Ukiyo-e

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Ishikawa Toyonobu, Kabuki glumci Onoe Kikugoro i Nakamura Kiyosaburo, drvorez iz oko 1750.-58., Muzej Hammer, UCLA, Los Angeles.

Ukiyo-e je japanska škola slikanja koja je osnovana sredinom 16. stoljeća i trajala sve do kraja Edo-a, zlatnog doba japanske umjetnosti, 1868. godine. Pojam ukiyo-e u budizmu doslovno znači “plutajući svijet”, a označava prikaz opipljive stvarnosti. Često je naziv ukiyo-e izjednačavan s temama kao što su slava, glasovitost i ljepota, dakle plutajući svijet nije bijeg iz svakodnevnog života, već način življenja sam po sebi. Kasnije je pojam shvaćen kao “svijet užitaka”.

Najpopularnije teme su bile kazalište, ples, i različite vrste ženske ljepote (bijin ga), od otvorene erotike do kurtizana iz visokog društva, pri čemu se naglašavaju pojedinačni ženski likovi i sjaj njihova kimona. Također su prikazivali i žene iz srednje klase u obavljanju svakodnevnih poslova, dok su mitološke i povijesne scene bile manje popularne, a pejzaži su bili samo pozadina sve do 19. stoljeća.

Povijest i razvoj

[uredi | uredi kod]
Utamaro, Tri poznate ljepotice, drvorez iz oko 1790.

Mir i blagostanje u razdoblju Edo (Tokugawa šogunat), razvoj bogate trgovačke klase te prenošenje političke moći s Kyota na Edo (danas Tokyo) je pridonijelo stvaranju hedonističkog društva čiji se pripadnici skupljaju oko središta užitaka (kao četvrti Yoshiwara u Edu, Shimabara u Kyotu, Shinmachi u Osaki) i kabuki kazališta.

Nakon prvih crno-bijelih otisaka (sumizuri) Moronobua (1618.-1694.), u izradi se drvoreza uvodi crvena boja, a od 1710. nadalje i žuta i zelena. Primjena nekoliko različitih boja počinje oko 1764. godine, pri čemu se za svaku boju izrađuje po jedna drvena ploča. Ovu tehniku usavršio je Suzuki Haronobu (1725.-1770.) na svojim “brokatnim otiscima” (nishiki-e) s prikazima lijepih i otmjenih žena.

Inovativni pristup kazališnoj tematici pokazuje Katsukawa Shunsho (1726. - 1792.) koji je utro put eksperimentalizmu Katsukawe Shun'eija (1762.-1819.), školi Utagawa koju je vodio Toyokuni (1769.-1825.) te originalnim radovima Toshusaija Sharakua (djelovao 1794.-1795.).

Hiroshige, Iznenadni pljusak na mostu Atake, drvorez iz putopisa Stotinu pogleda na Edo, 1834.-1842.

Slike žanr-scena dobile su naziv “fuzokuga” jer su se usredotočile na prikaz dokolice, osjetilne užitke, pravila ponašanja u društvu i profinjen ukus. Torii Kiyonaga (1752.-1785.) je postupnim izdubljivanjem ženskog lika uspio ostvariti osjetljivu ravnotežu između svijeta stvarnosti i svijeta mašte, dok Keisai Eisen i Kitagawa Utamaro (1735.-1806.) hvataju pojedinosti života u četvrti Yoshiwara, o čemu svjedoče prikazi arhetipske ženske ljepote.

Katsushika Hokusai (1760.-1849.) je započeo veliki pejzažni ciklus pod nazivom Tridest šest pogleda na planinu Fuji (1830.-1832.) i Stotinu pogleda na planinu Fuji (1834.-1840.), a Utagawa Hiroshige (1797.-1858.) u ciklusu Pedeset tri postaje na cesti Istočnog mora (1833.-1834.) slika krajolike kraj čuvene ceste koja spaja Kyoto i Edo.

Ukiyo-e u 19. stoljeću je svojim stilom u drvorezu i motivima (opuštajućih žanr-scena, zabave, kurtizana, pejzaža i veduta gradova, pogledima iz zraka, itd.) bio jako sličan francuskom impresionizmu, a njegovi umjetnici su utjecali na postimpresioniste i secesijsku dekoraciju.

Popis važnijih umjetnika

[uredi | uredi kod]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kod]