Retorika posvećena Hereniju
| Retorika posvećena Hereniju | |
|---|---|
 Stranica iz rukopisa Vaticanus Palatinus lat. 1459, fol. 1r. | |
| Autor(i) | nepoznat |
| Originalni naslov | Rhetorica ad Herennium |
| Država | Rimska Republika |
| Jezik | latinski |
| Tematika | retorika |
| Datum izdanja | 86-82. g. pne.? |
Retorika posvećena Hereniju ili Retorika Hereniju (latinski: Rhetorica ad Herennium), u rukopisima Četiri knjige retorike posvećene Gaju Hereniju (latinski: Rhetoricorum ad C. Herennium libri IV), naslov je rimskog udžbenika retorike iz 1. stoljeća pne., sastavljenog u četiri knjige, čiji veći dio čine praktične pouke i obavještenja prema ustaljenom redoslijedu retorskih priručnika, u kome se razlikuje pet "dijelova" retorske umjetnosti: iznalaženje (inventio) uvjerljivih argumenata i tema, njihovo raspoređivanje (dispositio) u govoru, zatim izričaj (elocutio), pamćenje (memoria) i način kazivanja (pronuntiatio).[1] Spis je možda napisan u razdoblju između 86. i 82. g. pne.[2]
Sadržaj[uredi | uredi kod]
Spis je upućen Gaju Hereniju, koji je inače nepoznat, i ostao je najpopularnijom knjigom o retorici tijekom srednjeg vijeka i renesanse. Često se koristio, zajedno s Ciceronovim spisom O iznalaženju tema za govor (De inventione), za poučavanje retorike, a postoji preko stotinu rukopisa. Također je često prevođen na europske narodne jezike i nastavio je služiti kao standardni školski tekst o retorici tijekom renesanse. Spis se usredotočuje na praktičnu primjenu retorskog umijeća i donosi brojne primjere. To je ujedno i prva knjiga koja govori o retorici na visoko strukturiran i sustavan način. Za razliku od Cicerona, koji se u djelima o govorništvu naročito zanima za teoriju i znanstvenu problematiku govorničkog umijeća, anonimni pisac Retorike posvećene Hereniju pruža samo praktične upute, pokazuje prijezir prema znanstvenoj problematici i odbacuje grčko teoretiziranje.[3]
Diskusija o retorskom izričaju (elocutio) najstarija je sačuvana sustavna obrada latinske stilistike, a mnogi se primjeri odnose na suvremene događaje iz rimske povijesti. Ovaj novi stil, koji je procvjetao jedno stoljeće nakon pisanja ovog djela, promicao je revolucionarni napredak u rimskoj književnosti i govorništvu. Međutim, prema nekim analitičarima, predavanje govorništva na latinskom jeziku u osnovi je bilo kontroverzno jer se na govorništvo gledalo kao na političko sredstvo koje je morao biti u rukama pripadnika više klase, koji su tečno govoriili grčki.[4] Retorika posvećena Hereniju može se promatrati kao dio liberalnog populističkog pokreta, koji su promicali ljudi kakav je bio Lucije Plocije Gal, koji je 93. pne. prvi otvorio školu retorike u Rimu koja se u potpunosti odvijala na latinskom jeziku.[5] Djelo sadrži i prvi poznati opis mnemotehnike poznate kao "metoda lokusa". Spis donosi i prvu cjelovitu obradu memorije (pamćenje govora).[6]
Prema ovom spisu, postoje tri vrste govora: demonstrativni (demonstrativum), gdje se neka osoba hvali ili kritizira; deliberativni (deliberativum), gdje se daju politički savjeti; te sudski (iudiciale), gdje se rješavaju pravne kontroverze. Nadalje, Retorika posvećena Hereniju predlaže pet koraka u sastavljanju govora: exordium, u kojem autor koristi relevantna opća mjesta, anegdote, citate ili analogije kako bi privukao pažnju, a zatim ih povezuje s konkretnom temom; narratio, gdje autor sažeto iznosi koji će biti argument, teza ili poanta koju želi dokazati; divisio, gdje autor iznosi glavne točke ili pregled rasprave kako bi razjasnio o čemu će se dalje raspravljati; confirmatio, gdje se iznose argumenti (često tri argumenta) za tezu koju autor zastupa, kao i dokaze koji ih podupiru; refutatio, gdje se iznose i pobijaju suprotni argumenti; te conclusio, gdje se daje sažetak argumenta te se opisuju vrijednost autorova stajališta i radnje koje bi se mogle poduzeti.[2]
Također, spis dijeli govorništvo u tri stila. Svaki stil ima osobine koje ga čine najučinkovitijim za određenu svrhu govora. Visoki stil, koji koristi brižljivo raspoređen i složen jezik, rabi formalnu i impresivnu dikciju; svrha je potaknuti publiku, bilo emocionalno bilo na vršenje neke akcije. Srednji stil, koji koristi opušteniji, ali ne baš na razini svakodnevnog razgovora, izbjegava korištenje kolokvijalnih riječi, ali nije pretjerano formalan; svrha je ugoditi publici ili je zabaviti. Jednostavan stil, koji koristi govor uobičajen za svakodnevni razgovor, upotrebljava kolokvijalizme i neformalni jezik, a najprikladniji je za podučavanje i objašnjenje.[2]
Struktura[uredi | uredi kod]
Retorika posvećena Hereniju podijeljena je u četiri knjige, koje se dalje dijele na manje odjeljke. Svaka knjiga ima preambulu i zaključak.
Knjiga I predstavlja teme kojima će se djelo baviti: različite vrste govora (sudski, savjetodavni i epidiktički) te vještine koje govornik mora steći u vezi s iznalaženjem, raspoređivanjem, govorenjem, pamćenjem i izvedbom, vještine koje se uče kroz teoriju, oponašanje i prije svega vježbanje. Autor zatim ulazi u srž svoje teme, počevši od iznalaženja teme za govor (inventio), što ga dovodi do proučavanja diskursa, za koji preporučuje strukturiranje prema sljedećoj raščlambi: uvod, pripovijedanje, podjela, potvrda, opovrgavanje, zaključak. Slijedi odlomak posvećen pravnim slučajevima, koje autor namjerno prekida kako ne bi umorio čitatelja.
Knjiga II ukratko sažima teme o kojima se raspravljalo u prethodnoj knjizi prije nego što se vrati analizi iznalaženja tema vezanih za sudski govor, što u autorovim očima predstavlja najosjetljivije u područje.
Knjiga III proučava dva druga oblika govora, savjetodavni i epidiktički, čime se završava dio posvećen iznalaženju teme, da bi se prešlo na raspored građe, pamćenje i izvedbu govora.
Knjiga IV posvećena je govoru koji ilustrira teorijske savjete dane u prethodnim knjigama, gdje autor raspravlja o razlozima koji su ga naveli da odabere primjere koje je sam izmislio, umjesto da ih bira iz književnosti, kako to preporučuju grčki retoričari. Naposljetku raspravlja o izričaju (elocutio).[2]
Autorstvo[uredi | uredi kod]
Odlomke iz ovog spisa navode Hijeronim i Priscijan, kao i drugi antički gramatičari, i svi o njemu govore kao o Ciceronovom djelu. Takvim su spis smatrali i većina uglednih filologa 15. stoljeća, Leonardo Aretin, Angelo Policijan i Lorenzo Valla. No već dosta rano Ciceronovo su autorstvo počeli dovoditi u sumnju Rafael Regije i Angelo Decembrije, pa se rasprava o pravom piscu Retorike posvećene Hereniju nastavila do 20. stoljeća.[7] Gotovo se svi izdavači slažu da je Ciceronovo autorstvo sumnjivo, premda je djelo u rukopisima pripisano Ciceronu i na neki je način povezano s Ciceronovim ranim spisom O iznalaženju tema za govor (De inventione), no postoje različita mišljenja o njegovom pravom autoru; neki ga pripisuju izvjesnom Kornificiju (Cornificius), na temelju šturih podataka u Kvintilijanovom Obrazovanju govornika.[8] Tako je Rafael Regije sugerirao tri hipoteze: da je spis napisao Kvint Kornificije, kvestor 81. g. pne. i neuspješni kandidat za konzula 64. g. pne.; da ga je sastavio Virginije (Virginius), retor iz Neronovog vremena; te da je njegov autor Timolaj (Timolaus), sin kraljice Zenobije, koja je imala starijeg brata Herenijana (Herennianus).[7] Paulo i Aldo Manucije, Sigonije, Mauret i Bartije, kao i drugi, prihvatili su prvu Regijevu sugestiju.[7] G. J. Vossius isprva je kao autora sugerirao mlađeg Kvinta Kornificija, Ciceronovog kolegu augura,[9] no kasnije je primijenio mišljenje i pretpostavio da je djelo sastavio Tulije Tiron; Julije Cezar Skaliger odlučio se za Marka Galiona, a drugi za Laureata Tulija, Marka Antonija Gnifona ili Elija Stilona.[7]
Sumnja u Ciceronovo autorstvo[uredi | uredi kod]
Argumenti koji ukazuju na to da Retoriku upućenu Hereniju nije napisao Ciceron mogu se ukratko sažeti na slijedeći način. Prvo, to djelo nije moglo biti sastavljeno prije Ciceronova spisa O govorniku (De oratore), budući da Ciceron u njemu (I, 2) govori o svojim pionirskim naporima na tom polju kao grubim i još nedovršenim, što savršeno odgovara dvama knjigama spisa O iznalaženju tema za govor (De inventione), dok je Retorika posvećena Hereniju cjelovita i potpuna u svim svojim dijelovima; štoviše, autor Retorike posvećene Hereniju žali se na samom početku da su ga toliko pritisle obiteljske i poslovne obveze da nije mogao pronaći slobodnog vremena za svoje omiljeno zanimanje, što se uopće ne može primijeniti na ranu Ciceronovu karijeru. Drugo, djelo nije moglo nastati iz Ciceronova pera nakon spisa O govorniku, budući da Ciceron nikad ne aludira na takav pothvat među mnogima koje je poduzeo u kasnijim godinama te budući da bi takvo djelo bilo nedostojno njegove zrele dobi, istančanog ukusa i velikog iskustva: djelo je u svakom pogledu inferiorno u usporedbi sa spisom O iznalaženju tema za govor, na koji i sam autor u kasnijim godinama gleda s prijezirom. Treće, Kvintilijan neprestano citira spis O iznalaženju tema za govor i druga Ciceronova retorska djela, ali nikad ne obraća pažnju na Retoriku posvećenu Hereniju. Četvrto, Marije Viktorin, u svom komentaru na spis O iznalaženju tema za govor uopće ne aludira na postojanje Retorike posvećene Hereniju. Peto, Servije tri puta spominje Ciceronovu Retoriku (Rhetorica), a Kasiodor spominje Ciceronovo Retorsko umijeće (Ars rhetorica), ali svi su njihovi citati zapravo iz spisa O iznalaženju tema za govor, a ne iz Retorike posvećene Hereniju.[7]
Odnos između Retorike i Cicerona[uredi | uredi kod]
Ono što je najzanimljivije u vezi s ova dva spisa jest njihova izvanredna međusobna sličnost, koja je toliko upečatljiva da je nemoguće sumnjati u to da neka povezanost među njima doista postoji. Premda postoje brojne i vrlo značajne razlike, ipak je redoslijed tema isti, a u mnogim su odjeljcima navedena ista pravila gotovo istim riječima i ilustrirana istim primjerima.[10] Primjerice, kod Cicerona (O iznalaženju tema za govor, I, 50) i u Retorici posvećenoj Hereniju (II, 23) iz istog se razloga navode ista četiri stiha iz Plautova Tri groša, a Plaut se kritizira za ono što nije skrivio, budući da su kritičari pogrešno razumjeli snagu njegova izričaja. Ne možemo pretpostaviti da je autor Retorike posvećene Hereniju kopirao iz spisa O iznalaženju tema za govor, budući da prvi obuhvaća mnogo širi spektar od drugog; još manje možemo vjerovati da bi Ciceron bio kriv za besramni plagijat, koji se mogao vrlo lako otkriti. Nije moguće ni da su oba autora svoju tezu izvele iz nekog zajedničkog grčkog izvornika, jer ne samo da je nevjerojatno da su dvije osobe koje prevode neovisno jedna o drugoj toliko izraza prevele na gotovo identičan način, nego i zato što tu teoriju ruše ilustracije primjerima uzetih iz rimskih pisaca koje su zajedničke obojici autora.[7]
Moguća su dva rješenja ove zagonetke. Prvo, oba spisa predstavljaju bilješke dvojice učenika s predavanja istog rimskog retora, pri čemu je jedan učenik dao cjelovit zapis predavanja, a drugi ih je samo skicirao i ostavio u nedovršenom stanju. Alternativno, spis Retorika posvećena Hereniju donosi izvorna predavanja, koje je potom objavio sam predavač. Ova je hipoteza u suprotnosti s tonom u preliminarnim napomenama spisa, ali može dobiti određenu potporu iz tvrdnje (I, 9) o originalnosti u tezama o insinuationes, koje su bez primjedbi usvojene u spisu O iznalaženju tema za govor.[7] U svakom slučaju, nije moguće dokazati tko je pravi autor Retorike posvećene Hereniju. Na prvi pogled čini se vjerojatnim da joj je autor Kornificije[2] (no koji od dvojice, nije moguće utvrditi). Kvintilijan[11] često spominje nekog Kornificija kao pisca o retorici, a na jednom mjestu[12] navodi njegovu klasifikaciju stilskih figura, koja točno odgovara klasifikaciji danoj u Retorici posvećenoj Hereniju.[13] No, s druge strane, Kvintilijan pripisuje Kornificiju mnoge navode koji se ne pojavljuju nigdje u Retorici posvećenoj Hereniju.[7] Nekoliko historijskih aluzija u spisu odnose se na razdoblje između konzulata Lucija Kasija Longina 107. g. pne. i smrti Publija Sulpicija Rufa 88. g. pne., a ako je točna pretpostavka da se u djelu referira na drugi konzulat Kornelija Sule,[14] onda se može zaključiti da Retorika posvećena Hereniju nije nastala prije 80. g. pne.[7]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ Budimir & Flašar 1991, str. 515
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Caplan & Winterbottom 2003, str. 1314
- ↑ Budimir & Flašar 1991, str. 245
- ↑ "J. Carcopino". Daily Life in Ancient Rome.
- ↑ „Roman rhetoric : an overview”. societasviaromana.net. Pristupljeno 28.7. 2015.
- ↑ Douglas Boin/Karl Galinsky. „Rhetorica ad Herennium Passages on Memory”. utexas.edu. Pristupljeno 28.7.2015.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 7,5 7,6 7,7 7,8 Smith 1867, s.v. Cicero
- ↑ Howatson 1997, str. 487
- ↑ Ciceron, Pisma prijateljima, XII, 17-30.
- ↑ Ciceron, O iznalaženju tema za govor, I, 2; II, 20, 22, 23, 25, 27; Retorika posvećena Hereniju, I, 7, 42, 45, 48, 49, 50, 51.
- ↑ Kvintilijan, Obrazovanje govornika, III, 1, 21; cf. IX, 3, 89.
- ↑ Kvintilijan, Obrazovanje govornika, IX, 3, 98.
- ↑ Kvintilijan, Obrazovanje govornika, IX, 3, 98.
- ↑ Retorika posvećena Hereniju, IV, 54, 68.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga.
- Caplan, Harry; Winterbottom, Michael (2003), „Rhetorica ad Herennium”, Simon Hornblower & Andrew Spawforth (eds.), Oxford Classical Dictionary (3. rev. izd.), Oxford, ISBN 9780198661726
- Howatson, M.C. (1997). The Oxford Companion to Classical Literature. Second edition. Oxford & New York.
- Smith, William (1867), „Cicero”, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, Boston