Fotije

Izvor: Wikipedia


Fotije I (grč. Φώτιος, Carigrad oko 820. - Bordi u Armeniji 6. veljače 893.) bio je od 858. do 867. i od 877. do 886. carigradski patrijarh. Općenito ga se drži najmoćnijim i najutjecajnijim carigradskim patrijarhom nakon Ivana Zlatoustog. U pravoslavnim crkvama štuje se kao svetac.

Biografija[uredi - уреди]

Malo je poznato o njegovu porijeklu ili obitelji, osim da je bio u rodu s patrijarsima Tarasijem i Ivanom VII. Gramatikom. Bizantski pisci izvješćuju kako mu je car Lav VI Mudri jednom ljutito rekao da sliči Hazaru, no nije jasno je li to bila samo općenita uvreda ili ukazuje i na Fotijevo etničko porijeklo.

Ubrzo nakon dovršetka obrazovanja, Fotije je postao učitelj gramatike, retorike, teologije i filozofije, a uspon u karijeri vjerojatno mu je omogućilo vjenčanje njegova brata, Sergija, s Irenom, sestrom carice Teodore. Fotije je postao zapovjednik straže, potom i glavni carski tajnik (grč. prōtasēkrētis). Jednom je sudjelovao i u posebnom izaslanstvu koje je pošlo Arapima.

Sukob između patrijarha Ignjatija i bizantskog namjesnika Bardasa, koji je vladao umjesto svoga nećaka Mihajla III., oko Bardasova vjenčanja s vlastitom snahom, doveo je do uhićenja i svrgavanja patrijarha, te Fotijeva uspona. U šest dana Fotije je 858. zaređen za svećenika, a potom i episkopa kako bi preuzeo službu patrijarha.

Ignjatije je odbio priznati svoje svrgavanje, a njegovi su se istomišljenici utekli rimskome papi, Nikoli I. Kad je 863. Nikola anatemizirao Fotija, a ovaj odgovorio izopćenjem Nikole, došlo je do novog raskola između istočne i zapadne crkve. Stanje je dodatno bilo otežano pitanjem papinske vlasti nad čitavom crkvom i sukobom oko jurisdikcije u novoobraćenoj Bugarskoj.

Ubojstvom Fotijeva zaštitnika, Bardasa 866. i cara Mihaila III 867. godine došlo je do promjena. Na prijestolje stupa Vasilije I Makedonac, te svrgava Fotija, budući da je novi car nastojao sklopiti savez s papom. Godine 876. Fotije je ponovno pozvan u Carigrad kako bi odgajao carevu djecu. Smrću Ignjatija u listopadu 877. godine Fotije ponovno postaje patrijarh.

Na Četvrtom carigradskom saboru (879-880), kojega ne priznaje zapadna crkva, Fotije je i službeno vraćen u službu patrijarha. U vrijeme sukoba između cara Vasilija I i njegovog nasljednika Lava VI Mudrog, Fotije je zastupao Vasilijevu stranu, pa je, po Vasilijevoj smrti, morao poći u izgnanstvo u manastir Bordi u Armeniji. Otada o njemu više nema povijesnih podataka, pa tako ni točnog datuma njegove smrti, premda se u tradiciji drži da je umro 6. veljače 893.

Značenje[uredi - уреди]

Za pravoslavlje Fotije je uvijek bio simbol suprotstavljanja rimskim papama, dok je za katolike simbol raskolnika. Znanstvenici se danas slažu da je Fotije bio osoba vrlo kreposnog života i velikih talenata, te pravi intelektualac. Sam papa Nikola I spominje Fotijeve "velike kreposti i opće znanje". Pravoslavna crkva slavi Fotija kao sveca, a blagdan mu je 6. veljače (19. veljače, prema gregorijanskom kalendaru ukoliko dotična crkva rabi julijanski kalendar).

Djela[uredi - уреди]

Od ogromnog je značaja za povijest bizantske književnosti Fotijeva Biblioteka (Βιβλιοθήκη) ili Miriovivlon odnosno Myriobiblon (Μυριόβιβλος), najdragocenija knjiga bizantske učene proze i ujedno primjer velike erudicije i stilskog majstorstva. Sadrži prikaze 280 književnih djela iz raznih oblasti – teologije, povijesti, retorike, filozofije, medicine, prirodoslovlja i pjesništva. Na kršćanske autore odnosi se 56 odsto prikaza, dok ostatak otpada na pisce grčke književnosti. Prikazi su sažeti, kritički i uvijek verodostojni – čak i u odnosu na stilska obilježja pojedinih prikazanih djela; nikakve jednoobraznosti, osim osnovne sheme prikaza, ovdje nema. Osobito su važni podaci o povjesničarima do 9. stoljeća. Ipak, Biblioteka nije pisana s namjerom da bude povijest književnosti, te mnogih krupnih imena i djela antičke i hrišćanske književnosti ovdje nema. Uz ovu napomenu, Biblioteka se može primiti kao prvorazredni izvor za povijest starokršćanske i ranovizantijske teološke književnosti, kao i profane pismenosti Bizanta do 9. veka.

Leksikon, koji je nastao nakon Myriobiblona, vjerojatno je djelo njegovih učenika, a namjena mu je bila olakšati čitanje starih klasičnih i kršćanskih pisaca, čiji je vokabular i jezik bio zastario. Jedini je rukopis ovog djela Codex Galeanus koji se nalazi u knjižnici Trinity Collegea u Cambridgeu.

Najznačajnije Fotijevo teološko djelo svakako je Amfilohija, zbirka 300 pitanja i odgovora o težim odlomcima u Bibliji.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]