Peter Zumthor

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Peter Zumthor
postmoderna arhitektura
Peter Zumthor
Vals terme, Vals, Švicarska
Rođenje 26. travnja 1943., Basel, Švicarska
Nacionalnost švicarsko
Vrsta umjetnosti arhitektura, dizajn
Praksa Pratt Institute, New York
Utjecao Vilanova Artigas
Utjecali Mies van der Rohe, brutalizam
Poznata djela Vals terme
Kunsthaus Bregenz
Nagrade Praemium Imperiale (2008.) i Pritzkerova nagrada (2009.), Royal Gold Medal (2013.)

Peter Zumthor (26. travnja 1943., Basel) je međunarodno poznati švicarski arhitekt i bivši konzervator u Memorijalnom uredu svog rodnog kantona Graubünden, u gradu Churu[1]; dobitnik prestižnih Praemium Imperiale (2008.) i Pritzkerove nagrade za arhitekturu 2009. god.[2], te nagrade Royal Gold Medal (2013.).

Kapela sv. Benedikta, Sumvitg (1989.)

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Peter Zumthor je rođen 1943. god. kao sin stolarskog majstora u Baselu. Njegova prva obuka je bila upravo za stolara, te je diplomirao u očevoj radionici, a zatim je studirao arhitekturu i dizajn interijera na Školi za umjetnost Baselu, kao i arhitekturu i industrijski dizajn na Pratt Institutu u New Yorku. Deset godina je radio kao zaposlenik konzervatorskog ureda u Graubündenu, a od 1979. god. živi i radi u Haldensteinu gdje ima vlastiti arhitektonski ured s oko 20 zaposlenih. Kao bivši konzervator posjeduje i povijesnu zgradu u alpskoj dolini Val Lumnezia.

Na arhitektonskoj sceni Zumthor je osamljenik, te stavlja poseban naglasak na odabir graditeljskih materijala.

God. 1993., Zumthor je osvojio arhitektonski natječaj za berlinski memorijalno-dokumentacijski centar nacističkog terora. Nakon što su građevinski troškovi narasli s prvotno planiranih 22.500.000 € na 38.800.000 €, sa studijom izvodljivosti s mogućim dodatnim troškovima od 3-5 milijuna eura, država Berlin je u svibnju 2004. god. objavila novi natječaj. Država se spori s arhitektom i oko troškova rušenja već izgrađenih tornjeva[3].

Peter Zumthor je bio profesor na Akademiji arhitekture švicarsko-talijanskog sveučilišta (Accademia di Architettura na Università della Svizzera Italiana) u gradu Mendrisio. Oženjen je Annalisom Zumthor-Cuorad, spisateljicom romanske književnosti, s kojom ima troje odrasle djece. Zumthor u svoje slobodno vrijeme svira jazz kontrabas, a njegov sin, Petar Conradin Zumthor je učitelj glazbe i jazz bubnjar, te između ostalog svira u Lucas Niggli kvartetu[4].

Najveće svjetsko priznanje je doživio 2009. god. kada je dobio prestižnu Pritzkerovu nagradu za arhitekturu jer ga „njegovi kolege iz cijelog svijeta cijene zbog njegovog rada koji je usredotočen, beskompromisan i izvanredno odlučan. ”[5].

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Švicarski paviljon za Expo 2000 u Hanoveru
Kapela brata Klausa, Wachendorf (2007.)
Werkraum Haus, Andelsbuch (2013.)

Peter Zumthor je oblikovao je svoj način rada gotovo pažljivo poput svojih projekata. Već 30 godina radi u zabačenom selu Haldestein u švicarskim Alpama, daleko od užurbane internacionalne arhitektonske scene. Tu, zajedno sa svojim malim timom, razvija arhitekturu nedirnutu pomodnim i aktualnim. Odbijajući većinu projekata, prihvaća samo one za koje osjeti duboku povezanost, te tijekom izvedbe daje potpunu odanost, nadgledajući realizaciju do najsitnijih detalja[5].

Professor Miles Lewis, australijski povjesničar arhitekture, u knjizi Architectura, Elements of Architectural Style opisao je njegove Vals terme kao „izvanredan primjer detaljnog rada koji stvara prostore snažnih ugođaja. Plan suprotstavlja hladne sive zidove s toplinom brončanih ograda, te svjetlo i vodu koji oblikuju prostore. Vodoravni spojevi i kamen kopiraju linije vode i oni se nastaljaju jedni na druge na visini vodene površine ... Svaki detalj pojačava važnost kupki na više razina.”

Kunsthaus Bregenz (KUB) ima zbirku od preko 300 arhitektonskih modela, realiziranih i neizgrađenih projekata Zumthora, koji su arhivirani od njegove samostalne izložbe 2007. god. Kolekciji se stalno dodaju novih modela arhitekta. Od 2012., dio ove kolekcije nalazi se u zgradi pošte pored Kunsthausa.

Wikiquote „Vjerujem kako današnja arhitektura treba odražavati svoje vlastite zadatke i mogućnosti. Arhitektura nije sredstvo niti simbol stvari koje ne pripadaju njegovoj biti. U društvu koje slavi nepotrebno, arhitektura može pružiti otpor, reakciju na prostrane forme i značenja, svojim osobnim jezikom koji nije pitanje stila. Svaka zgrada se gradi s određenom namjenom u određenom prostoru, za određeno društvo. Moje zgrade pokušavaju odgovoriti na pitanja koja se javljaju iz ovih jasnih činjenica, što točnije i jasnije moguće.“
(Thinking Architecture, Birkhauser, 1998.)

Njegova najznačajnija djela su:

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Paulo Mendes da Rocha na Mackenzista.com ((en)) Preuzeto 20. rujna 2013.
  2. The Pritzker Architecture Prize 2009 Laureate ((en)) Pristupljeno 21. rujna 2013.
  3. Ulrich Paul, Schiefer ist viel teurer als Beton, Berliner Zeitung, 22. siječnja 2002.
  4. [1]
  5. 5,0 5,1 The Pritzker Architecture Prize 2006 Jury Citation ((en)) Pristupljeno 20. rujna 2013.

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]