Podgorička skupština

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Učesnici podgoričke skupštine.

Podgorička skupština ili "Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori" održavala se između 24. studenog i 29. studenog 1918. godine. Na njoj je donesena sporna odluka o prisajedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji.

Uvod[uredi - уреди | uredi kôd]

Crna Gora nakon Balkanskih ratova 1913 godine

Odmah nakon uspjeha srpskog ustanka iz 1815. u Crnoj Gori, a prije svega u Srbiji(mada se tako nije zvala u tom periodu), pojavila se želja za sjedinjenjem ove dvije države. Te početne tendencije će Srbija(tako ćemo je zvati u tekstu) i Crna Gora pojačati kada 1866. godine potpisuju politički ugovor kojim se pokreće pitanje sjedinjenja država. Kao odgovor na to srpska vlada šalje iste godine svoga diplomata i agenta Milana Piroćanca u Crnu Goru kako bi radio na brisanju crnogorske posebnosti [1].

Bez obzira na rezultate te i sličnih akcija, javnost Crne Gore ostat će podijeljena na zagovornike bezuvjetnog pripojenja Srbiji i one koji će zagovarati striktno očuvanje državno-pravne crnogorske posebnosti i/ili tražiti zajamčenu autonomiju u budućoj zajedničkoj južnoslavenskoj državi. Tijekom 1913. i 1914. godine će početi pregovori o stvaranju srpsko-crnogorske federacije ili konfederacije, ali oni će biti naglo prekinuti izbijanjem Prvog svjetskog rata i Austro-Ugarskom okupacijom 1916. godine.

Izbjeglištvo i rat[uredi - уреди | uredi kôd]

Dolazi do trajnog kvarenja diplomatskih odnosa zbog sumnji u želju Srbije da anektira Crnu Goru. Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje predvodi crnogorski eks-premijer Andrija Radović. Radovićev Odbor obavlja promidžbene aktivnosti u zemljama Antante s ciljem bezuvjetnog prisajedinjenja.

Situacija uoči Podgoričke skupštine[uredi - уреди | uredi kôd]

Zapovjednik srpskog Glavnog stožera, vojvoda Živojin Mišić, dao je nalog svojim snagama, pod nazivom Jadranske trupe, da iz Peći hitno krenu prema Crnoj Gori. Sa srpskim trupama su u Crnu Goru pristigle i četničke formacije Koste Pećanca. U Crnoj Gori je uvedena vojna uprava i policijski sat [2]. Dio daleko malobrojnijih savezničkih postrojbi Francuske, Velike Britanije, SAD i Italije također je razmješten u Crnoj Gori [3]. Crnogorski komiti su od strane srpskih vojnih vlasti pozvani da polože oružje. Napetost je rasla[4] , jer su očekivanja bila da se vrati Nikola I koji je pobjegao iz Crne Gore i da se Kraljevina Crna Gora restaurira u kraljevinu i/ili, u drugoj varijanti, nakon toga kao zasebno definiran entitet s konfederalnim statusom poveže s novom jugoslavenskom državom.

Pripreme za glasovanje[uredi - уреди | uredi kôd]

Tijekom Austro-Ugarske okupacije Kraljevine Crne Gore, ona je po međunarodnom pravu, nadalje ostala u statusu "zaraćene strane". Legitimitet kralja Nikole I. nitko nije osporavao a sile Atante, uključujući i Kraljevinu Srbiju, držale su veleposlanike pri sjedištu njegove Vlade u egzilu. Posljednji saziv Crnogorske narodne skupštine izabran je 1914. godine i imao je ustavni mandat. No, unatoč tome, srpska vlada osniva Središnji Izvršni Komitet za prisajedinjenje Crne Gore čiji osnovni zadatak postaje organiziranje izbora za novi parlament koji bi trebao glasovati o prisajedinjenju. Kako bi se spriječio povratak protivnika ujedinjenja iz Austro-Ugarskog zarobljeništva ili iz zemalja Antante srpski Vrhovni vojni stožer šalje zapovjed nadležnim stožerima da zabrane povratak u domovinu crnogorskim časnicima, dočasnicma i vojnicima dok se ne dovrše izbori [5]. Slično tome, srpska vlada je zatražila i dobila od Francuske odluku o diplomatskom blokiranju povrataka kralja Nikole I. i njegovih sinova iz izbjeglištva. Umjesto dopuštenja za povratak u svoju domovinu, on dobiva lažna jamstva od francuskog ministra vanjskih poslova da će neovisnost Crne Gore biti zaštićena [6].

Izbori[uredi - уреди | uredi kôd]

Središnj Izvršni Komitet za prisajedinjenje Crne Gore i Srbije je bio propisao svoja pravila za izbore po kojima:

  • svaka kapetanija dava 10 elektora;
  • svaki kotar 15 elektora (područja osvojena u balkanskim ratovima);
  • svaki grad s više od 5000 stanovnika 10 elektora;
  • svaki grad s manje od 5000 stanovnika 5 elektora.

Ovako izabrani elektori su trebali potom glasovali tko će ući u parlament i to tako da je svaka kapetanija davala 2 zastupnika, srez 3, a gradovi 1 ili 2 ovisno o veličini. To je bilo u potpunoj suprotnosti s crnogorskim izbornim zakonodavstvom [7].

Pobjeda u atmosferi straha najavljena je tijekom "izbora" kada se prozivalo:"Crnogorac to se stvarno zbilo jer ima dosta usmenih glasina koje su babe prepricavale iz sigurnih izvora, koji bi bio protivu ujedinjenja Srpskog naroda, taj je izdajnik, to nije Srbin, već je izrod, njega će narod zgaziti kao crva koji kalja zemlju kud prolazi" [8].

Očekivano, "izbornu pobjedu" ostvarit će po očekivanju pripadnici Bijele liste koja se zalagala za bezuvjetno ujedinjenje čemu su se protivili pripadnici Zelene liste koji, na koncu, nisu ni verificirali svoje liste niti su bili učesnici "izbora". Zbog "kratkoće vremena" u kojima su se proveli izbori u kotarevima Bijelo Polje, Plav i Gusinje pripadnici Bijele liste koji su uvedeni u parlament (sveukupno njih 30) nisu bili "birani" nego su postavljeni od anonimnih, samoproklamiranih "lokalnih vlasti".

Odluke[uredi - уреди | uredi kôd]

Knez, kasnije i Kralj Crne Gore slavni Nikola I Petrović Njegoš

Podgorička skupština je bila uspostavljena 24. studenog 1918. pod zaštitom srpske vojske, a dva dana potom će donesti svoje najvažnije odluke tajnim glasovanjem. te odluke su bile:

  • Da se kralj Nikola I. i njegova dinastija svrgnu s crnogorskog prijestolja;
  • Da se Crna Gora bezuslovno sjedini s Srbijom u novu državu s dinastijom Karađorđević na čelu i da tako sjedinjeni uđu u zajedničku domovinu jednog troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca.

Epilog[uredi - уреди | uredi kôd]

Tom odlukom skupštine Kraljevina Crna Gora de facto prestaje postojati i postaje dio Srbije to jest Kraljevine SHS. 10.000 bojovnika Kraljevine SHS opskrbljenih teškim naoružanjem spremno dočekati 21. prosinac 1918. godine (6. siječanj 1919. po gregorijanskom kalendaru) i Božićnu pobunu zagovornika nezavisnosti i pristalica kralja Nikole I.

Glavni članak: Božićni ustanak

Iako će se u jednom trenu svi veći centri naći pod opsadom ustanika, njihove lagano naoružane trupe će biti pobjeđene od srpskih vojnika nakon čega će početi voditi gerilski rat za kralja i otadžbinu,mada je kralj u tom trenutku bio na Azurnoj obali(Francuska)Gdje mu se i unuk rodio.

Glavni članak: Komiti

Pobuna će potrajati sve do 1929. godine kada će ustanici prihvatiti amnestiju kralja Aleksandra.

Iako je neovisna Crna Gora de facto prestati postojati 1918. godine vlade Antante će još godinu-dvije priznavati nezavisnost ove države tako da će njeni predstavnici biti pozvani čak i na Versajsku konferenciju 1919.

Tumačenja[uredi - уреди | uredi kôd]

Wikiquote „Sam početak - ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom, bio je velika prevara. Nekoliko intelektualaca - neki u iluzijama da rade veliku i plemenitu stvar, a neki direktno plaćeni i iznajmljeni - u trenutku kada su srpske trupe već čvrsto držale vlast u svojim rukama, pozvali su iz svakog sreza po nekoliko "provjerenih" pristalica, bez znanja i pitanja naroda, i proglasili "Veliku" podgoričku "narodnu" "skupštinu", koja je podastrla Aleksandru parče hartije, u kome je proglašen kraj nezavisnosti Crne Gore i bezuslovno priključenje Srbiji.[9]
(Crnogorski komunista Milovan Đilas)
Wikiquote „Nelegalnim odlukama nelegitimne Podgoričke skupštine, koja je suštinski bila instrument državnog prevrata u službi tuđih interesa, ugašena je crnogorska nezavisnost i dinastija".[10]
(Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović)

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

Vidi[uredi - уреди | uredi kôd]