Muhamed Ahmed

Izvor: Wikipedia
Muhamed Ahmed al Mahdi

Portret Muhameda Ahmeda al Mahdija
Portret Muhameda Ahmeda al Mahdija

Puno ime Muhamed Ahmed bin Abd Alah
Informacije
Rođenje 12. august 1844.
Otok Labab, okrug Dongola (Nubija)
Smrt 22. jun 1885.
Omdurman

Muhamed Ahmed al Mahdi (arapski: محمد أحمد المهدي ) poznat i kao - Mahdi, ili Sudanski Mahdi) punim imenom Muhamed Ahmed bin Abd Alah (12. august 1844. - 22. jun 1885.), bio je sufijski šeik (sekta Samanija) iz Sudana koji se 29. juna 1881., proglasio mahdijem (mesijanskim otkupiteljem islamske vjere). Njegovo proglašenje palo je na plodno tlo, - jer je većina sudanskih stanovnika bila ogorčena brutalnim postupcima svojih tadašnjih tursko-egipatskih neposrednih vladara, i evropskih kolonijalnih sila 19. vijeka, koje su stajale iza te vlasti. On je vrlo brzo okupio gomilu slijedbenika, po njemu nazvanih mahdistima. Mahdistički pokret zapravo nije bio nipošto nov, takvih islamskih vjerskih pokreta bilo je i ranije u zapadnoj Africi, poput vehabizma i drugih radikalnih pokreta za obnovu prave vjere, no njegov je pao u pravo vrijeme, nezadovoljstvo stanovništva Nubije i Sudana bilo je tad izuzetno veliko.

Od svoje proklamacije za Mahdija u junu 1881. do pada Kartuma u januaru 1885., Muhamed Ahmed je vodio uspješne vojne pohode protiv Tursko-egipatske vlasti u Sudanu (zvane Turkija). Za vrijeme tog kratkog razdoblja, oformljene su mnoge teološke i političke doktrine mahdističkog pokreta. Nakon što je Muhammed Ahmad neočekivano i naglo umro 22. juna 1885., svega šest mjeseci nakon osvajanja Kartuma, vlast nad njegovom državom preuzeo je jedan od tri njegova nasljednika Abdalahi ibn Muhamed.

Biografija[uredi - уреди]

Muhamed Ahmed je rođen 12. augusta 1844. na Otoku Labab, u provinciji Dongola u sjevernom Sudanu, u obitelji graditelja čamaca, koja je tvrdila da su potomci samog proroka Muhameda, preko njegova unuka Hasana. [1] Još dok je bio dijete, njegova obitelj se preselila u gradić Karari, sjeverno od Omdurmana.

Dok njegova braća i sestre pridružila ocu u poslu, Muhamed Ahmed pokazao sklonost za vjersko školovanje. Prvo je učio kod Šeika al-Amina al-Suvajliha u Geziri kod Kartuma, a zatim kod Šeika Muhameda al-Dikara Abdulaha Kujalija kod grada Berber u sjevernom Sudanu. Nakon tog je odlučio da život provede kao asket, u misticizmu i molitvi, zato je 1861 potražio Šeika Muhameda al-Šarif Nur Dajima, unuka osnivača sufijske sekte Samanija. Kod Muhameda al-Šarifa ostao je sedam godina, za to vrijeme stekao je naslov šeika, kao pobožni asket . Počeo je putovati po cijeloj zemlji po vjerskim misijama.

Njegova obitelj se ponovno preselila 1870., ovaj put Otok Aba na Bijelom Nilu južno od Kartuma. Tu je Muhamed Ahmed izgradio džamiju, ubrzo je stekao ugled među lokalnim stanovništvom kao izvrstan govornik i mistik, zagovornik temeljnih vrijednosti Kur'ana. Iako je imao nekih sukoba sa vjerskim liderima sekte Samanija, na kraju je proglašen vođom sekte 25. juna 1878.

Proglašenje za Mahdija i odgovor vjerske uleme[uredi - уреди]

Muhamed Ahmed je 29. juna 1881., javno objavio da je on mahdi koji priprema put za drugi dolazak Poslanika Ise (Isusa). Ahmed je svoju tvrdnju temeljio na nekim lokalnim vjerovanjima i predanjima, da će slijedeći otkupitelj doći iz sekte Samanija i biti iz plemena oko Otoka Aba.

I pored njegove očite popularnosti koju je uživao među članovima svoje sekte, ali i među plemenima zapadnog Sudana, vjerska ulema, ispočetka je ismijavala njegovu tvrdnju da je Mahdi. Njegovi najveći kritičari bili su vjerski lideri lojalni otomanskom sultanu i činovnici Tursko-egipatske vlasti, poput muftije Šakir al-Gazija iz Kartuma i kadije Ahmad al- Azarija iz Kordofana. Ispočetka su bili prilično obazrivi, no kad je Muhammed Ahmed porekao njihov legitimitet, - njihovi napadi i neprijateljstvo postali su žešći

Mahdijev ustanak[uredi - уреди]

Nakon konzultacija s vjerskom ulemem, tadašnje Tursko-egipatske vlasti pokušali su ga uhvatiti zbog širenja lažne vjere. Za njim je poslan odred vojnika, ali su njega presreli Mahdijevi slijedbenici i uništili.

Muhamed Ahmed je na taj potez vlasti uzvratio tako da je proglasio džihad:

Ja sam Mahdi, nasljednik proroka božjeg. Prestanite plaćati porez nevjernicima Turcima i neka svatko kome se nađe Turčin na putu, istoga ubije, jer su Turci nevjernici[2]

Mahdi i njegovi sljedbenici zvani ensarije "pomagači" (znani po Evropi kao "derviši"), krenuli su na dugi marš u Kordofan. Tamo su uspjeli mobilizirati velik broj novih slijedbenika, posebno kod plemena Baggara, i utjecajne vođe, kao što je Šejk ibn Ali Madibo iz plemena Rizigat i Abdalahi ibn Muhamed iz plemena Tajša. Njima su se također pridružili i pleme Hadendoje (Bedže), koje je okupio derviš Osman Digna u istočnom Sudana 1883.

Sudanac obučen u tipično mahdističko odijelo, snimljen u Omdurmanu 1936.

Mahdistički ustanak započeo je 1885. u sjevernom Sudanu, ali se ubrzo proširio i na zapadni Sudan, ustanak je imao i veliku podršku po južnom Sudanu, tako da se može reći da je to bio nacionalni sudanski ustanak.

Krajem 1883., mahdijeve ensarije, naoružani samo s kopljima i mačevima, pobijedili su jednu egipatsku jedinicu od 4000 ljudi nedaleko od "El Obeida", i zaplijenili njihove puške i municiju. Nakon te pobjede opkolili su El Obeid, koji su nakon četiri mjeseca osvojili. El Obeid postao je sjedište mahdista tokom slijedećih desetljeća.

Nakon tog su mahdijeve ensarije, narasli do vojske od 40, 000 ljudi, tako da su uspjeli pobjediti odred od 8000 egipatskih vojnika, kojima je zapovjedao britanski oficir William Hicks u Bitci kod El Obeida. Poraz Hicksa zapečatio je sudbinu Darfura, tako da je čitav zapadni Sudan sada bio čvrsto u rukama mahdijeve ensarija.

Uspjesi mahdista ohrabrili su i pleme Hadendoa, oni su pod komandom Osmana Digne potukli manje egipatske snage pod komandom britanskog pukovnika Valentina Bakera kod luke Suakin na Crvenom moru. Na to je general-major Gerald Graham sa 4,000 britanskih vojnika i porazio Osmana Dignu u Bitci kod El Teba, 29. februar a 1883, ali je dva tjedna kasnije Bitci kod Tamaja pretrpio poraz, tako da se Graham povukao u Egipat.

Bitka za Kartum[uredi - уреди]

Glavni članak: Mahdistički ustanak

Iako je Velika Britanija, tada imala puno interesa po Sudanu, u decembru 1883. je odlučeno da se napusti Sudan, osim nekoliko utvrđenih gradova na sjeveru (Kartum, Kasala, Sanar), i luku uz Crveno more Suakin. Evakuacija egipatskih vojnika i službenika kao i drugih stranaca iz Sudana povjerena je generalu Gordonu, koji je ponovno postavljen za generalnog guvernera, i poslan u Kartum da organizira povlačenje egipatskog garnizona.

Dolazak generala Gordona u Kartum[uredi - уреди]

General Gordon stigao je u Kartum u februaru 1884. Plemena u neposrednoj okolici Kartuma, dočekala su ga kao prijatelja, - jer su tad još bili neprijateljski raspoložena prema mahdistima. Putevi prema sjeveru i Egiptu još su uvijek bili slobodni, a funkcionirala je i telegrafska linija. Ali je nakon ustanka plemena Bedža, - komunikacija sa sjeverom postala moguća samo pomoću - brzih kurira na konjima, koji su se mogli provući.

Gordon je držao da su putevi prema sjeveru suviše opasni, - da se napusti sigurnost Kartuma, zato je zatražio pojačanje iz Kaira kako bi organizirao sigurno povlačenje. On je također zatražio da se vlast nad Sudanom prešutno prepusti njegovom starom neprijatelju al-Rami Zubajir Mansuru, provjereno dobrom vojjniku, koji bi mogao postati dobar rival mahdistima i spriječiti ih da suviše ojačaju. Međutim je London odbio oba prijedloga, nakon toga se Gordon stao spremati za borbu.

U martu 1884. Gordon je pokušao jedan proboj prema sjeveru, -da oslobodi puteve do Egipta, ali zbog velikog broja egipatskih oficira i podoficira koji su prebjegli mahdijevcima, i zbog slabog morala etiopskih vojnika, koji bi se razbježali nakon prvih ispaljenih plotuna, odustao je od tog plana i vratio se u Kartum pripremajući se za obranu grada.

Do aprila 1884., Gordon je uspio evakuirati nekih 2500 evropskih stanovnika Kartuma, - koji su se mogli odvažiti na iscrpljujući marš prema sjeveru. Nakon toga pratioci zbjega, izviđački odred pukovnika Stewarta, vratio su u grad.

Opsada Kartuma[uredi - уреди]

Pri kraju mjeseca mahdijeve ensarije stigle su do Kartuma i potpuno ga opkolile. No obrambeni radovi koje je poduzeo Gordon, osobito minska polja, djelovala su tako zastrašujuće da mahdisti nisu bili u stanju prodrijeti u grad. Njegova desna ruka pukovnik Stewart imao je par okršaja s mahdistima koristeći topovnjače sa Nila, čak im je uspio preoteti utvrdu Berber za kratko vrijeme. No ubrzo nakon toga Stewart je ubijen u drugom napadu na Berber, tu poraznu činjenicu Gordon je saznao iz pisma koje mu je poslao Mahdi osobno.

Zbog sve većeg pritiska javnosti, britanske vlada premijer a Gladstonea konačno je naredila lordu Josephu Wolseleyu da iz Egipta krene u pomoć Gordonu. On je krenuo na marš prema Kartumu, sa relativno velikim brojem vojnika, ali se kretao jako sporo. Zbog tog ga je Gordon preko svojih kurira zamolio da mu hitno uputi kao pomoć, svoj "leteći odred" na devama. Wolseley se odazvao molbi, i poslao brigadnog generala Herberta Stuarta sa "letećim odredom" - naprijed. No ni ovaj odred se nije daleko odmakao, jer su ga dva puta napale vojske plemena Hadendoa i Bedža, prvi put u Bitci kod Abu Klea, te dva dana kasnije u Bitci kod Meteme. Stuartov odred je uspješno odbio napade, i nanio mahdistima velike gubitke, ali je usporen u proboju na jug.

Kod Meteme, koja je udaljena oko 160 km sjeverno od Kartuma, Stuart je naišao na Nilu četiri parobroda, koje je Gordon poslao da osigura brži prijevoz za vojnike. Posade parobroda tvrdile su da je Kartum pred padom, no na nesreću stigao je i Gordonov kurir, sa porukom da Kartum može izdržati još ako treba i godinu dana. Zbog tog se Stuart odlučio da sačeka glavninu Wolseleyevih snaga, kako bi parobrodima mogli prebaciti više vojnika prema Kartumu u pomoć.

Pad Kartuma[uredi - уреди]

Wolseleyeve snage uspjele su konačno stići do Kartuma 28. januara 1885., no kad su stigli shvatili su da su zakasnili, jer je grad pao mahdistima u ruke dva dana ranije. To se desilo kad su opale vode Nila pa Kartum više nije imao vodenu barijeru ispred sebe, tad su mahdisti provalili u Kartum i poklali sve branioce, i sam Gordon je poginuo u borbi s mahdistima na stubama svoje guvernerske palače. Njegova glava izvješena je na koplju, za porugu tako da djeca mogu baciti kamenje na njega. Wolseley je sa brodova, topovima tukao po Kartumu, ali se nakon toga povukao jer je procjenio da bi pokušaj nasilnog ulaska u grad bio suviše skup.

Mahdisti su nakon Kartuma nastavili sa pobjedama, nakon toga u njihove ruke pali su i Kasala i Sanar a pri kraju 1885. počeli su osvajati uporišta po južnim dijelovima Sudana. Tako da su praktički ovladali nad cijelim Sudanom, osim luke Suakin, čiji je garnizon ojačan indijskim vojnicima i utvrde Vadi Halfa na sjevernoj granici.

Uspostava šeriajtske vlasti[uredi - уреди]

Karta Države mahdista 1881. - 1898.

Kad je Mahdi ovladao Sudanom, proveo je totalnu reformu prava i potpuno ga prilagodio šerijatskom pravu. To su provodili islamski sudovi na čijem su čelu bili imami, oni su primjenivali šerijatsko pravo, za koje je Mahdi tvrdio da mu je upute za primjenu, prenio osobno Bog u svojim vizijama.

Smrt Muhameda Ahmeda i njegovi nasljednici[uredi - уреди]

Grobnica Muhameda Ahmeda u Omdurmanu (ponovno podignuta)

Šest mjeseci nakon zauzeća Kartuma, umro je Muhamed Ahmed od tifusa. Pokopan je u Omdurmanu. Mahdi se pripremao za svoju smrt , zato je po uzoru na Poslanika Muhameda izabrao svoja tri zamjenika. To je dovelo do toga, da je nakon njegove smrti zavladalao dugo razdoblje nereda, i unutrašnjih borbi za vlast tri njegova nasljednika. Svatko je bio podržavan od strane ljudi iz njegova zavičaja, to je trajalo sve do 1891, kada je Muhamed ibn Abdulahi, uz prvenstvenu pomoć Arapa Šuva postao neprikosnoveni lider. Abdulahi se prozvao kalifom ( "nasljednikom"), on je pročistio mahdistički pokret od članova Mahdijeve obitelji i mnogih njegovih učenika.

Ali je isto tako preuzeo Mahdijevu viziju proširenja mahdističke šerijatske države kroz džihad, što je dovelo do toga da je Sudan zaratio sa svim susjedima. Tako je odbio ponudu za Savez protiv Evropljana koju mu je ponudio Etiopski car Johanes IV., umjesto toga 1887., poslao je vojsku od 60, 000 mahdista u napad na Etiopiju, njegovi borci uspjeli su prodrijeti do Gondara i orobiti brojna naselja i zarobiti puno ljudi.

Mahdiste je konačno porazila britanska vojska generala Herberta Kitchenera 1898. u Bitci kod Omdurmana. Nakon ponovnog zauzeća, grob Muhameda Ahmeda-Mahdija je razrušen, a njegove kosti bačene u Nil, ali je Kitchener zadržao njegovu lubanju.[3]Njegova lubanja je navodno kasnije pokopana u Vadi Halfi, a grobnica u Omdurmanu obnovljena.

Nakon smrti[uredi - уреди]

Politička i vjerska ostavština Mahdija[uredi - уреди]

Muhamed Ahmed - Mahdi, ostavio je duboki trag na Sudan, i danas se na njega gleda kao na rodonačelnika sudanske države i borca za nacionalno jedinstvo. Članovi Umma partije, jedne od vodećih političkih snaga u Sudanu, za sebe tvrde da su njegovi politički nasljednici. [4] Njihov vođa imam Sadik al-Mahdi, koji je također i vjerski vođa bio je premijer Sudana u dva navrata. Prvi put kratko između 1966-1967, a zatim između 1986 i 1989. on uvijek ističe svoju vjernost idejama Muhameda Ahmeda-Mahdija.

Lik Mahdija u književnosti i popularnoj kulturi[uredi - уреди]

  • Lik Mahdija je prvi uzeo kao jedan od likova svoje Mahdi-trilogije njemački romansjer Karl May 1896.
  • Lik Mahdija je opisao (i prilično ocrnio) poljski nobelovac Henryk Sienkiewicz u svom pustolovnom romanu za djecu i omladinu Kroz pustinju i prašumu 1911. / 1912.
  • Lik Mahdija odigrao je engleski glumac Laurence Olivier u filmu Kartum 1966.
  • U britanskom televizijskom sitkomu Dad's Army, jedan od likova u seriji narednik Jones stalno priča o svojim susretima sa Mahdijem.

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Holt, P.M. The Mahdist State in Sudan, 1881-1898. Oxford: Clarendon Press, 1970. str. 45
  2. Holt, P.M., The Mahdist State in Sudan, Clarendon Press, Oxford 1958, str. 51
  3. Undoing the Mahdiyya: British Colonialism as Religious Reform in the Anglo-Egyptian Sudan, 1898-1914 by Noah Salomon (University of Chicago Divinity School)
  4. Ummah party official website

Bibliografija[uredi - уреди]

  • David Levering Lewis: "Khalifa, Khedive, and Kitchener" in The Race for Fashoda. New York: Weidenfeld & Nicolson, 1987. ISBN 1-55584-058-2
  • Winston Churchill: "The River War: An Account Of The Reconquest Of The Sudan", 1902, available at Project Gutenberg.
  • THE MAHDIYAH, 1884-98 (Library of Congress-Country Studies)
  • Fergus Nicoll: The Sword of the Prophet:The Mahdi of Sudan and the Death of General Gordon, The History Press Ltd, 2004, ISBN 978-0750932998
  • John Obert Voll: The Sudanese Mahdi: Frontier Fundamentalist, International Journal of Middle East Studies 10 (1979), p. 145–166
  • Mohamed Hassan Fadlalla, Short History of Sudan, iUniverse, (30 April 2004), ISBN 0595314252
  • Mohamed Hassan Fadlalla, The Problem of Dar Fur, iUniverse, Inc. (July 21, 2005), ISBN 978-0595365029