K2

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostala značenja v. K2 (razvrstavanje).
K2
Mount Godwin-Austen, Lambha Pahar, Chogori, Kechu, Dapsang
K2-big.jpg
Južna strana planine
Visina 8611 m
Planinski masiv Karakorum
Lokacija
Država  Pakistan
 Kina
Planinarenje
Prvi uspon 31. 7. 1954.
Italija Achille Compagnoni
Italija Lino Lacedelli

K2 (također Mount Godwin-Austen, Lambha Pahar, Chogori, Kechu, Dapsang) je planina na granici Pakistana i Kine,[1][2] u lancu Karakorum, dijelu lanca Himalaje. S nadmorskom visinom od 8611 metara, poslije Mount Everesta druga najviša planina na svijetu. Smatra se jednom od najtežih i najopasnijih planina za alpinističke uspone, te je poznata i kao "Divlja planina" (Savage Mountain) radi 2. najviše stope smrtnosti među penjačima na planinama višim od 8000 metara. Od svaka četiri alpinista koji su se popeli na vrh, jedan je poginuo.[3] Za razliku od Annapurne, planine s najvećom stopom pogibija, K2 nije nikada bila osvojena po zimi.

Naziv[uredi - уреди]

Originalna skica Thomasa Montgomerija iz 1856.

Naziv K2 proizlazi iz zapisa korištenog u Velikoj trigonometrijskoj izmjeri. Thomas Montgomerie, prilikom pregleda lanca Karakorum sa planine Mount Haramukh, oko 130 milja južnije, skicirao je najistaknutije vrhove, i privremeno ih nazvao K1, K2, K3, K4 i K5.[4][5]

U Velikoj trigonometrijskoj izmjeri uobičajena je bila praksa imenovanja novootkrivenih planina lokalnim imenima uvijek kada je to moguće,[6] te je otkriveno da je K1 lokalno poznat kao Masherbrum, K3 nazvan je Broad Peak a K4 i K5 Gasherbrum II i Gasherbrum I. Vjerojatno radi izoliranosti i udaljenosti od naseljenih mjesta, za K2 nije pronađeno lokalno ime. Planina nije vidljiva iz Askolea, posljednjeg sela na jugu, ili iz najbližeg naselja na sjeveru, te je tek jedva vidljiva s kraja ledenjaka Baltoro, nakon kojeg od lokalnih se ljudi rijetko tko upućivao.[7] Ime Chogori, izvedeno iz dvije riječi jezika Balti, chhogo ('veliko) i ri ('planina') (شاہگوری) predloženo je kao lokalni naziv, ali dokazi raširenog korištenja tog imena bili su oskudni. Možda je to bilo složeno ime koje su izmislili zapadni istraživači[8] ili jednostavno zbunjeni odgovor na pitanje "Kako se to zove?"[7] To međutim, čini temelj imena Qogir (pojednostavljeni kineski: 乔戈里峰, tradicionalni kineski: 喬戈里峰, pinyin: Qiáogēlǐ Fēng) kojim Kineske vlasti službeno nazivaju planinu. Predloženi su i drugi lokalni nazivi, uključujući Lamba Pahar ("visoka planina" na Urdu) i Dapsang, ali nisu u raširenoj upotrebi.[7]

U nedostatku lokalnog naziva, predloženo je ime Mount Godwin-Austen, u čast Henryja Godwin-Austena, jednog od prvih istraživača tog područja. Premda taj naziv nije prihvatilo Kraljevsko geografsko društvo (Royal Geographical Society)[7] bio je upisan na nekoliko karata, te se i danas povremeno koristi.[9]

Montgomeriejeva je oznaka, K2, radi toga i dalje ime po kojemu je planina poznata. Danas se također koristi i u jeziku Balti, izvedenicama Kechu ili Ketu[8][10] (Urdu: کے ٹو). Talijanski penjač Fosco Maraini, tvrdio u svom izvještaju uspona na Gasherbrum IV, da iako K2 svoje ime duguje slučaju, odsječena i bezlična priroda tog naziva savršeno je prikladna za tako udaljenu i zahtjevnu planinu. Zaključio je da je to...[11]

"samo gola kost imena, sve stijene i led, oluja i ponor. Ni ne pokušava zvučati ljudski. To su atomi i zvijezde. Posjeduje ogoljenost svijeta prije prvog čovjeka - ili opustošenost planete nakon posljednjeg."

Zemljopisni položaj[uredi - уреди]

K2 je smješten u sjeverozapadnom Karakorumu. Tarimska sedimentarna zavala sjeverni je rub lanca, dok na jugu graniči s Malom Himalajom. Voda koja se topi iz velikih ledenjaka južno i istočno od K2, koristi se za poljoprivredu u dolinama i značajno doprinosi regionalnoj opskrbi svježom vodom. Lanac Karakorum leži duž južnog kraja Euroazijske tektonske ploče i sastoji se od drevnih sedimentnih stijena (starih više od 390 milijuna godina). Ti su slojevi bili presavijeni, zbijeni pod pritiskom i pomiješani s granitnom masom kada se pred više od 100 milijuna godina Indijska ploča sudarila s Eurazijom. [12]

K2 je tek 22. planina prema topografskoj istaknutosti, izmjeri nezavisne visine planine, jer je dio istog proširenog uzdignutog područja (uključujući Karakorum, Tibetansku zavalu i Himalaju) kao i Mount Everest, te je moguće pratiti put od K2 do Everesta koji se ne spušta ispod 4594 m (u Kraljevstvu Mustang) nadmorske visine. Mnogi drugi niži vrhovi prema toj su definiciji znatno samostalniji.

Međutim, K2 je poznat po svojem lokalnom reljefu i ukupnoj visini. Uzdiže se preko 3000 m iznad glacijalne doline u dnu planine. Posebno je izvanredna činjenica da se radi o pravilno strmoj piramidi, sa strmim padinama u svim smjerovima. Sjeverna strana je najstrmija, uzdiže se preko 3200 m iznad ledenjaka K2 (Qogir) u samo 3000 m horizontalne udaljenosti. U većini smjerova, uzdiže se preko 2800 m u manje od 4000 m.[13]

Povijest uspona[uredi - уреди]

Prvi pokušaji[uredi - уреди]

Istočna strana, snimljena tijekom ekspedicije 1909.

1892., Martin Conway predvodio je ekspediciju koja je dosegla Concordiu, stjecište ledenjaka Baltoro i Godwin-Austen. [14]

Prvi ozbiljniji pokušaj uspona poduzeli su 1902. preko sjeveroistočnog grebena Oscar Eckenstein i Aleister Crowley. Početkom 20. stoljeća, s tadašnjim prijevoznim sredstvima, bilo je potrebno "četrnaest dana da bi se doseglo podnožje planine."[15] Nakon pet ozbiljnih i skupih pokušaja, tim je dosegao 6525 m[16] – iako s obzirom na težinu izazova, nedostatak moderne opreme i odjeće otporne na vremenske utjecaje, Crowleyjeva izjava da "ni čovjek ni životinja nisu bili ozlijeđeni", naglašava pionirski duh i hrabrost pokušaja. Neuspjeh se također pripisao bolesti (Crowley je trpio posljedične efekte malarije), kombinaciji upitnog fizičkog treninga, sukoba osobnosti i loših vremenskih uvjeta - od 68 dana provedenih na planini (u to doba, rekordno vrijeme provedeno na tim visinama) samo je 8 dana bilo vedro.[17]

Slijedeća ekspedicija, 1909., predvođena Luigiem Amedeom Savojskim dosegla je visinu od oko 6250 m na jugoistočnom grebenu, danas poznatom kao greben Abruzzi, koji će kasnije postati dijelom standardne rute, ali je tada napušten radi svoje velike zahtjevnosti i strmine. Nakon što je pokušao, ali nije uspio pronaći alternativni put na zapadnom ili sjeveroistočnom grebenu, Luigi Amedeo Savojski izjavio je da K2 nikada neće biti osvojen, te je ekspedicija svoju pažnju usmjerila na Chogolisu, gdje se talijanski vojvoda na 150 m od vrha morao vratiti radi nevremena.[18]

Slijedeći se pokušaj uspona zbio tek 1938., kada je američka ekspedicija predvođena Charlesom Houstonom istražila planinu. Zaključili su da je greben Abruzzi najpraktičniji put, i dosegli visinu od oko 8000 m, prije nego su se vratili natrag radi pomanjkanja zaliha i prijetnje lošeg vremena.[19][20] Iduće godine ekspedicija Fritza Wiessnera stigla je do 200 m ispod vrha, ali završila je katastrofom kada su Dudley Wolfe, Pasang Kikuli, Pasang Kitar i Pintso nestali visoko u planini.[21][22]

Charles Houston vratio se na K2 kao vođa američke ekspedicije 1953. Ekspedicija nije postigla uspjeh radi nevremena koje je penjače zadržavalo deset dana na visini od 7800 m, te je radi toga Art Gilkey kritično obolio. Slijedio je očajnički silazak, kada je Pete Schoening spasio skoro cijelu ekipu nakon masovnog pada, dok je Gilkey poginuo, ili radi lavine ili u namjernom činu da svojim drugovima ne bude na teret. Unatoč neuspjehu i tragediji, hrabrost i odlučnost koje su tom prilikom pokazali penjači daje toj ekspediciji poseban status u povijesti alpinizma.[23][24][25]

Uspjeh i slijedeći usponi[uredi - уреди]

Talijanski ekspedicija, napokon je uspjela osvojiti vrh K2 31. srpnja 1954. Ekspediciju je predvodio Ardito Desio, dok su sam vrhunac osvojili Achille Compagnoni i Lino Lacedelli. Član tima bio je i Pakistanac, pukovnik Muhammad Ata-ullah koji je sudjelovao i u američkoj ekspediciji 1953. Za uspjeh, od ključne su pomoći bili Walter Bonatti i pakistanac Hunza Mahdi, koji su potrebne boce s kisikom doveli na visinu od 8100 m. Njihov dramatični bivak, kada su noć između 30. i 31. srpnja proveli na otvorenoj litici pri temperaturi od -50 stupnjeva, posebno je poglavlje u povijesti himalajskog planinarenja.

9. kolovoza 1977., 23 godine nakon talijanske ekspedicije., japanac Ichiro Yoshizawa predvodio je drugi uspješan uspon, zajedno s Ashrafom Amanom, prvim pakistancem na vrhu K2. Japanska se ekspedicija popela rutom preko grebena Abruzzi, koju su označili talijani, te je za postizanje svog cilja koristila više od 1500 nosača.

Zapadna strana i gornji obronci.

1978., postignut je treći uspon na K2, novom rutom preko dugačkog sjeveroistočnog grebena, prekrivenog masama zaleđenog snijega koje strše iznad ponora (vrh rute pređen je lijevo preko istočne strane radi izbjegavanja vertikalnog ledenog klifa te se kasnije vratilo na gornji dio rute Abruzzi). Uspon je ostvario američki tim, na čelu s čuvenim planinarom Jamesom Whittakerom, dok su ostali penjači na vrhu bili Louis Reichardt, Jim Wickwire, John Roskelley i Rick Ridgeway. Wickwire je izdržao prekonoćni bivak na oko 150 m ispod vrha, jedan od najviših bivaka u povijesti planinarstva.[26]

Još jedan značajan Japanski uspon bio je 1982. preko teškog sjevernog grebena, na kineskoj strani planine. Ekipa iz Japanskog planinarskog udruženja, predvođena Isaom Shinkaijem i Masatsugom Konishije, tri je člana ekspedicije, Naoea Sakashitu, Hiroshija Yoshina i Yukihira Yanagisawu, dovela na vrh 14. kolovoza. Međutim, Yanagisawa je pao i poginuo pri silasku. Još četiri člana istog tima popeli su se na vrh idućeg dana.[27]

Prvi penjač koji se dvaput popeo na vrh K2 bio je češki alpinist Josef Rakoncaj. Rakoncaj je bio član talijanske ekspedicije 1983. predvođene Francescom Santonom koja je 31. srpnja ostvarila drugi uspješan uspon preko sjevernog grebena. Tri godine kasnije, 5. srpnja 1986., popeo se preko grebena Abruzzi (tada i samostalni uspon na Broad Peak preko zapadne strane) kao član međunarodne ekspedicije Agostina da Polenze. Prva žena na vrhu K2 bila je Poljakinja Wanda Rutkiewicz 1986.

Nedavni pokušaji[uredi - уреди]

Do srpnja 2010., samo je 302 penjača osvojilo vrh,[28] dok se na znatno popularniji Mount Everest popelo 2700 ljudi. Najmanje je 77 ljudi poginulo u pokušaju uspona. 13 penjača iz raznih ekspedicija poginulo je 1986., od kojih pet u teškom nevremenu. U novije vrijeme, 1. kolovoza 2008., grupa penjača je nestala nakon što je tijekom lavine pao veliki komad leda i pokupio pričvršćenu užad na dijelu rute. Četiri su penjača spašena, ali 11, uključujući i Gerarda McDonnella, prvog Irca na vrhu K2, je poginulo.[29][30][31] 6. kolovoza 2010., Fredrik Ericsson, koji se namjeravao spustiti skijama s vrha, pridružio se Gerlindi Kaltenbrunner na putu prema vrhu, ali je pao 1000 m u dubinu i poginuo, te je Kaltenbrunner odustala od svog uspona.[32]

Putevi uspona i teškoće[uredi - уреди]

Bottleneck, jedno od najopasnijih mjesta na ruti Abruzzi.

Na K2 ima nekoliko puteva uspona donekle različitih karakteristika, ali svi oni dijele neke ključne poteškoće. Prva je naravno ekstremno visoka nadmorska visina i sukladan nedostatak kisika: na tim je visinama penjačima na raspolaganju samo jedna trećina kisika od kisika na razini mora.[33] Druga je teškoća sklonost tog područja ka višednevnim ekstremnim olujama, koje su rezultirale mnogim pogibijama na planini. Treći je strmost, izloženost i zahtjevnost svih puteva uspona, što povlačenje čini težim, pogotovo po lošem vremenu. Usprkos mnogim pokušajima nije bilo uspješnih uspona po zimi. Svi glavni putevi uspona nalaze se na pakistanskoj strani, gdje se također nalazi i bazni logor.

Greben Abruzzi[uredi - уреди]

Standardni put uspona, koji se koristi daleko više nego bilo koji drugi put, je greben Abruzzi,[34][35] najviši greben na planini, lociran na pakistanskoj strani, kojeg je prvi napao Luigi Amedeo Savojski (Luigi Amedeo, Vojvoda Abruzzi) 1909. Uzdiže se iznad ledenjaka Godwin Austen s dnom na 5400 m NM, gdje je obično smješten napredni bazni logor. Ruta prati naizmjenični niz stjenovitih izbočina, snježno/ledenih polja, i ponešto tehničkog planinarenja stijenama na dva poznata mjesta, pukotina nazvana "Kućni dimnjak" ("House's Chimney") i oko 400 metara skoro vertikalnog penjanja na stijenama i ledu poznatom kao "Crna piramida" ("Black Pyramid"). Iznad crne piramide, obronci opasno izloženi i teški za kretanje vode ka lako vidljivom "Ramenu" ("Shoulder"), i od tamo ka vrhu. Posljednja je velika prepreka uski kuloar poznat kao "Usko grlo" (Bottleneck), koji penjače vodi opasno blizu zida seraka koji stvaraju ledeni klif istočno od vrha. Djelomično radi pada jednog od tih seraka oko 2001., 2002. i 2003. nije bilo uspona na vrh[36]

Sjeverni greben[uredi - уреди]

Sjeverna strana K2. Sjeverni greben je u sredini slike.

Gotovo nasuprot grebenu Abruzzi nalazi se sjeverni greben,[34][35] koji se uzdiže na kineskoj strani planine. Rijetko je korišten, djelomično radi vrlo teškog pristupa, koji uključuje opasan prelazak rijeke Shaksgam.[37] Za razliku od brojnih penjača i trekera u baznom logoru Abruzzi, u podnožju sjevernog grebena obično logoruju najviše dvije grupe penjača. Ova ruta, znatno tehnički zahtjevnija od grebena Abruzzi, uspinje se dugim, strmim, prvenstveno stjenovitim grebenom do visoko u planinu (Kamp IV, "orlovo gnijezdo", 7900 m), a zatim lijevim zaobilaznim usponom prelazi opasno-viseći ledenjak i dolazi do snježnog kuloara odakle se stiže na vrh.

Osim prvog japanskog uspona, istaknuti su uspon na sjevernoj strani 1990. ostvarili Greg Child, Greg Mortimer, i Steve Swenson, u alpskom stilu iznad Kampa 2, iako korištenjem ponešto pričvršćenih užadi već postavljenih od japanskog tima.[37]

Druge rute[uredi - уреди]

Glavni korišteni putevi uspona na južnoj strani planine: A: zapadni greben B: zapadna strana C: jugozapadni stup D: južna strana E: jug-jugoistočni greben F: greben Abruzzi
  • Sjeveroistočni greben, dugačak i prekriven masama zaleđenog snijega koje strše iznad ponora (cornice), završava na gornjem dijelu rute Abruzzi. 1978.
  • Zapadni greben, 1981.
  • Jugozapadni stup ili "magična linija", vrlo tehnička i druga najzahtjevnija ruta. Prvi uspon 1986., poljsko-slovački trio Piasecki-Wróż-Božik. Od tada, unatoč mnogim drugim pokušajima, na toj je ruti bio uspješan jedino katalonac Jordi Corominas.
  • Južna strana ili "poljska linija" (izvanredno izložena i najopasnija). 1986., Jerzy Kukuczka i Tadeusz Piotrowski popeli su se tim putem. Reinhold Messner nazvao ju je samoubilačkom rutom i do danas nitko nije ponovio njihovo postignuće.[38]
  • Sjeverozapadna strana, 1990.
  • Sjeverozapadni greben, završava na sjevernom grebenu. Prvi uspon 1991.
  • Jug-jugoistočni greben ili "ruta Cesen", završava na usponu Abruzzi. Možda sigurnija alternativa grebenu Abruzzi jer zaobilazi prvu veliku prepreku na toj ruti, zvanu "crna piramida". 1994.

Boce s kisikom[uredi - уреди]

Većinu povijesti uspona na K2, uglavnom se nisu koristile boce s kisikom, te su male, relativno lagane ekipe bile pravilo.[34][35] Ipak, sezone 2004. znatno se povećala upotreba kisika: 28 od 47 planinara na vrhu, te je godine koristilo kisik.[36]

Kako bi se izbjegla mogućnost visinske bolesti, aklimatizacija je ključna pri usponu bez kisika.[39] Vrh K2 daleko je iznad nadmorske visine na kojoj može doći do visinskog plućnog edema ili visinskog edema mozga.[40]

Bibliografija[uredi - уреди]

Kronološki prema ekspedicijama
  • Francis Younghusband, The Heart of a Continent, 1896., (Yakushi Y27)
  • Martin Conway, Climbing and Exploration in the Karakoram Himalayas, 1894., (Yakushi C336a)
  • Oscar Eckenstein, The Karakorams and Kashmir Himalayas, 1896., (Yakushi E10)
  • Aleister Crowley, The Confessions of Aleister Crowley, 1969.
  • Jules Jacot-Guillarmod, Six Mois dans l'Himalaya, le Karakorum et l'Hindu-Kush., 1904., (Yakushi J17)
  • Filippo De Filippi, La spedizione nel Karakoram e nell'Imalaia occidentale, 1912., (Yakushi F71a) Karakorum and Western Himalaya (Yakushi F71b)
  • Mirella Tenderini i Michael Shandrick, The Duke of Abruzzi: An Explorer's Life, 1977.
  • Aimone di Savoia-Aosta i Ardito Desio, La Spedizione Geografica Italiana al Karakoram, 1936., (Yakushi S670)
  • Eric Shipton, Blank on the map, 1938., (Yakushi S432)
  • Charles Houston i Bob Bates, Five Miles High, 1939., (Yakushi B165)
  • Andrew Kauffman i William Putnam, K2; The 1939 Tragedy, 1992., (Yakushi K66)
  • Fritz Wiessner, K2, Tragödien und Sieg am Zweithöchsten Berg der Erde, 1955., (Yakushi W152)
  • Jennifer Jordan, The Last Man on the Mountain: The Death of an American Adventurer on K2, 2010.
  • Charles Houston i Bob Bates, K2, The Savage Mountain, 1954., (Yakushi H429a)
  • Charles Houston, Bob Bates i George Bell, K2, 8611m, 1954., (Yakushi H430)
  • Mohammad Ata-Ullah, Citizen of Two Worlds, 1960. (Yakushi A284)
  • Walter Bonatti, The Mountains of My Life, 2001.
  • Walter Bonatti, Processo al K2, 1985., (Yakushi B453)
  • Walter Bonatti, K2. La verità. 1954-2004, 2005.
  • Achille Compagnoni, Uomini sul K2, 1958., (Yakushi C328)
  • Achille Compagnoni, Tricolore sul K2, 1965., (Yakushi, C329)
  • Achille Compagnoni, K2: conquista italiana tra storia e memoria, 2004.
  • Ardito Desio, Ascent of K2. Second Highest Peak in the World, 1955., (Yakushi D167b)
  • Ardito Desio, Libro Bianco, 1956., (Yakushi D168)
  • Mario Fantin, Sogno Visuto, 1958., (Yakushi F10)
  • Lino Lacedelli i Giovanni Cenacchi, K2: The Price of Conquest, 2006.
  • Robert Marshall, K2. Lies and Treachery, 2009.
  • Galen Rowell, In the Throne Room of the Mountain Gods, 1977., (Yakushi R366)
  • Cherie Bremer-Kamp / Cherie Bech, Living on the Edge, 1987., (Yakushi B558)
  • Rick Ridgeway, The Last Step: The American Ascent of K2, 1980., (Yakushi R216)
  • Bernard Mellet, K2. La victoire suspendu, 1980., (Yakushi M307)
  • Reinhold Messner i Alessandro Gogna, K2, Mountain of Mountains, 1981., (Yakushi M340c)
  • John Barry, K2, Savage Mountain, Savage Summer, 1987., (Yakushi B135)
  • Benoît Chamoux, Le Vertige de l'Infinie, 1988., (Yakushi C125)
  • Jim Curran, K2, Triumph and Tragedy., 1987., (Yakushi C405a)
  • Anna Czerwińska, Groza wokół K2, 1990., (Yakushi C420)
  • Kurt Diemberger, The Endless Knot: K2, Mountain of Dreams and Destiny, 1991., (Yakushi D234d)
  • Jim Haberl, K2, Dreams and Reality, 1994.
  • Graham Bowley, No way down - Life and death on K2, 2010.
  • Marco Confortola, Giorni di ghiaccio. Agosto 2008. La tragedia del K2, 2009.
  • Freddie Wilkinson, One Mountain Thousand Summits, 2010.
Općenito
  • Fulvio Campiotti, K2, 1954., (Yakushi C36)
  • Jim Curran, K2, The Story of the Savage Mountain, 1995.
  • Kurt Diemberger i Roberto Mantovani, K2. Challenging the sky, 1995.
  • Heidi Howkins, K2: One Woman's Quest for the Summit, 2001.
  • Maurice Isserman i Stewart Weaver, Fallen Giants: A History of Himalayan Mountaineering from the Age of Empire to the Age of Extremes, 2008.
  • Dušan Jelinčič, Zvezdnate noči (Starry Nights), 2006.
  • Jennifer Jordan, Savage Summit: The True Stories of the First Five Women Who Climbed K2, 2005.
  • Jon Krakauer, Eiger Dreams: Ventures Among Men and Mountains, 1997.
  • Kenneth Mason, Abode of Snow, 1955., (Yakushi M214a)
  • Bernadette McDonald, Brotherhood of the Rope: The biography of Charles Houston, 2007.
  • Reinhold Messner, K2 Chogori. La grande montagna, 2004.
  • Greg Mortenson i David Oliver Relin, Three Cups of Tea: One Man's Mission to Promote Peace . . . One School at a Time, 2007.
  • Mustansar Hussain Tarrad, K2 Kahani, 2002.
  • Ed Viesturs, No Shortcuts to the Top: Climbing the World's 14 Highest Peaks, 2007.
  • Ed Viesturs, K2: Life and Death on the World's Most Dangerous Mountain, 2010.

Filmovi[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Text of border agreement between China and Pakistan
  2. "K2". Britannica.com. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/309107/K2. pristupljeno 23. 01. 2010.. 
  3. "K2 list of ascents and fatalities" (PDF). 8000ers.com. http://www.8000ers.com/cms/download.html?func=startdown&id=161. pristupljeno 23. 01. 2010.. 
  4. Curran, Jim (1995). K2: The Story of the Savage Mountain. Hodder & Stoughton. str. 25. ISBN 978-0340660072. 
  5. "What makes K2 the most perilous challenge a mountaineer can face?". independent.co.uk/. http://www.independent.co.uk/news/world/asia/the-big-question-what-makes-k2-the-most-perilous-challenge-a-mountaineer-can-face-885220.html. 
  6. Najočitija iznimka ovog pravila je Mount Everest, čiji je lokalni naziv Chomolungma vjerojatno bio poznat, ali ignoriran kako bi se odalo priznanje Georgeu Everestu. Curran, p. 29-30.
  7. 7.0 7.1 7.2 7.3 Curran, p. 30
  8. 8.0 8.1 H. Adams Carter, "Napomena u vezi kineskog naziva za K2, 'Qogir'", American Alpine Journal, 1983, p. 296. Carter, dugogodišnji urednik lista AAJ, tvrdi da se ime Chogori "lokalno ne koristi. Planina nije upadljivo vidljiva s mjesta do kojih su se uputili lokalni stanovnici i zato nema lokalni naziv.... Balti ne koriste za planinu druge nazive osim K2, kojega izgovaraju 'Ketu'. Čvrsto preporučujem da se ime Chogori ne koristi u bilo kojem od svojih oblika."
  9. H. Adams Carter, "Balti Place Names in the Karakoram", American Alpine Journal, 1975, p. 52–53. Carter notes that "Godwin Austen is the name of the glacier at its eastern foot and is only incorrectly used on some maps as the name of the mountain."
  10. Carter, op cit. Carter notes a generalisation of the word Ketu: "A new word, ketu, meaning 'big peak', seems to be entering the Balti language."
  11. Maraini, Fosco (1961). Karakoram: the ascent of Gasherbrum IV. Hutchinson.  Quoted in Curran, p. 31.
  12. http://eol.jsc.nasa.gov/debrief/STS106/topFiles/STS106-705-9.htm
  13. Jerzy Wala, The Eight-Thousand-Metre Peaks of the Karakoram, Orographical Sketch Map, The Climbing Company Ltd/Cordee, 1994.
  14. Charles S. Houston (1953) K2, the Savage Mountain. McGraw-Hill.
  15. [1] "Confessions of Aleister Crowley, Chapter 16"
  16. A timeline of human activity on K2
  17. Booth, Martin (2001) [2000]. "Rhythms of Rapture" (trade paperback). A Magick Life: A Biography of Aleister Crowley (Coronet izd.). London: Hodder and Stoughton. str. 152–157. ISBN 0-340-71806-4. 
  18. Curran, Jim (1995). K2: The Story of the Savage Mountain. Hodder & Stoughton. str. 65–72. ISBN 978-0340660072. 
  19. Houston, Charles S; Bates, Robert (1939). Five Miles High. Dodd, Mead. ISBN 978-1585740512.  Reprinted (2000) by First Lyon Press with introduction by Jim Wickwire
  20. Curran, pp.73–80
  21. Kaufman, Andrew J.; Putnam, William L. (1992). K2: The 1939 Tragedy. Mountaineers Books. ISBN 978-0898863239. 
  22. Curran pp.81–94
  23. Houston, Charles S; Bates, Robert (1954). K2 – The Savage Mountain. Mc-Graw-Hill Book Company Inc. ISBN 978-1585740130.  Reprinted (2000) by First Lyon Press with introduction by Jim Wickwire
  24. McDonald, Bernadette (2007). Brotherhood of the Rope – The Biography of Charles Houston. The Mountaineers Books. str. 119–140. ISBN 978-0898869422. 
  25. Curran, Jim (1995). K2: The Story of the Savage Mountain. Hodder & Stoughton. str. 95–103. ISBN 978-0340660072. 
  26. American Alpine Journal, 1979, pp. 1–18
  27. American Alpine Journal, 1983, p. 295
  28. "Climber Lists: Everest, K2 and other 8000ers". http://www.viewfinderpanoramas.org/climbers.html. 
  29. "Climber: 11 killed after avalanche on Pakistan's K2", CNN, 3. 08. 2008., pristupljeno 7. 05. 2010..
  30. "Climber: 11 killed after avalanche on Pakistan's K2 - CNN.com", CNN, 3. 08. 2008., pristupljeno 7. 05. 2010..
  31. "Nine feared dead in K2 avalanche", BBC, 3. 08. 2008., pristupljeno 03. 08. 2008..
  32. Österreicherin bricht nach Tod ihres Gefährten Besteigung von K2 ab | STERN.DE
  33. Altitude oxygen calculator online
  34. 34.0 34.1 34.2 Andy Fanshawe and Stephen Venables, Himalaya Alpine-Style, Hodder and Stoughton, 1995, ISBN 0-340-64931-3
  35. 35.0 35.1 35.2 Audrey Salkeld, editor, World Mountaineering, Bulfinch Press, 1998, ISBN 0-8212-2502-2
  36. 36.0 36.1 American Alpine Journal, 2005, p. 351–353
  37. 37.0 37.1 American Alpine Journal, 1991, pp. 19–32
  38. R. Messner and A. Gogna [1981] (1982) K2 Mountain of Mountains. Translated from German by A. Salked. Oxford University Press. ISBN 0-19-520253-8
  39. Muza, SR; Fulco, CS; Cymerman, A (2004). "Altitude Acclimatisation Guide.". US Army Research Inst. of Environmental Medicine Thermal and Mountain Medicine Division Technical Report (USARIEM-TN-04-05). Retrieved 05. 03. 2009.. 
  40. Cymerman, A; Rock, PB. Medical Problems in High Mountain Environments. A Handbook for Medical Officers (USARIEM-TN94-2). US Army Research Inst. of Environmental Medicine Thermal and Mountain Medicine Division Technical Report. Retrieved 05. 03. 2009.. 

Eksterni linkovi[uredi - уреди]