Narzes

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Narses
[[Datoteka:|280x220px|alt=]]
Čovjek koji se tradicionalno identificira kao Narzes, detalj mozaika s prikazom Justinijana i njegove svite u Bazilici San Vitale u Ravenni
Rođen/a478
Umro/la573
VjernostVizantijsko Carstvo
Bitke/ratoviNika pobune, bitka kod Tagine, Bitka kod Mons Lactariusa, Bitka kod Casilinuma (Bitka na Volturnu (554))

Narzes (umro 574. god.) bio je istaknuti dvorski velikodostojnik i vojskovođa istočnorimskog (vizantijskog) cara Justinijana I. Narzes je najbolje ostao upamćen kao vojni zapovednik koji je u vizantijsku korist okončao 553. godine dugotrajni Gotski rat.

Dvorski evnuh[uredi | uredi kod]

Narzes, budući čuveni vojskovođa, prvi put se spominje 530. godine. Prokopije beleži da je upravo on u Konstantinopolju, kao carev dvoranin, primio dvojicu vojskovođa koji su prebegli iz Persije na vizantijsku stranu. Obojica su rodom bili iz Parsarmenije, oblasti između Asirije, Mesopotamije i Kavkaza, oblasti nekadašnje kraljevine Jermenije koje je Teodosije I prepustio Persiji 387. godine. Prokopije podvlači da su razgovori sa prebegarima povereni Narzesu upravo zbog toga što su u pitanju bili njegovi zemljaci. Sama činjenica da je Narzes bio evnuh, kastrirani rob, u nauci je izazvala čitav niz pretpostavki o načinu na koji je stigao do službe na dvoru u Carigradu. Računa se da je bio dve do četiri godine stariji od Justinijana, što bi značilo da je bio rođen između 478. i 480. godine. Najverovatnije je u Rimsko carstvo stigao kao dečak ili mladić koga su trgovci robljem uhvatili i kastrirali kako bi mu podigli cenu. Oko 530., dakle već u zrelim godinama, bio je sakelarije (sacellarius), dostojanstvenik carske riznice i na tom položaju ostao je, uz kraće prekide, do 538. godine. Istovremeno, izvori ga spominju kao spatarija (spatharius, 532.-536?) tj. kao zapovednika odreda dvorske garde evnuha.

Događaji iz 532. godine, vezani za čuveni ustanak "Nika" (13.-18. januara) pokazuju da je Narzes već bio među najpoverljivijim carevim savetnicima. Nakon što je svetina izavikala za cara Ipatija, sestrića Anastasija I, Justinijan je bio spreman da pobegne iz prestonice u Malu Aziju. Govor njegove supruge Teodore ipak mu je povratio hrabrost, a vojskovođe Velizar i Mund su pripremile svoje malobrojne najamnike za beskompromisan obračun sa pobunjenicima. Ali pre udara vojske, u zoru 18. januara Narzes je poslat vođama deme Plavih kojima je razdelio ogromne sume novca i podsetio ih da bi Ipatije mogao da nastavi sa Anastasijevom politikom favorizovanja Zelenih. Kada se carska vojska ušunjala na prepuni hipodrom, žarište ustanka, Plavi su počeli da izvikuju parole podrške Justinijanu. Povici Plavih su označili početak pravog masakra pošto su varvarski plaćenici navalili na okupljene, dok je Narzes sa dvorskom gardom hvatao i ubijao one koji su pokušali da pobegnu sa hipodroma. Smrt oko 30 000 pobunjenika, označio je definitivno učvršćivanje Justinijanove vlada, a zajedno sa njom i onih koji su mu bili najodaniji u teškim trenucima, a među kojima je bio i evnuh Narzes. Nagrada je stigla u vidu daljeg uspona u dvorskoj hijerarhiji. Nešto pre 538. Narzes je uvršćen u senatorski stalež kao vir ilustris i uzdignut je na jedan od najmoćnijih položaja na dvoru - postao je veliki komornik (praepositus sacri cubiculi), neka vrsta carevog prvog savetnika.

Početak vojničke karijere[uredi | uredi kod]

U međuvremenu, Justinijan je počeo sa ambicioznim planom obnove rimske vlasti na Zapadu. Posle osvajanja Vandalske kraljevine u Africi, Velizar je poslat protiv Ostrogota, gde je do početka 538. osigurao južnu i srednju Italiju Carstvu. U junu 538. godine u Ankoni se iskrcao Narzes sa oko 7000 vojnika. Pojačanje je bilo dobrodošlo Velizaru, ali je sa novim vojnicima stigao i izazov njegovom vrhovnom autoritetu. Narzes je dobio podjednako visoka ovlašćenja kao daleko prekaljeniji vojskovođa Velizar. Moguće je da je Justinijan postao podozriv i da je u Italiju namerno poslao pouzdanog i prepredenog evnuha kao protivtežu Velizaru. Na Narzesov zahtev, Velizar je odustao od prvobitnog plana ratovanja i pristao da oslobodi Rimini od gotske opsade. Po svedočenju prisutnog Prokopija uspešno razbijanje opsade Riminija, za koju je sve pohvale pobrao Narzes, označilo je početak rivaliteta i nepoverljivosti između dvojice vrhovnih zapovednika. U toku jeseni i zime 538/9 u vrhu rimske vojske je nastala prilična smutnja, Narzes, okružen laskavcima, je stalno osporavao Velizarove planove i namere. Vrhunac nesloge bio je pad Milana pošto su vojskovođe određene da oslobode opsednuti grad odbili da krenu u akciju bez direktnog Narzesovog naređenja. Slučaj je ponovo rasplamsao rivalstvo, dragoceno vreme je potrošeno i krajem marta 539. Goti su zauzeli grad i sproveli jezivu odmazdu tako što su pobili sve muškarce (300 000 ljudi?) a žene su kao roblje predali svojim burgundskim saveznicima. Ogorčeni Velizar je odmah poslao pismo u Carigrad, a zgroženi car je iz prve ruke obavešten o događajima preko očevica, izvesnog senatora Vergencija. Narzes je opozvan iz Italije, a Justinijan nije želeo da komlikuje prilike i teže kazni vinovnike događaja u Italiji. Međutim, posle Narzesovog odlaska, Heruli su odbili da služe drugog komandanta i preko Lombardije i Balkana su krenuli nazad u Konstantinopolj. Po povratku u prestonicu, Narzes je i dalje bio jedan od ključnih ljudi u službi Justinijana i carice Teodore. U političkim spletkama i dalje se odlično snalazio. Pomogao je Teodori i Antonini, Velizarovoj ženi, da u proleće 541. sruše moćnog pretorijanskog prefekta Jovana Kapadokijskog. Ubrzo se ponovo pokazao i kao sposoban diplomata i kao sposoban vojskovođa. Prilike u Italiji su se promenile u gotsku korist nakon izbora Totile za njihovog novog kralja i teške epidemije bubonske kuge koja je 542. pogodila carstvo. Velizar je 544. ponovo upućen u Italiju, dok je Narzes poslat Herulima. Misija u krajeve severno od današnjeg Beograda završila se uspešno i veliki broj Herula je stupio u carsku službu i sa Narzesom otišao u tračke zimovnike. Uz put, Narzes je odbio jedan veliki upad Slovena i razjasnio jednu neobičnu aferu. Među Slovenima nalazio se izvesni Ant Hilvud koji je nosio isto ime i telesno je podsećao na vizantijskog vrhovnog vojnog zapovednika Trakije ubijenog 534. godine upravo u borbi sa Slovenima. Na navaljivanje Slovena, Hilvud je i sam počeo da se izdaje za nekadašnjeg rimskog oficira. Krajem 545. Narzes je otišao Slovenima i razotkrio Hilvuda kao samozvanca budući da je nekada poznavao pravog vojskovođu. Hilvud je zatim odveden u Carigrad gde je utamničen.

Kraj Gotskog rata[uredi | uredi kod]

Početkom 549. Velizar je na sopstveni zahtev povučen iz Italije. Inicijativa je prepuštena Gotima i 549. Totila je zauzeo Rim i zatim uputio izazov Carstvu i na moru. Gotska flota je opljačkala obalu Dalmacije, a naredne 550. i Siciliju. Justinijan je uzvratio tako što je 551. imenova Narzesa za vrhovnog vojnog zapovednika Italija. Tačna titula nam nije poznata, a Narzes, sada već starac od sedamdesetak godina, je kao svoj uslov zatražio da car najzad obezbedi dovoljno ljudstva i sredstava za rat u Italiji. U leto 551. Narzes je prikupljao vojsku na Balkanu i u Saloni (današnjem Splitu) je utvrdio svoj štab. Iz Salone 552. evnuh je poveo vojsku od nekih 15-20 000 ljudi (po proceni istoričara danas) koju su činili sem rimskih odreda i Langobardi, Heruli, Gepidi, Huni... Dugotrajan put je vodio preko istočne obale Jadrana do Venetije odakle je, koristeći pontonske mostove, rimska vojska prešla reku Po zaobilazeći gotske zasede. Narzes je 6. juna 552. ušao u rimsko uporište u Raveni i tu je okupio lokalne rimske zapovednike. Zatim je krenuo na jug, dok je Totila poveo svoju vojsku iz Rima očekujući otvorenu bitku. Do susreta je došlo kod gradića Tagine u Umbriji krajem juna 552. godine. Narzes je vodio brojniju vojsku i pokazao se boljim strategom od ostrogotskog kralja. Protiv gotske konjice je upotrebio vešte strelce i nepomični zid kopljanika, a predveče je ostatke gotske vojske rasterao svojom konjicom. Oko 6000 Gota je stradalo, a Totila se, smrtno ranjen, povukao u toku noći sa bojnog polja.

Neposredno nakon bitke Narzes je otpustio nepouzdane Langobarde, bogato ih isplatio i uz pratnju carske vojske ih poslao nazad u Panoniju. Sa druge strane Ostrogoti su poraženi u velikoj bici, ali su u Ticinu izabrali hrabrog vojskovođu Teja za novog kralja. Narzes je odmah krenuo na jug i gradovi, uključujući i Rim, predavali su mu se bez velikog otpora. Kada je vizantijska vojska krenula na Kimu, gde se nalazila gotska kraljevska riznica, Teja je iz Lombardije poveo svoju vojsku, pojačanu franačkim odredima, u pokušaju da odbije opsadu. Zaobišavši carske odrede, Teja je sa svojom vojskom izbio na južnu obalu Napuljskog zaliva odakle je pokušao da brodovima pređe u Kumu. Međutim, gotska flota je prešla na stranu carskih snaga i Narzes je naterao Teju da se povuče u planinska bespuća Mons Lactarius-a. Najzad, gladni i očajni Goti su u jednom trenutku sišli sa planine i iznenadili utvrđenu carsku vojsku. Bitka kod Mons Laktarija je vođena negde između oktobra 552. i februara 553. godine. Prvog dana bitke Teja je ubijen, a drugog dana gotska vojska je potpuno potučena. Grupici preživelih Narzes je dozvolio da odnesu sa sobom telo svog poslednjeg kralja i zauvek napuste Italiju.

Narzes je posle godinu dana opsade zauzeo Kumu i druga gotska utvrđenja, ali je tek pad Verone 20. jula 561. označio i predaju poslednjeg gotskog uporišta. Gotski rat je okončan, ali je Italija teško opustošena, a nova iskušenja su tek sledila.

Namesnik Italije[uredi | uredi kod]

Pošto je glavnina gotske vojske poražena Narzes se okrenuo pokoravanju gradova u Etruriji. Metež koji je vladao u Italiji već decenijama sada je privukao jednog od agresivnijih suseda, Franke iz Austrazije. Pod vođstvom dvojice alamanskih poglavara, braće Butilina i Leutara, varvarska vojska od navodno 75 000 ljudi je upala u Italiju 553. godine. Za to vreme Narzes je opsedao grad Luku. Žitelji grada su pristali da daju taoce i predaju grad posle mesec ukoliko im ne stigne pomoć od Franaka. Kada je rok istekao, grad je odbio da se preda, pa ga je u septembru 553. vizantijski vojskovođa ponovo opseo. Vojska koju je Narzes poslao na sever da uspori Franke doživela je neugodan poraz kod Parme koju je zatim zauzeo Butilin. Sa druge strane, carska vojska je ušla u Luku posle tri meseca opsade nakon što je Narzes postupio diplomatski i građanima vratio njihove rođake nekažnjene zbog njihovog verolomstva. U toku zime evnuh je prikupljao vojsku u Rimu, dok se u proleće 554. franačko-alamanska vojska podelila na dva dela. Veći deo varvarske vojske, pod komandom Butilina, krenuo je na jug Italije niz tirensku obalu, dok je njegov brat Leutar krenuo jadranskom obalom. Leutar je bio nešto manje ambicion, skoncentrisan izgleda više na pljačku i lov na robove. Već u toku leta krenuo je na povlačenje iz Italije ali je upao u zamku carskog garnizona iz Pezara. Tu je izgubio sve ratne zarobljenike i veći deo plena, a zatim je umro od dizenterije u blizini Verone. Što se Butilina tiče, izgleda da je alamanski vojskovođa na svoju stranu privukao razbacane grupice Ostrogota i pokušao da se nametne za njihovog kralja. Butilin se stoga utvrdio u Kapui. Raspolagao je, po proceni istoričara Agatije sa 30 000 ratnika, a Narzes sa 18 000 ljudi. U krvavoj bici kod Kapue gotovo čitava Butulinova vojska je uništena zajedno sa svojim vođom. Narzes je zatim otišao u Rim gde mu je priređen trijumf, prvi od 404. godine, ali i poslednji održan u Večnom gradu. Narzes se, po tradiciji vozio u četvoropregu, a sledila ga je šarenolika vojska, rimska samo po imenu. Umesto bogatog plena, nošena je ratna oprema zarobljena od Gota, Franaka i Alamana, a povorka je išla do bazilike sv. Petra gde se pobedonosni vojskovođa pomolio na apostolovom grobu.

O preostalim godinama Narzesovog života znamo samo posredno. Italija je ustrojena u prefekturu i novopostavljeni prefekt je izgleda bio zadužen za administrativne poslove dok je Narzes sa relativno skromnom titulom patrikija ostao i dalje vrhovni civilni i vojni namesnik u ime cara. Vizantijski upravni aparat u Italiji izgleda nije demilitarizovan. Narzes je zatim povukao nekoliko važnih poteza po Justinijanovom nalogu. U Italiji je sprovedena Pragmatična sankcija (15. avgust 554.), kojom su potvrđeni zakoni svih gotskih kraljeva pre Totile. Ovom merom car je vratio oduzetu zemlju rimskim veleposednicima čija je podrška bila neophodna novom režimu. Italija je, po uzoru na antička vremena, podeljena na 13 provincija, ali su pravu vlast držale duke tj vojni namesnici razmešteni u većim gradovima. U samom Rimu, koji je izabrao za svoje prebivalište, Narzes je pomogao obnovu i izgradnju nekoliko crkava, gradskih bedema i najzad, podigao je jedini most na Tibru, Pons Salarius, pošto je prethodne Totila porušio tokom rata. Po kasnojoj tradiciji, Narzes je podržao peticiju kojom je italsko sveštenstvo zatražilo da Justinijan pusti papu Vigilija da se vrati iz Carigrada. Vigilije je najzad oslobođen, ali je umro tokom puta kući. Ono što je sigurno je da je Narzes prisustvom vojske omogućio postavljanje Justinijanovog favorita, Pelagija I (556-61) na mesto naslednika sv. Petra.

Najposle, 13. novembra 565. Justinijan je umro. U Carigradu ga je nasledio plahoviti sestrić Justin II. I savremenicima se činilo da nastupa novo doba. Od najbližih Justinijanovih saradnika, u životu je još ostao samo Narzes, sada u poodmakloj starosti od nešto preko osamdeset godina. Italiju je sada mučila kuga, a na vest o carevoj smrti Heruli, dotada lojalni Narzesu, su se neuspešno pobunili. Pored toga, Narzesova efikasna administracija izgleda da nije odgovarala interesima lokalne aristokratije koja je od Justina zatražila da smeni starog evnuha. Izgleda da je Narzes otpušten iz službe 568. godine i preselio se u Napulj odakle je trebalo da krene put Carigrada i pred carem odgovori na optužbe. Međutim, u aprilu 568. oko 200 000 Langobarda je ušlo iz Panonije u Italiju nameravajući da se naseli na Apeninskom poluostrvu. Ukratko, po želji pape Jovana III, Narzes se vratio u Rim gde je samo njegovo prisustvo imalo veliki moralni značaj. Ipak, Langobardi su u toku nekoliko godina naselili unutrašnjost Apeninskog poluostrva i tako uništili rezultate teškog Gotskog rata. Po kasnijoj tradiciji (Pavle Đakon, Konstantin VII Porfirogenit...) Narzes je otpušten zbog ličnog sukoba sa caricom Sofijom, suprugom Justina II, kojoj se osvetio tako što je pozvao langobardskog kralja Alboina da napadne Italiju.

Narzes je umro u Rimu u svojoj 95. godini, najverovatnije 574. godine. Njegove kosti prenesene su u Carigrad a zatim su ih Justin i njegov savladar Tiberije II Konstantin sahranili u monofizitskom manastiru u Bitiniji čiji je ktitor bio sam Narzes.

Po opisu narativnih izvora, Narzes je bio nizak, ali, kako Prokopije dodaje, neuobičajno hrabar i energičan za evnuha. Prokopije, iako Velizarov pratilac, čak i u svojoj Tajnoj istoriji nema ružne reči za Narzesa. Po Agatiji, kao vojskovođa uvek se vladao smireno i racionalno, nikada jarosno. Izvori potenciraju i njegovu pobožnost i naročitu posvećenost kultu Bogorodice. Međutim, iako se ne spominje njegovo konkretno naginjanje monofizitizmu, o tome se može zaključiti indirektno iz spisa Jovana Efeškog. U svojoj zadužbini u Bitiniji Narzes je naselio monofizitske kaluđere proterane iz Kapadokije. Kao evnuh, Narzes svakako nije bio omiljen u širim krugovima. Kao dvoranin bio je vredan sluga Justinijana i Teodore, a vremenom je, iako bez formalnog obrazovanja i iskustva, postao vodeći vojskovođa Carstva, svakako jedan od najvećih u rimsko-vizantijskoj istoriji.

Izvori[uredi | uredi kod]

  • Browning,R, Justinian and Theodora, London 1971.
  • Fauber, L, Narses Hammer of the Goths, the Life and Times of Narses the Eunuch, Gloucester - New York 1990.