Palača Bajamonti-Dešković

Palača Bajamonti-Dešković
Pogled na palaču Bajamonti-Dešković s Tuđmanovog trga Pogled na palaču Bajamonti-Dešković s Tuđmanovog trga
Mjesto	Split
Država	Hrvatska
Vrijeme gradnje	1855. – 1858.
Otvorenje	1858.
Naručitelj	Antonio Bajamonti
Tip građevine	palača
Arhitektonski stil	neorenesansa
Arhitekti i izvođači radova
Arhitekt	Giovanni Battista Meduna
Tehnički podaci
Broj katova	P+4
Koordinate: 43.50867°N 16.43548°E / 43.50867; 16.43548
Palača Bajamonti-Dešković

Palača Bajamonti-Dešković je neorenesansna palača u centru Splita u Hrvatskoj. Nalazi se na adresi Trg dr. Franje Tuđmana 3 i Ban Mladenova 2, između Hotela Bellevue i crkve sv. Frane.

Historija

Naručitelj palače bio je Antonio Bajamonti, tada liječnik i političar u usponu koji je kasnije dvaput obnašao poziciju gradonačelnika i profilirao se kao jedna od najzaslužnijih ličnosti u splitskoj historiji 19. vijeka. Bajamontijev otac Giuseppe bio je plemićkog porijekla, međutim, bogato nasljedstvo nije dobio od njega nego od rođakinje Elene Cippico (r. Bajamonti), kćeri Julija Bajamontija. Antonio je od nje dobio palaču uz Veliki kanal u Veneciji koju je prodao da si osigura sredstva za gradnju palače u rodnom Splitu.

Godine 1855. Bajamonti za 8000 forinta otkupljuje zemljište Šperuna, ponuđeno na dražbi. Ovo područje bilo je močvarno zbog potočića Piškere čije je ušće bilo kraj Matejuške, a nazvano je prema baroknom polubastionu sv. Ante kojeg je tokom francuske vladavine srušio Marmont, zbog toga što se nalazilo na njegovom pramcu ili kljunu (ital. sperone). Osim Bajamontija, interes za zemljište pokazali su i drugi splitski uglednici poput Gorizze, Tartaglije, Slodrea i ostalih.

Arhitektura i umjetnost

Palača je podignuta 1858. prema projektu Giovannija Battiste Medune, a uključivala je gradonačelnikov stan, poštu, sud i općinsku upravu. Osim reprezentativne uloge, zgrada je služila i za zatvaranje Marmontove ideje o oblikovanju Rive, odvajajući tako gradsku luku od Velog Varoša. Ova urbanistička zamisao naposljetku je postignuta izgradnjom Prokurativa i Monumentalne fontane.

Petoetažna palača na istočnoj strani ima specifično neorenesansno pročelje koje gleda prema Rivi, dok su ostala tri izuzetno slabo dekorirana. Ovaj sistem dekoracije evidentno je preuzet iz Venecije gdje su fasade zgrada prema Velikom kanalu bogato dotjerane i najčešće od kamena, a preostale tri skromnije i izrađene od cigle. Istočno pročelje Bajamontijeve palače danas je prepoznatljivo po crvenoj boji, međutim, izvorno je bila ožbukana bezbojnom terrabonom odnosno suhom žbukom.

Nekoć su se nad pročeljem nalazile četiri skulpture kao alegorije vrlina (navodno iz Venecije), a također u atriju s dva ulazna stubišta su bile još dvije mramorne skulpture koje se danas nalaze u Muzeju grada Splita. Godine 2007. ove skulpture su uklonjene zbog loše očuvanosti i zamijenjene su novim kopijama. Najkvalitetnije dekoriran interijer u palači pripadao je Bajamontijevom stanu na prvom katu (piano nobile), uključujući i namještaj koji je nekad bio u vlasništvu Elene Cippico, a danas se nalazi u Muzeju grada Splita, zajedno s bistama humanističkih ličnosti iz stana. Bajamontijev stan od ostatka prostorija odvojen je zasebnim stubištem. Imao je 12 soba i tri salona u kojima je Bajamonti održavao sastanke sa strankama, izaslanicima i splitskim težacima. U salonima na prvom katu stropove je alegorijskim prikazima oslikao Antonio Zuccaro.

Na četvrtom katu s mansardnim krovom još je 1860. postavljen atelijer iz kojeg je prvi splitski fotograf Pietro Zink slikao najstariju panoramu grada. Nakon njega i drugi umjetnici su boravili u tim prostorima, uključujući skulptora Branislava Deškovića. Palača je nakon Bajamontijeve smrti pripala njegovim nasljednicima, zatim od 1900. porodici Dešković (zbog čega nosi trenutni naziv), kasnije je nacionalizirana, da bi naposljetku opet bila privatno vlasništvo. U procesu izmjene vlasnika i stanara, palača je uvelike izmjenjivana, uništavana i zanemarivana, zbog čega Hrvatski restauratorski zavod od 2004. provodi opsežnu restauraciju stropnih freski. Kao najreprezentativniji primjer stambene arhitekture Splita 19. vijeka, izrazitih stilskih i urbanističkih vrijednosti, palača Bajamonti-Dešković je pod oznakom Z-5616 upisana u registar pojedinačnog nepokretnog kulturnog dobra Republike Hrvatske.

Literatura

• Kečkemet, Duško (2007): Ante Bajamonti i Split, Split: Slobodna Dalmacija, ISBN 978-953-7088-44-6

Vanjske veze

Palača Bajamonti-Dešković na Wikimedijinoj ostavi

• (en) Split City Museum (rujan 2009): Conservation-Restoration of the Ceiling Paintings in the Bajamonti-Dešković Palace in Split