Walther Meissner

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Walther Meissner
Walther Meissner.jpg
Rođenje 16. prosinca 1882.
Berlin, Njemačko Carstvo
Smrt 15. rujna 1974. (91 godina)
München, Zapadna Njemačka
Državljanstvo Nijemac
Polje Fizika
Institucija Physikalisch-Technische Bundesanstalt, Berlin
Technische Universität München
Alma mater Technische Universität München
Akademski mentor Max Planck
Poznat po Meissnerov učinak
Supravodljivost

Walther Meissner (Berlin, 16. prosinca 1882. – München, 15. rujna 1974.), njemački fizičar. Studirao strojarstvo, zatim matematiku i fiziku u Berlinu kod Maxa Plancka, radio u Državnom zavodu za fiziku i tehniku u Berlinu. Bavio se fizikom niskih temperatura, te je u razdoblju od 1922. do 1925. konstruirao, kao treći u svijetu, uređaj za ukapljivanje helija. Godine 1933. s njemačkim fizičarom Robertom Ochsenfeldom (1901. – 1993.) otkrio je učinak izbacivanja magnetskih polja iz supravodljivog materijala (Meissner-Ochsenfeldov učinak ili Meissnerov učinak) na temperaturama nižima od kritične, na kojima se supravodljivost pojavljuje. Godine 1965. osnovao je Središnji institut u Garchingu, koji od 1982. nosi njegovo ime. [1]

Supravodljivost[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Supravodljivost
Magnet koji lebdi iznad supravodiča zbog Meissnerovog učinka.

Supravodljivost je stanje pojedinih tvari koje se na niskim temperaturama očituje u nestanku njihova električnoga otpora, prolasku električne struje kroz tanku izolatorsku barijeru unutar njih bez električnoga otpora (Josephsonov učinak - Brian Josephson) i lebdenju magneta iznad njihove površine (Meissnerov učinak - Walther Meissner). [2] Supravodljivost je kvantnomehanička pojava i ne može se objasniti klasičnom fizikom. Tipično nastaje u nekim materijalima na jako niskim temperaturama (nižim od -200 °C).

Supravodljivost je 1911. otkrio Heike Kamerlingh Onnes dok je proučavao ovisnost električnoga otpora žive o temperaturi. Primijetio je da na temperaturama nižima od 4.2 K (-269 °C) električni otpor pada na nemjerljivo malu vrijednost. Zbog supravodljivosti će, na primjer, u olovnom prstenu uronjenom u ukapljeni helij, istosmjerna električna struja nastaviti teći i godinama nakon što se izvor struje isključi. Walther Meissner je 1933. otkrio da se metali ohlađeni do supravodljivoga stanja ponašaju kao savršeni dijamagneti, tj. u tankom površinskom sloju induciraju se struje koje stvaraju takvo magnetno polje koje poništava vanjsko polje, te je u unutrašnjosti supravodiča magnetno polje jednako nuli. Ako se na primjer na materijal koji može biti supravodljiv na temperaturama višima od 100 K postavi lagani magnet i ako se materijal polije ukapljenim dušikom, magnet će se podići iznad njega i lebdjeti.

Supravodljivo stanje određuju tri čimbenika svojstvena svakoj tvari: kritična temperatura, kritična magnetska indukcija i kritična gustoća električne struje. Ako je samo jedan od tih triju čimbenika veći od kritične vrijednosti, tvar ne može biti u supravodljivom stanju. Supravodiči se mogu podijeliti na:

  • supravodiče prve vrste, koji su bili prvi otkriveni i uglavnom su čisti kemijski elementi, a koji naglo prelaze u supravodljivo stanje i magnetsko polje ne prodire u njihovu unutrašnjost, i
  • supravodiče druge vrste, koji su nađeni poslije, uglavnom su kemijski spojevi i legure, postupno prelaze u supravodljivo stanje, a u djelomično supravodljivom stanju u njima se oblikuju magnetski vrtlozi.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Meissner Walther, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.
  2. supravodljivost, [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2014.