Sporazum Pavelić-Stojadinović

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Sporazum Pavelić-Stojadinović je bio dogovor između bivšeg poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelića, i bivšeg predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije, doktora Milana Stojadinovića.

Potpisan je krajem 1954. godine u Buenos Airesu (Argentina).

Odredbe sporazuma[uredi - уреди | uredi izvor]

Sporazum je predviđao razbijanje Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) i njen raspad na tri neovisne države: Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju.

Pavelić i Stojadinović su u hrvatskom i srpskom emigrantskom tisku branili ovaj antikomunistički savez (obje emigracije nisu priznavale legalnost Titovog režima u Jugoslaviji kao novi srpskohrvatski sporazum koji bi zamijenio zastarjeli iz 1939., koji su potpisali Vladko Maček i Dragiša Cvetković

Granice[uredi - уреди | uredi izvor]

Kao granica između Slovenije i Hrvatske uzeta je već postojeća u FNRJ, jer se sporazum ticao srpskohrvatskih odnosa i nije se bavio slovenskim pitanjem.

Sporazumna granica Srbije i Hrvatske od sjevera prema jugu između Hrvatske i Srbije bila bi sljedeća:

Granica je trebala pratiti već postojeću između SR Hrvatske i SR Srbije (SAP Vojvodine) do rijeke Save i granice sa SR Bosnom i Hercegovinom. Zatim je granica trebala pratiti rijeku Savu od njezinoga ušća i rijeke Bosne. Potom je granica trebala ići rijekom Bosnom, a zatim u produžetku linije njenog donjeg toka planinskim vrhovima do početka donjeg toka rijeke Neretve, i potom tim tokom do Jadranskog mora. Na ovaj bi način Bosanska Krajina pripala Hrvatskoj, dok bi najveći dio središnje sa istočnom Bosnom, istočna Hercegovina i južna Dalmacija pripala Srbiji (uključujući Sarajevo i Dubrovnik).

Sporazum je predviđao mirno preseljenje (uz razmjenu imovine) svih Srba koji bi se zatekli u okvirima Hrvatske, te svih Hrvata (u današnjem smislu) Bošnjaka koji bi se zatekli u okvirima Srbije (svi govornici tada službenog srpskohrvatskog jezika islamske vjeroispovijesti uzeti su kao Hrvati; ovo znači da bi i slavenski muslimani današnje Srbije i Crne Gore bili razmjenjeni za Srbe na osnovu sporazuma).

Makedonija nije spominjana, ali se može pretpostaviti da ju je Stojadinović zamišljao u okvirima Srbije.

Reakcije na sporazum[uredi - уреди | uredi izvor]

Sporazum Pavelić-Stojadinović proizveo je žestoke negativne reakcije od strane hrvatskih i srpskih emigracija, te Titovog komunističkog režima u Jugoslaviji.

Ustaška je emigracija kritizirala svoga bivšeg poglavnika jer je odustao od Drine, po njima povijesne hrvatske granice, o čemu svjedoči izreka:

"Sve do Drine!"

Pavelićevo je prepuštanje dijelova Srijema, Bosne, Hercegovine i Dalmacije Srbiji u ustaškom emigrantskom tisku uspoređivano sa prepuštanjem dijelova Dalmacije Italiji, godine 1941. I taj je potez značio nacionalnu izdaju za tvrde ustaše.

Oba su sudionika sporazuma proglašena nacionalnim izdajnicima, a Tito je sporazum smatrao nevažnim jer ni Pavelić ni Stojadinović nisu više imali nikakve vlasti. Nazivao ga je račun bez krčmara i izbačen je iz svih informativnih medija u Jugoslaviji.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Los croatas en la Argentina y su aporte a la cultura croata (Sinovčić, Marko)

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]