu dopremati bilo strateškim bombarderima ili taktičkim avionima lovcima, što daje mogućnost zračnim snagama da koriste svoju trenutnu flotu sa minornim ili nikakvim izmjenama. Ovaj metod se i dalje smatra jednim od primarnih načina dopremanja i korištenja nuklearnog oružja. Većinu američkog nuklearnog oružja, naprimjer, predstavljaju gravitacijske bombe slobodnog pada, kao što su B61.

Mnogo efikasniji način sa strateške tačke gledišta je nuklearno oružje stavljeno na raketu, koja koristi balističku putanju kojom doprema nuklearnu bojevu glavu do udaljene mete. Čak i projektili kratko dometa omogućavaju brži napad bez izlaganja vlastitim žrtvama, razvoj interkontinentalnih nuklearnih balističkih raketa (ICBM) i balističkih projektila koji se lansiraju sa podmornica (SLBM) omogućio je nekim država nesmetano i lahko djelovanje nuklearnim oružjem na mete bilo gdje u svijetu sa velikom mogućnosti uspjeha i tačnosti. Mnogo napredniji sistemi poput MIRV-a (Multiple independently targetable reentry vehicle odnosno projektil sa više nuklearnih bojevih glava) omogućavaju da se lansira veći broj nuklearnih bojevih glava na nekoliko meta istovremeno, što smanjuje šanse bilo kakve raketne odbrane. Danas su projektili odnosno rakete osnovni i najčešći sistemi dizajnirani za slanje i djelovanje nuklearnim oružjem. Međutim, projektiranje nuklearne bojeve glave dovoljno malehnom da se može staviti u neki projektil je izuzetno veliki izazov za mnoge.

Taktičko nuklearno oružje uključuje razne vrste i načine dopreme, uključujući ne samo gravitacijske bombe i projektile nego i artiljerijske granate, mine i dubinske nuklearne bombe i torpeda koja su namijenjena protiv neprijateljskih podmornica. U SAD-u je testirano i nuklearno oružje koje se ispaljivalo iz preuređenih minobacača. Malehna taktička prenosiva nuklearna oružja koja su za pripremu i korištenje zahtijevala samo dva vojnika su također razvijena i u upotrebi. Ponekad se za takva oružja pogrešno koristi izraz bombe u aktovci. Primjer takvog oružja je Special Atomic Demolition Munition (posebna atomska municija za uništavanje), mada postoje značajna ograničenja između dovoljne razorne moći takvog oružja i dovoljno malehne veličine i ograničenja u prenosu i upotrebi za današnje vojne potrebe.

Vlade, kontrola i zakon[uredi - уреди]

Međunarodna agencija za atomsku energiju osnovana je 1957. godine kako bi podpomogla mirotvorni razvoj nuklearne tehnologije, te kako bi zaustavila širenje nuklearnog oružja.

Zbog ogromne, vojne moći koja se stiče posjedovanjem nuklearnog oružja, njegova politička kontrola je osnovni problem sve dok ono uopće postoji. Krajem 1940tih, nedostatak međusobnog povjerenja je onemogućio Sjedinjene Američke Države i Sovjetski savez da način bilo kakav napredak ka međunarodnom dogovoru ili sporazumu kojim bi se kontroliralo nuklearno oružje, međutim tek 1960tih načinjeni su određeni koraci da se ograniči i širenje nuklearnog oružja na druge države i njegov uticaj i efekte koje nuklearno testiranje ima na okolinu i zdravlje ljudi. Sporazum o djelimičnoj zabrani nuklearnih testova potpisan 5. augusta 1963. godine, kojeg su potpisale SAD, SSSR i Velika Britanija,[4] zabranio je svim nuklearnim silama testiranje nuklearnog oružja na površini zemlje, spriječavajući radioaktivno zagađenje okoline, dok je Sporazum o neširenju nuklearnog oružja iz 1968. godine pokušao nametnuti ograničenja na vrste aktivnosti koje države potpisnice mogu činiti, sa ciljem da se omogući ustupanje civilne nuklearne tehnologije državama potpisnicima bez straha od mogućeg širenja oružja.

Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) osnovana je 1957. godine pod mandatom Ujedinjenih naroda sa ciljem da se ohrabri razvoj civilnih načina korištenja nuklearne tehnologije, omogućavajući međunarodnu zaštitu od njene zloupotrebe i dajući sigurnosne upute i mjere za njeno korištenje. Do 1996. godine mnoge države su ratificirale i potpisale Sporazum o potpunoj zabrani nuklearnih testova, koji zabranjuje svaki vid testiranja nuklearnog oružja, što predstavlja veliku prepreku svakoj državi potpisnici da razvije nuklearno oružje. Osim toga, potpisani su i drugi sporazumi koji reguliraju zalihe nuklearnog oružja na bilateralnoj osnovi, poput sporazuma SALT I i START I, kojim se ograničava broj i vrsta nuklearnog oružja između SAD i bivšeg SSSR.

Nuklearno oružje je također zabranjeno i ograničeno sporazumima između država. Mnoge države su proglašene nenuklearnim područjem, gdje je zabranjena proizvodnja i korištenje nuklearnog oružja, putem sporazuma. Sporazum iz Tlatelolcoa iz 1967. godine zabranjuje proizvodnju i raspoređivanje nuklearnog oružja u Latinskoj Americi i Karibima, dok Sporazum iz Pelindabe iz 1964. godine zabranjuje nuklearno oružje u mnogim zemljama Afrike. Među najsvježijim primjerima je proglašenje Centralnoazijskog podučja bez nuklearnog oružja koje je proglašeno među bivšim sovjetskim republikama u Centralnoj Aziji, a koje zabranjuje nuklearno oružje.

Međunarodni sud pravde, kao najviši sud Ujedinjenih naroda, izdao je 1996. godine savjetodavno mišljenje o legalnosti prijetnji ili korištenju nuklearnog oružja. Sud je odlučio da korištenje ili prijetnja da će biti korišteno nuklearno oružje krši određene članove međunarodnog prava, uključujući Ženevske konvencije, Haške konvencije, Povelja Ujedinjenih naroda i Univerzalnu deklaraciju ljudskih prava.

Vidite još[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

  1. Pregled jugoslavenskog nuklearnog programa
  2. Rhodes, Richard. The Making of the Atomic Bomb. New York: Simon & Schuster, 1986.
  3. Forden, Geoffrey (oktobar 2001.). "False Alarms on the Nuclear Front". Nova Online. http://www.pbs.org/wgbh/nova/missileers/falsealarms.html. 
  4. Nuclear Test Ban Treaty signed

Literatura[uredi - уреди]

  • Bethe, Hans Albrecht. The Road from Los Alamos. New York: Simon and Schuster, 1991. ISBN 0-671-74012-1
  • DeVolpi, Alexander, Minkov, Vladimir E., Simonenko, Vadim A., and Stanford, George S. Nuclear Shadowboxing: Contemporary Threats from Cold War Weaponry. Fidlar Doubleday, 2004 (Two volumes, both accessible on Google Book Search) (Content of both volumes is now available in the 2009 trilogy by Alexander DeVolpi: Nuclear Insights: The Cold War Legacy available on [1].
  • Glasstone, Samuel and Dolan, Philip J. The Effects of Nuclear Weapons (third edition). Washington, D.C.: U.S. Government Printing Office, 1977. Available online (PDF).
  • NATO Handbook on the Medical Aspects of NBC Defensive Operations (Part I – Nuclear). Departments of the Army, Navy, and Air Force: Washington, D.C., 1996
  • Chuck Hansen|Hansen, Chuck. U.S. Nuclear Weapons: The Secret History. Arlington, TX: Aerofax, 1988
  • Hansen, Chuck. The Swords of Armageddon: U.S. nuclear weapons development since 1945. Sunnyvale, CA: Chukelea Publications, 1995. [2]
  • Holloway, David. Stalin and the Bomb. New Haven: Yale University Press, 1994. ISBN 0-300-06056-4
  • The Manhattan Engineer District, "The Atomic Bombings of Hiroshima and Nagasaki" (1946)
  • ((fr)) Jean-Hugues Oppel, Réveillez le président, Éditions Payot et rivages, 2007 (ISBN978-2-7436-1630-4). The book is a fiction about the nuclear weapons of France; the book also contains about ten chapters on true historical incidents involving nuclear weapons and strategy.
  • Henry DeWolf Smyth. Atomic Energy for Military Purposes. Princeton, NJ: Princeton University Press, 1945. (Smyth Report  – the first declassified report by the US government on nuclear weapons)
  • The Effects of Nuclear War. Office of Technology Assessment, May 1979.
  • Richard Rhodes|Rhodes, Richard. Dark Sun: The Making of the Hydrogen Bomb. New York: Simon and Schuster, 1995. ISBN 0-684-82414-0
  • Richard Rhodes|Rhodes, Richard. The Making of the Atomic Bomb. New York: Simon and Schuster, 1986 ISBN 0-684-81378-5
  • Spencer Weart|Weart, Spencer R. Nuclear Fear: A History of Images. Cambridge, MA: Harvard University Press, 1988. ISBN 0-674-62836-5
  • Spencer Weart|Weart, Spencer R. The Rise of Nuclear Fear. Cambridge, MA: Harvard University Press, 2012. ISBN 0-674-05233-1
  • Die UNO-Studie: Kernwaffen. C.H.Beck, München 1982, ISBN 3 406 08765 5.
  • Peter Auer: Von Dahlem nach Hiroshima. Die Geschichte der Atombombe. Berlin: Aufbau, 1995, ISBN 3-351-02429-0.
  • Florian Coulmas: Hiroshima: Geschichte und Nachgeschichte. München: Beck, 2005, ISBN 3-406-52797-3.
  • Klaus Fuchs, Ruth Werner, Eberhard Panitz: Treffpunkt Banbury oder Wie die Atombombe zu den Russen kam. Das neue Berlin, Berlin 2003, ISBN 3-360-00990-8.
  • Robert Jungk: Heller als tausend Sonnen. 1958 und Strahlen aus der Asche, Alfred Scherz Verlag, 1959
  • Rainer Karlsch, Zbynek Zeman: Urangeheimnisse. Links, Berlin 2002, ISBN 3-86153-276-X.
  • Hubert Mania: Kettenreaktion. Die Geschichte der Atombombe. Rowohlt Verlag, Reinbek bei Hamburg 2010, ISBN 978-3-498-00664-8.
  • Paul Takashi Nagai: Die Glocken von Nagasaki: Geschichte der Atombombe. München: Rex, 1955 – Bericht eines überlebenden Arztes, ISBN 3-89575-056-5.
  • Gian Luigi Nespoli, Giuseppe Zambon: Hiroschima, Nagasaki. Edition Zambon, Frankfurt/Main 1997, ISBN 3-88975-055-9.
  • Richard Rhodes: The Making of the Atomic Bomb 1995, ISBN 0-684-81378-5, deutsch Nördlingen: Greno, 1988; Volk und Welt, 1990, ISBN 3-353-00717-2 (Standardwerk)
  • Joseph Rotblat: Strahlungswirkungen beim Einsatz von Kernwaffen, Berlin 1996, ISBN 3-87061-544-3
  • Helmut Simon (Vorwort): Atomwaffen vor dem Internationalen Gerichtshof. Lit, Münster 1997, ISBN 3-8258-3243-0.
  • Wolfgang Sternstein: Atomwaffen abschaffen!. Meinhardt, Idstein 2001, ISBN 3-933325-05-6.
  • Mark Walker: Die Uranmaschine. Mythos und Wirklichkeit der deutschen Atombombe. Berlin: Siedler, 1990, ISBN 3-88680-359-7.
  • Rainer Karlsch: Hitlers Bombe. Deutsche Verlags-Anstalt, München 2005, ISBN 3-421-05809-1.
  • Egmont R. Koch: Atomwaffen für Al Qaida. „Dr.No“ und das Netzwerk des Terrors. Berlin: Aufbau Verlag, 2005, ISBN 3-351-02588-2.
  • Michael Light: 100 Sonnen. München: Knesebeck 2003 ISBN 3-89660-190-3.
  • Heinar Kipphardt: In der Sache J. Robert Oppenheimer. Rowohlt, Reinbek 1996, ISBN 3-499-12111-5.
  • Masuji Ibuse: Schwarzer Regen. Frankfurt am Main: Fischer-Taschenbuch-Verlag, 1985, ISBN 3-596-25846-4.

Vanjske veze[uredi - уреди]


p  r  u
Nuklearna tehnologija
Nuklearno inženjerstvo Nuklearna fizika | Nuklearna fisija | Nuklearna fuzija | Radijacija | Ionizirajuća radijacija | Atomska jezgra | Nuklearni reaktor | Nuklearna sigurnost  | Nuklearna kemija
Nuklearni materijal Nuklearno gorivo | Plodni materijal | Torij | Uranij | Obogaćeni uran | Osiromašeni uran | Plutonij
Nuklearna energija Nuklearna elektrana | Radioaktivni otpad | Fuzijska energija | Budući energetski razvoj | Inercijalna fuzijska elektrana | Vodeni reaktor pod pritiskom | Vodeni reaktor pod vrenjem | Reaktor generacije IV | Brzooplođavajući reaktor | Brzi neutronski reaktor | Magnox reaktor | Napredni reaktor s plinskim hlađenjem | Brzi reaktor s plinskim hlađenjem | Reaktor s otopljenom soli | Reaktor s s hlađenjem tekućim metalom | Reaktor s s hlađenjem olovom | Brzi reaktor s hlađenjem natrijem | Superkritični vodeni reaktor | Reaktor vrlo visoke temperarture | Reaktor šljunčanog dna | Integralni brzi reaktor | Nuklearna propulzija | Nuklearna termalna raketa | Radioizotopski termoelektrični generator
Nuklearna medicina PET | Terapija radijacijom | Tomoterapija | Protonska terapija | Brahiterapija
Nuklearna oružja Historija nuklearnog oružja | Nuklearni rat | Utrka u nuklearnom naoružanju | Dizajn nuklearnog oružja | Efekti nuklearnih eksplozija | Nuklearno testiranje | Nuklearna dostava | Nuklearna proliferacija | Popis država s nuklearnim oružjem | Popis nuklearnih testova