Plagijat

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Plagijat (lat. plagere = oteti), označava čin prisvajanja ili kopiranja tuđeg pisanog, umjetničkog ili drugog kreativnog rada u svoj vlastiti, bilo djelomice ili u cijelosti, bez navođenja izvornog autorstva ili izvornika. Za razliku od krivotvorenja u kojemu je upitna autentičnost djela, kod plagijata je riječ o nezakonitom i neetičnom prisivanju tuđeg djela, koje se prikazuje kao vlastito.[1]

U nekim starim kulturama Dalekog istoka, stanoviti oblici plagijata bili su uobičajeni.

Štete od plagijata danas su osobito prisutne na području industrijskog dizajna. Pretpostavlja se da oko 10% svih svjetskih proizvoda predstavljaju krivotvorine i/ili plagijati, mahom s Dalekog istoka, koji svjetskom gospodarstvu nanose godišnje štete od oko 300 milijardi eura.

Problem plagijata postao je toliko velik da je u njemačkom Solingenu 2007. godine otvoren muzej plagijata, Museum Plagiarius, koji sakuplja i čuva plagijate iz svih dijelova svijeta. Muzej je nastao iz potrebe da se sačuvaju brojni predmeti pristigli na negativni natječaj za nagradu za plagijat godine, koja se pod nazivom Plagiarius Award dodjeljuje još od 1977.

U posljednje vrijeme, mediji mnogo pozornosti posvećuju plagijatima na području zabavne glazbe. Neki od tih plagijata su dokazani i pravomoćnim sudskim presudama. Tako je 16. ožujka 2011. pravomoćnom postala presuda po kojoj je poznati splitski glazbenik Tonči Huljić, zbog plagiranja pjesme Dalmatinka Ive Barišića, dužan platiti 110.000 kuna ili odslužiti zatvorsku kaznu u trajanju od 100 dana. Huljić se odlučio za ono prvo.[2]

U razvijenim zemljama, plagijat na području znanstvenoga rada smatra se vrlo teškim etičkim prekršajem. O tome svjedoči i činjenica da je sam ministar obrane SR Njemačke, Karl-Theodor zu Guttenberg, 1. ožujka 2011., nakon što se doznalo da je njegov doktorat s područja pravnih znanosti zapravo plagijat, podnio ostavku.[3]

Fotografija s promocije knjige Ivice Grčara "Dužnosnička piraterija u znanosti", knjižnica Bogdan Ogrizović, 1. lipnja 2022. Novinar Ivica Grčar (u sredini) pokazuje prof. Vjekoslav Miličiću (lijevo) njegovu (Mličićevu) knjigu „Ćudoređe i deontologija znanstvenog rada“ izlaskom koje je buknula afera (Miroslav) Šeparović – (Vjekoslav) Miličić, koja je Grčara potakla na pisanje tri vlastite knjige, od kojih posljednju, pod naslovom "Dužnosnička piraterija u znanosti", prof. Miličić drži u rukama

Svega tri i pol mjeseca kasnije, 15. lipnja 2011., Sveučilište u Heidelbergu je oduzelo doktorsku titulu bivšoj potpredsjednici Europskog parlamenta Silvani Koch-Mehrin, nakon što je utvrđeno da je njezin doktorat zapravo plagijat čitavog niza znanstvenih radova, koje ona nije citirala, prikazavši tako postignuća drugih istraživača kao svoja.

Ubrzo nakon toga otkriveno je da je i doktorat njezinog liberalnog stranačkog kolege Jorga Chatzimarkakisa također plagijat, te je i njemu oduzeta doktorska titula.

O problemu plagijata na području likovnih umjetnosti u nas je nedavno objavljena knjiga likovnog kritičara Ante Vrankovića pod naslovom "Afera plagijat - otvoreni dossier". Sadržaj joj je besplatno dostupan na Internetu.

Primjeri plagijata[uredi - уреди | uredi kôd]

Literatura[uredi - уреди | uredi kôd]

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. ↑ Gdje provjeriti tekst za plagijat
  2. ↑ http://www.javno.hr/zivot_i_stil/showbiz/31119/Huljic-Nemam-vremena-za-zatvor.html[mrtav link] (pristupljeno 2. siječnja 2012.)
  3. ↑ http://www.sueddeutsche.de/politik/verteidigungsminister-guttenberg-tritt-zurueck-es-ist-der-schmerzlichste-schritt-meines-lebens-1.1066293 (pristupljeno 13. ožujka 2011.) ((njem.))
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Plagijat&oldid=41254115