Sporazum Sykes-Picot

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Sporazum Sykes-Picot
Sporazum Sykes-Picot

Karta Sporazum Sykes-Picot sa dogovorenim interesnim sferama

Generalno
Tip sporazuma međunarodni ugovor
Jezici engleski, francuski
Nacrt ožujak 1916.
Potpisivanje 16. svibnja 1916.
Stranke
Strana 1 Strana 2
Strane  Ujedinjeno Kraljevstvo Francuska Francuska
Potpisnici Ujedinjeno Kraljevstvo Edward Grey Francuska Paul Cambon

Sporazum Sykes-Picot je tajni dogovor između vlada Velike Britanije i Francuske o raspodjeli kolonijalnih interesa na Bliskom Istoku i podjeli Osmanlijskog carstva nakon završetka Prvog svjetskog rata. Sporazum je potpisan 16. maja 1916, a na njemu je tajno rađeno još od 1914. godine. Sastavili su ga francuski diplomata François Georges-Picot i Englez Mark Sykes u novembru 1915, a prvi prednacrt je bio gotov 3. januara 1916,[1] te se ovaj datum smatra alternativnim datum nastanka sporazuma.

Sporazum[uredi - уреди | uredi izvor]

Ovim sporazumom Velikoj Britaniji su dodijeljena područja koja obuhvataju područja današnjeg Jordana, Iraka i područja oko izraelske luke Haifa. Francuska je preuzela vlast na jugoistočnom Turskom, sjevernim Irakom, Sirijom i Libanonom. Velika Britanija i Francuska su mogle unutar svojih interesnih sfere određivati granice novonastalih država. Područje pod britanskom upravom, kasnije nazvano Palestina, postavljeno je pod međunarodnu upravu Društva naroda. Time su i određene kontroverzne granice područja :

Sporazum je sadržajno kontroverzan sa dijelovima dogovora iz korespodencije Hussein-McMahon iz 1915/16. Tokom prepiske arapskog emira Hussein ibn Alija i britanskog diplomata Henryja McMahona u kojoj su teme bile podrška Velike Britanije Arapima u slučaju nemira protiv Osmanlijskog carstva i priznavanja nezavisnosti arapskih područja nakon raspada. Uprkos tim neformalnim dogovorima, francuska i britanska vlada su velike dijelove ovog područja podijelila između sebe. Prvi paragraf sporazuma je potvrđivao mogućnost, da se u zonama A i B mogu formirati nezavisne arapske države, koje će imati zaštitu dviju kolonijalnih sila, ali da će i dalje zadržati svoj politički uticaj u tima državama.

Kasnije je sporazum proširen, dijelovima u kojima su dodani interesi Kraljevine Italije i Ruskog carstva. Rusiji je trebala pripasti Ermenija, dijelovi Kurdistana, a Italiji Dodekanez ostrva u Egejskom moru i uticajna sfera oko İzmira u jugozapadnoj Anadoliji. Italijansko prisustvo u Maloj Aziji, kao i podjela Arapskog poluotoka, službeno je dovršena Mirovnim ugovorom u Sèvresu 1920. godine.

Posljedice[uredi - уреди | uredi izvor]

Oktobarskom revolucijom 1917. godine, prestali su ruski teritorijalni interesi na područja bivšeg Osmanlijskog carstva. Boljševička vlada pod kontrolom Lenjina je objavila sadržinu sporazuma 23. novembra 1917. u ruskim dnevnim novinama Pravda i Izvestija. Tri dana nakon toga, britanski The Guardian objavljuje sporazum.[2] Objavljivanje sporazuma dovelo je do nemira i pobune u arapskim područjima, te stvaranje nepovjerenja prema Antanti.

Na Konferenciji u San Remu od 19-26. aprila 1920. i objavljivanjem tzv. Čerčilove bijele knjige 1922. pokušano je naći rješenje ovog pitanja. Jedno od rješenja je definiranje područja Palestine i razgraničenja prema Siriji. Glavne tačke sporazuma potvrđene su na konferenciji u San Remu, te su dodijeljena tri mandata za upravom nad tim područjima. Nakon završetka Prvog svjetskog rata i Versajskim sporazumom određeno ja de se prizna nezavisnost novonastalim područjima pod arapskom stanovništvom, ukoliko se ta uprava (mandat) potvrdi.[3] Velika Britanija je dobila upravu nad Mezopotamijom, području današnjeg Iraka i mandat nad Palestinom, kojem pripadaju južni dijelovi osmanske provincije Sirije (Sirija, Palestina i Jordan), dok je Francuska dobila mandatnu zonu Sirije i Libanona i preostali dio osmanske Sirije, Libanon i provinciju Hataj.

Posljedice sporazuma, kojima je jednim dijelom određena aktuelna državna granica između Sirije i Iraka su prisutne u Sirijskom građanskom ratu od 2011. te sukobima, koji su se djelovanjem paravojnih formacija organizacije Islamska država Iraka i Levanta, proširile na Irak 2014. godine. Takođe napad Iraka na Kuvajt 1991. godine u tzv. Zaljevskom ratu, je motivisan idejom, da je Kuvajt neodvojivi dio Iraka.

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Christopher M. Andrew, Alexander Sydney Kanya-Forstner: The climax of French imperial expansion. 1914–1924. Stanford University Press, Stanford CA 1981, ISBN 0-8047-1101-1, S. 95.
  2. International Boundary Studie
  3. Albert Hourani: Die Geschichte der arabischen Völker. 1997, S. 389.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • James Barr: A Line in the Sand. The Anglo-French struggle for the Middle East, 1914–1948. W.W. Norton, New York City 2011, ISBN 978-0-393-34425-7.
  • Albert Hourani: Die Geschichte der arabischen Völker. (= Fischer 13705) Fischer-Taschenbuch-Verlag, Frankfurt 1997, ISBN 3-596-13705-5.
  • Helmuth K. G. Rönnefarth, Heinrich Euler: Konferenzen und Verträge. Vertrags-Ploetz. Teil II, 4. Band: Neueste Zeit 1914–1959. 2., erweiterte Auflage. Ploetz, Würzburg 1959, S. 14–17.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]