Paklare

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Paklare
Havsnejonöga.jpg
Morska paklara iz Švedske
Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Potkoljeno: Vertebrata
Nadrazred: Agnatha
Razred: Cyclostomata
Red: Petromyzontiformes
Porodica: Petromyzontidae

Paklare (Petromyzontidae) svojim primitivnim izduženim oblikom tijela liče na jegulje. Razvojno gledano, to su vrlo primitivni pretstavnici kralježnjaka. Već 500 milijuna godina taj živi fosil se gotovo nije promijenio. Danas su sve vrste paklara toliko rijetke, da su stavljene na "crvenu listu" akutno ugroženih životinja.

Rasprostranjenost[uredi - уреди | uredi izvor]

Paklare žive pretežno u morskim obalnim vodama i slatkoj vodi. Najmanje za jednu vrstu (Geotria australis) pretpostavlja se da prelaze zamjetne razdaljine otvorenim morskim vodama. Razlog ovoj pretpostavci je da se ne mogu utvrditi naznake izoliranog razvoja između australske i novozelandske populacije. Paklare se mogu naći u svim područjima umjerenih klimatskih zona, osim Afrike.

Paklare se mrijeste u gornjim tokovima potoka i rijeka. Za to im je potrebna šljunčana podloga i prohladna voda bogata kisikom (to je razlog zbog čega ih nema u tropskim područjima). Nakon izlaska iz jajašca, još slijepe larve koje imaju samo rudimentarne oči ukapaju se u pješčane dijelove vodotokova. Glava ostaje vani, i hrani se mikroorganizmima (plankton) iz vode.

Izgled[uredi - уреди | uredi izvor]

Paklare nemaju čeljusti, a okrugla usta s rožnatim zubima oblikovana su za prisisavanje. Imaju jednu nosnicu, dva oka i sedam škržnih otvora.

Nakon radikalne pretvorbe (metamorfoza) tjelesne građe od larve do odrasle životinje koja se događa uglavnom nakon 4-7 godina (što ovisi o vrsti), većina (morska paklara, riječna paklara) odlazi nizvodno do mora gdje živi parazitski do 18 mjeseci, obično blizu obale. "Domaćini" su im ribe na koje se prisišu, pijući im krv i stružući njihovo meso. Veće, zdrave ribe, uglavnom preživljavaju ovakve napade, zadržavajući nakon toga samo tipičan okrugli ožiljak. Manje ribe, mlade kao i bolesne ribe mogu od takvih napada i uginuti.

Gornja skica: paklara na ribi, donja skica: tijelo paklare

Nakon nekog vremena, kad dosegnu spolnu zrelost, vraćaju se ponovo u riječne tokove radi mriještenja. Nakon mriještenja, životinje ugibaju.

Potočne paklare ne odlaze u more. Ostaju živjeti u blizini mjesta gdje su provele svoj larveni dio života, u odraslom životnom razdoblju se ne hrane, i mrijeste se ponovo u istom području.

Postoje i dvije endemske vrste potočnih paklara. Obje žive u slivu Dunava. To su dunavska potočna paklara (Eudontomyzon vladykovi) i kako im ime govori, u ukrajinskom dijelu sliva Dunava, ukrajinska potočna paklara (Eudontomyzon mariae).

Taksonomija[uredi - уреди | uredi izvor]

U ovoj porodici postoje tri potporodice podijeljene u devet rodova s ukupno 40 priznatih vrsta:

Wikispecies-logo.svg
Wikivrste imaju podatke o: