Osnovni borbeni tenk

Osnovni ili glavni borbeni tenk je moderna kategorija oklopnih vozila koja se zasniva na karakteristikama i upotrebi tenka. Pojam je nastao tokom Hladnog rata kao odgovor na razvitak novih vrsta oklopnih vozila i novih strategija korišćenja istih. Osnovni borbeni tenkovi predstavljaju jedan od ključnih elemenata kopnene vojske i sastavni su deo modernih armija.
Pojam i poreklo[uredi | uredi kod]
Osnovni ili glavni borbeni tenk izvršava širok spektar borbenih zadataka. Opremljen je za frontovsku, protivoklopnu, borbu protiv pešadije a ograničeno i protiv niskoletećih vazduhoplova. Glavni borbeni tenk dejstvuje u dubokoj pozadini, opremljen je komunikacionim i optičkim uređajima koji omogućavaju sadejstvo sa drugim jedinicama kao i dejstvo u pogoršanim i noćnim uslovima. Ovo je relativno mlad koncept, nastao tokom Hladnog rata kao potreba za klasifikacijom modernijih oklopnih vozila.
Tokom i pre Drugog svetskog rata tenk se kao vozilo kategorisao po težini i naoružanju koje je posedovao. Tako su u periodu između dva svetska rata tenkovi u Velikoj Britaniji podeljeni na krstareće tenkove i pešadijske tenkove, u odnosu na njihovu upotrebu. Shodno borbenoj upotrebi tenkovi su razvrstani po naoružanju i oklopu. Tako su krstareći tenkovi bili brzi, slabije oklopljeni i sa lakšim naoružanjem. Pešadijski su predviđeni za uništavanje jako utvrđenih meta i tačaka te su jače oklopljeni, sa jačim naoružanjem i kretali su se sporije. Ovakav koncept se zadržao do samog rata tokom koga su tenkovi podeljeni na lake, srednje, teške i superteške tenkove. Podela se nije zasnivala isključivo na težini vozila već i na borbenoj upotrebi i postavljenim zadacima kojima su vozila namenjena.
Istorija[uredi | uredi kod]
Prva kategorizacija glavnih borbenih tenkova se javlja tokom Hladnog rata. Oni su nastali iz koncepta srednjih tenkova. Ovo se dešavalo tokom ranih 1960-ih kada su tenkovi kao T-55, M-60 Paton i slični postavili nove granice u dizajnu oklopnih vozila. Oklopna zaštita, naoružanje i oprema definisali su novu borbenu upotrebu srednjih tenkova koji su tada bili u mogućnosti da sa uspehom dejstvuju protiv teških tenkova. Nakon ovog teški tenkovi se postepeno izbacuju iz borbene upotrebe i razvoja (ako se izuzmu Jom Kipurski rat kao i neki drugi lokalni sukobi). Sa druge strane laki tenkovi ostaju u upotrebi i služe kao borbena potpora pešadije, izviđačka vozila i vatrene tačke.
Hladni rat[uredi | uredi kod]
Period neposredno po okončanju Drugog svetskog rata obeležen je nastavkom razvoja teških tenkova. Tenkovi sovjetske proizvodnje kao što su JS-2 i JS-3 postavili su osnov za razvoj modernijih teških tenkova kao što je T-10. Kako je tekao razvoj tenkova tako su se razvijale i balističke metode i već krajem 1950-ih bilo je evidentno da su moderni topovi srednjih tenkova dovoljno jaki da mogu probiti oklop teških tenkova na operativnoj daljini. Samim tim upotreba teških tenkova se dovodi u pitanje. Osnove za borbenu upotrebu teških tenkova leže u njihovom jakom oklopu koji i nalaže veliku težinu tenka. Kako je taj oklop postao ranjiv od strane glavnog naoružanja tadašnjih srednjih tenkova teški tenkovi se polako istiskuju iz borbene upotrebe i prelaze u rezervu.
U Velikoj Britaniji osnovni borbeni tenk se na početku naziva i univerzalni tenk. Prvi takav tenk je Centurion koji je u svoje vreme izvršavao skoro sve borbene zadatke. U SAD se razvija tenk M60 Paton koji će služiti u američkoj vojsci sve do pojave tenka M1 Abrams. U tadašnjem SSSR-u se razvija tenk T-64 koji će poslužiti kao osnova razvoja najsavremenijih tenkova Varšavskog pakta. Svi ovi tenkovi su osim široke borbene upotrebe ispunjavali uslove brze i jeftine proizvodnje, lakše klasifikacije i upotrebe te skoro potpuno potisnuli ostale vrste tenkova.
Savremeno doba[uredi | uredi kod]
Razvoj glavnog borbenog tenka možemo podeliti na više faza. Iako ne postoji konsenzus oko samih faza odnosno generacija opšte prihvaćena teza je da postoje tri generacije osnovnih borbenih tenkova. U bivšem Sovjetskom Savezu osnovni borbeni tenkovi su podeljeni u četiri generacije dok su tenkovi do 1945. svrstani u jednu generaciju.
Prva generacija[uredi | uredi kod]
U prvu generaciju se uvrštavaju posleratni tenkovi do 1960-ih godina. Po nekim teoretičarima ovi tenkovi su predfaza osnovnih borbenih tenkova, najviše zbog svojih ograničenja ali i prisustva teških tenkova u armijama sveta. Neki od predstavnika ove generacije su britanski Centurion, sovjetski T-10, T-54, T-55 i američki M46, M47 i M48 Paton tenkovi.
Druga generacija[uredi | uredi kod]
Druga generacija osnovnih borbenih tenkova donosi velike novine u dizajnu, naoružanju i oklopu. Neki teoretičari smatraju drugu generaciju osnovnom generacijom modernih glavnih borbenih tenkova. Najvažniji predstavnici ove generacije su britanski Čiften, izraelski Merkava 1 i 2, sovjetski T-62, T-64 i T-72, američki M60 Paton i nemački Leopard 1.
Treća generacija[uredi | uredi kod]
Ovo je istovremeno generacija najsavremenijih tenkova. U odnosu na prethodnu ova generacija ima veoma jaku oklopnu zaštitu, bolju mobilnost i jače naoružanje. Novine su upotreba novih materijala, novih vrsta oklopne zaštite (kao što je reaktivni oklop) i savremenih ubojnih sredstava. Predstavnici ove generacije su britanski Čelindžer 1 i 2, sovjetski (ruski) T-80 i T-90, američki M1 Abrams i drugi.
Dizajn[uredi | uredi kod]
Glavne karakteristike[uredi | uredi kod]
Kontramere[uredi | uredi kod]
Naoružanje[uredi | uredi kod]
Naoružanje je jedna od osnovnih karakteristika borbenih oklopnih vozila. Kod osnovnog borbenog tenka sa oklopom čini najvažniju osobinu i udarnu moć vozila. Svaki osnovni borbeni tenk ima tenkovski top i bar jedan mitraljez. Top je kalibra od 100 do 125 mm mada moderni osnovni borbeni tenkovi najčešće koriste 120 mm (NATO standard) ili 125 mm (sovjetski standard).