Sveti Vlaho i Dubrovnik
| Sveti Vlaho | |
|---|---|
| Zaštitnik grada Dubrovnika od 972. g. | |
| |
| Rođen: | Sebasta, Mala Armenia - današnji Sivas, Turska |
| Umro: | veljača, 317. g., Sebasta |
| Spomendan: | 3. veljače. |
| Simboli (u Dubrovniku): | U ruci gotovo uvijek ima maketu Grada |
Sveti Vlaho zaštitnik je grada Dubrovnika i čašćen kao njegov parac (u dubrovačkomu govoru znači zagovornik). Sintagma nascega Prottettura se još uvijek rabi u Dubrovniku, pored češćega izraza parac.[1]
Naziv Blaž dolazi od prilagodbe latinske inačice imena (Blasius), a dubrovački naziv Vlaho je nastao od grčke riječi Vlasios. Starom ilirskom prilagodbom grčkih i rimskih imena, gdje se nastavci -ios, odnosno -ius zamjenjuju s -o (tradicionalno ilirska, pa tako i dubrovačka muška imena završavaju na -o), te poništavanjem sibilarizacije iz -s- u -h- dobije se ime Vlaho, koje nije povezano s nazivom Vlasi korištenim za označavanje jednog dijela balkanske populacije. Još jedan primjer takve prilagodbe nalazimo u latinskom imenu Junius, koje je u Dubrovniku glasilo Džono (Džono Restić, Džono Palmotić). Sačuvano arhivsko gradivo često, u oporukama čak i redovito, spominje sv. Vlaha u množinskom obliku – nominativ sveti Vlasi (sueti Vlasi), npr. u Svete Vlasi, Svetoga Vlasi.[1] Najraniji oblik jednine potvrđen je u arhivskomu gradivu iz 1751.[1]
Preživjeli (nakon napada Avara i Slavena), a prestrašeni stanovnici početkom 6. stoljeća potresom porušenog slavnoga grada Epidauruma, prebjegli su na pustu hrid Laus, Raus, Rausium, Rhagusium, da tu nastave živjeti i raditi. Trebalo je puno odvažnosti, samopouzdanja i snage tu stati i ostati, jer su životni uvjeti bili krajnje nepovoljni s jedne strane brdo, šuma (dubrava), a s druge široko i uzburkano more. Puni samopouzdanja oni su se dali na posao i uskoro strvorili podnošljive uvjete za život. Uskoro se i na kopnu (prijeko) stvorila i malena slavenska zajednica i one su se uskoro zasipanjem morskog rukavca spojile i ojačale. Odmah nakon što je novo naselje - prvotna communitas - počelo živjeti i razvijati se, pohlepni susjedi na nju su zavidno gledali kao na svog opasnog takmaca i htjeli su je svakako prisvojiti. Mlečani su se, prema legendi, na putu za Levant 972. godine ukotvili u Gružu i pod Lokrumom s izlikom opskrbe hranom, a s pravom namjerom zauzeti Grad. Pomoć je pak stigla otkuda se nisu nadali, s neba.
Sveti Vlaho, prema legendi, javio se plebanu Stojku, dok je ovaj noću molio u crkvi Svetoga Stjepana i naložio mu da obavijesti Senat o namjeri Mlečana i da se pripreme za obranu. Nakon što je namjera Mlečana bila osujećena, Dubrovčani su izabrali Svetoga Vlaha svojim glavnim zaštitnikom (prije su to bili Sv. Srđ - zato i brdo Srđ i Bak).
Godine 610. papa Bonifacije IV. pretvorio je poganski Panteon u Rimu, u kojem se do tada častilo 14 poganskih bogova, u kršćanski hram posvećen Majci Božjoj i četrnaestorici kršćanskih mučenika, pomoćnika u nevolji, poginulih za vrijeme careva Decija i Dioklecijana, a među njima je bio i Sv. Blasius - Sv. Vlaho i tako se počelo širiti njegovo štovanje na zapadu i u Dubrovniku.
Štovanje zaštitnika Sv. Vlaha ostalo je kroz burna vremena dubrovačke povijesti nepromijenjeno, a zaštita trajna.
On je ujedinjavao Dubrovčane, plemića i kmeta, građanina i trgovca, da isto misle i istom teže, jer nije moguće drugačije shvatiti snagu kojom se ova mala državica mogla očuvati od nasrtanja moćnih, pohlepnih i okrutnih neprijatelja i izvršiti tako velebna djela u svakoj grani ljudskog umijeća. Svi i sve je bilo podređeno višim ciljevima i nitko nije smio previše zadužiti Republiku da bi ga se moralo previše častiti. Kroz čitavo vrijeme trajanja Republike podignut je samo jedan spomenik (Mihu Pracatu), jer je vrhovni glavar bio Sv. Vlaho.
Knez je vladao samo mjesec dana - da se ne bi osilio ili previše zadužio Republiku. U ime Sv. Vlaha donosili su se zakoni, kovali se novci s njegovim likom, pod njegovom zastavom plovili brodovi, upućivali poslanici u strane zemlje, njegovi kipovi bdjeli na zidinama, promatrali svakog putnika i došljaka, njegove slike gledale su iz svih kućnih uglova i sprječavale mnoge nepodopštine i zločine.
Štovanje Sv. Vlaha najbolje se očitovalo prigodom proslave njegovog Blagdana - 3. veljače - kada su ljudi masovno dolazili u Grad. To je bio blagdan svih stanovnika Republike. Da se omogući svim sudjelovati, uvedena je 'Sloboština Sv. Vlaha', dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana). Za blagdan je cijela Republika hrlila u Grad - tko nije mogao ići, slavio je kod kuće - sa svojim crkvenim barjacima i u narodnoj nošnji, da se svome svecu pokloni i pomoli, da mu zahvali za zaštitu u prošlosti i preporuči sebe i svoje za ubuduće. Tako je to i danas, pa se ljudi dugo i temeljito pripremaju za ovu svečanost.
Na Pločama, istočnom ulazu u povijesnu jezgru Grada, uklesan je na kamenu natpis na latinskom jeziku: , ’Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca.’
Festa Sv. Vlaha se od 1. rujna 2009. godine nalazi na UNESCO-voj listi nematerijalne baštine čovječanstva.[2]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Laznibat, Velimir. Hrvatski jezik : Bartol Kašić u Dubrovniku. // Mostariensia : časopis za humanističke znanosti, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 2005., br. 21., str. 97. – 110., ISSN 1234-5679
- ↑ „Dulist - UNESCO-va povelja Festi Sv. Vlaha”. Arhivirano iz originala na datum 2010-08-18. Pristupljeno 2014-07-26.