Zaporoški kozaci
| Zaporoški kozaci | |
|---|---|
 | |
| Država |  Ukrajina
|
Zaporoški kozaci ili jednostavnije Zaporošci bilo je ime za pripadnike raznoraznih vojničkih skupina Ukrajinske narodnosti, koje su se počele osnivati krajem 15. vijeka duž stepskih granica prema Osmanlijama oko Dnjepra i Dona.
Zaporoški kozaci su bili samoorganizirani graničari koji su živjeli relativno autonomnim zajednicama na prostorima današnjeg Zaporožja u Ukrajini. Oni su bili prva snaga koja se uspjela oduprjeti tatarskim provalama u te krajeve, ali i borci koji su se poput njih jednako tako drsko zaljetali i pljačkali sve do Istanbula.[1]
Njihove vojničke sposobnosti i junaštvo prepoznali su vladari Poljsko-Litavske Unije Sigismund II i Stefan Batory, koji su jedan manji broj njihovih boraca registrirali kao svoje regularne vojnike, i dali im izvjesne privilegije.[1]Ipak je najveći dio tih novih stanovnika ukrajinske stepe, ostao bez ikakvih privilegija i prava, kao meta brojnih mešetara i poduzetnika kojima su vlastodršci Poljsko-Litavske Unije davali zemlju u zakup, nastojeći od nje izvući što više koristi. Zbog tog su ih ti novi zakupci i feudalci nastojali pretvoriti u svoje kmetove i vezati uz svoje posjede. Kako su za svoje upravitelje i nadglednike imanja često uzimali Židove, to se čitava ta atmosfera, pretvorila u jedan vrlo komplicirani socioekonomski konglomerat mržnji i religijske napetosti.[1]
Zaporoški kozaci masovno su sudjelovali u Poljsko-turskom ratu 1620. - 1621., pretpostavlja se da je 40.000 njih pod vodsvom Petra Konaševiča sudjelovalo u bitci kod Hotina i doprinjelo poljskoj pobjedi. Ali kad su Kozaci, nekih 12 godina kasnije zatražili sličan polažaj koji je uživalo niže poljsko plemstvo - šljahta, članovi tadašnjeg poljskog sejma su to sa podsmjehom odbili.[1]
Kralj i velikaši trebali su Kozake u ratu, ali su ih se s druge strane i bojali, kao previše nediscipliniranih i buntovnih snaga, koje bi mogle ugroziti i njihovu Uniju nekotroliranim ispadima protiv Osmanskog Carstva i Tatara. [1]Stalna natezanja i pritužbe oko registracije legalnih boraca, kao i nastojanja i maltretiranje poljskih feudalaca da ih podjarme i pretvore u svoje kmetove dovelo je do nekoliko kozačkih ustanaka. Nakon što je poljska vojska ugušila njihov ustanak 1638. radikalno je smanjen stupanj njihove autonomije i privilegija.[1]
U to vrijeme govorilo se o poduzimanju križarskog rata protiv Osmanlija u kojem su Kozaci trebali dobiti zapaženu ulogu, pa se govorilo da će se čak njih 20.000 registrirati, i na taj način ispraviti sve dotadašnje društvene nepravde koje su im dotada nanjete.[1] Isto tako govorilo se da će Zaparoški kraj biti bez poljskih vojnika, prepušten isključivo Kozacima. Ipak na sve te prijedloge kralja Vladislava IV i sejma, - šljahta je odgovorila negativno iz straha da se kralj koristi Kozacima zbog svojih interesa.[1]
Bogdan Hmeljnicki kog su njegovi suvremenici uspoređivali sa Oliverom Cromwellom preuzeo je 1648. ulogu hetmana Zaporoških kozaka. On je u aprilu 1648., uz podršku Krimskih Tatara, organizirao ustanak protiv Poljaka.[1] Njegov pobjednički marš preko ukrajinskih stepa donosio mu je sve veći broj boraca i simpatizera od nezadovoljnih seljaka, građana i svećenika. Na kraju se taj proces izmetnuo u masovnu pobunu, koja je kulminirala u oktobru 1648. kad je navalio na Poljsku i zauzeo Lavov.[2] Grad Kijev proglasio ga je svojim knezom i braniteljem pravoslavne vjere.[1] Nakon serija pobjeda nad raznoraznim vojskama poljskih velikaša tokom 1649, Hmeljnicki se pomirio s novim poljskim kraljem Jan II Kazimir, i 18. augusta 1649. sklapio sa njim mir u galicijskom Zborivu. Uvjeti tog sporazuma, omogućavali su mu da oformi gotovo nezavisnu kozačku kneževinu u Ukrajini. Ipak tim sporazumom nisu bili zadovoljni niti Poljsko litavski magnati, a niti sljedbenici Hmeljnickog, jer su mnogi od njih ostali kmetovi svojih starih feudalnih magnata. [2]
Nakon iznenadne smrti Vladislava IV - Poljsko-Litavska Unija ostala je bez jasnog lidera, jer se nakon tog vodstvo nad zemljom razvodnilo između kancelara Jerzy Ossolińskog i kijevskog vojvode Adama Kiselog s jedne strane, i njihovog protivnika princa Jeremije Wiśniowieckog. Istovremeno su poljsko - kozački odnosi varirali ovisno o privremenim sporazumima koji su bili u to vrijeme na snazi. Nakon pobjede u Berestečkoj bitci u junu 1651., Poljaci su pritisnuli Kozake da prihvate novi, manje povoljan ugovor o autonomiji. Zbog tog je Hmeljnicki zatražio pomoć od ruskog cara Alekseja I. i sklopio sa njim početkom 1654. Perejaslavski sporazum o zajedničkoj borbi protiv poljske dominacije nad Ukrajinom.[1]
Za ruske historičare taj sporazum je bio odraz želje za ujedinjenjem sa Rusijom, a za ukrajinske samo trenutačni pragmatični savez. U svakom slučaju, nakon njega je počeo rat između Ruskog Carstva i Poljsko-Litavske Unije, pa je već 1655. ruska vojska zauzela je Vilnius.[1]