Mletačko-osmanski rat (1714–1718)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Mletačko-otomanski rat 1714.-1718.
Segment Otomansko-mletački ratovi
Plan Corfou 1688.jpg
Karta utvrđenog grada Krfa
Datum 1714 - 1718
Lokacija Peloponez, Jonski otoci, Egejsko more, Dalmacija, Crna Gora
Ishod Pobjeda Otomanskog carstva
Sukobljene strane
Flag of Most Serene Republic of Venice.svg Mletačka Republika Fictitious Ottoman flag 2.svg Otomansko carstvo
Komandanti i vođe
Geronimo Delphino
Johann Matthias von der Schulenburg
Silahdar Damat Ali-paša

Mletačko-otomanski rat 1714. - 1718. ili Drugi Morejski rat[1] bio je Osmi tursko-mletački rat odnosno posljednji sukob između Presvijetle republike Venecije i Otomanskog carstva koji je završio otomanskom pobjedom, i mletačkim gubitkom Peloponeza. Veneciju je od veće katastrofe spasila vojna intervencija Habsburške Monarhije 1716., nakon koje je sklopljen Požarevački mir 1718, koji je doveo do okončanja rata.

Pozadina sukoba[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Morejski rat

Nakon posljednjeg Morejskog rata (1684-1699) Otomansko Carstvo bilo je prisiljeno potpisati Karlovački mir, u januaru 1699, kojim je pristalo na teritorijalne ustupke na račun Mletačke republike, od kojih je najznačajniji bio Peloponez. Ti gubitci su osmanlijama teško pali, tako da je carstvo jedva čekalo priliku za revanš. Priliku nije dugo trebalo čekati - ona se ukazala 1714, tad je Carstvo upravo izašlo iz uspješnog rata sa Ruskim Carstvom, a Austrija se uplela u Rat za španjolsko nasljeđe, tako da se proturska kršćanska koalicija raspala. Visoka Porta je procijenila da je idelno vrijeme za napad na najslabiju kariku Veneciju.

Otomanska invazija na Peloponez (Moreju)[uredi - уреди | uredi izvor]

Osmanlije su proglasile rat Veneciji 9. decembra 1714, navodeći kao Casus belli neke malverzacije venecijanskih trgovaca. Tokom prvih mjeseci 1715, okupili su vojsku od oko 70. 000 vojnika u Makedoniji koje je osobno Veliki vezir Damad Ali-paša poveo na marš prema jugu, u glavni logor kod Tebe stigli su početkom juna. U međuvremenu je otomanska flota od 80 ratnih brodova pod komandom Hadži Husein paše, zauzela posljednje mletačke veće posjede u Egejskom moru, otoke Tinos i Eginu.[2]

Mletačka republika (kao i mnoge tadašnje države), nije imala stalnu vojsku i oslonjala se uglavnom na plaćenike, tako da je u Moreji raspolagala sa samo 8.000 vojnika i 42 uglavnom manja broda, pod komandom generala Geronima Delphina. [3]. S tim malobrojnim snagama, nije mogla osigurati ni dovoljno posada za sve utvrde koje je izgradila proteklih 15 godina. Osim toga, lokalno grčko stanovništvo nije trpjelo krutu mletačku birokratsku vladavinu, što je Veliki vezir Damad Ali-paša vješto iskoristio, obećavši im sigurnost i imovinu, što su njegovi vojnici uglavnom poštovali.Tako je mogao računati na mnoge grčke dobrovoljce koju su mu poslužili kao pomoćne snage. [4] s druge strane venecijanci koji su se nadali da će uspjeti okupiti lokalne milicije, ostali su usamljeni u svojim utvrdama. Otomanska vojska je 25. juna, prešla Korintsku prevlaku i ušla na Peloponez. Nakon kratke opsade zauzela je utvrđen grad Akrokorint, koji je kontrolirao ulaz na poluotok i tako si osigurala siguran prolaz. Tad je došlo do incidenta, kad se neki janjičari, željni pljačke, nisu se obazirali na naredbe svog komandanta Damad Ali-paše, i samostalno provalili u grad. Oni su masakrirali veći dio zatečenog garnizona, uključujući i providura Giacoma Minota, a civile i dio vojnika prodali u ropstvo. Od cijelog grada samo je 180 preživjelih venecijanaca otpremljeno do Krfa.[5] Taj tragični događa inspirirao je engleskog pjesnika Lorda Byrona za njegovu poemu Opsada Korinta.

Nakon Korinta, otomanska vojska nastavila je napredovanje prema Nafplionu (Napoli di Romagna), glavno venecijansko uporište u Moreji. Nafplio je bio dobro zaštićen s nekoliko jakih utvrda a imao je i posadu od 2000 vojnika. Međutim već 20. jula, nakon samo devet dana opsade, turski podkopavači zidina, uspjeli su postaviti minu pod bastion Palamidi, eksplozija je napravila rupu u zidu, tako da su nakon toga provalili u utvrdu, venecijanski branitelji su se uspaničili i razbježali, što je dovelo do općeg kolapsa obrane i Naflio je pao. [6]

Osmanlije su nastavile invaziju prema jugozapadu, - prema utvrdama Navarino i Koroni koje su venecijanci napustili i pobjegli u Metoni (Modon), u koji su se slile sve preostale mletačke snage sa Peloponeza. Kad je posada uvidjela da nemože računati na podršku brodova, koje providur Delfino nije želio riskirati - predala se.[7]

Slično su napravile i dvije preostale mletačke utvrde, na otocima pored Krete; Spinalonga i Souda, čije su se posade predale bez borbe u zamjenu za siguran odlazak. Tako je u samo sto dana cijeli Peloponez pao u osmanske ruke. [4]

Opsada Krfa[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon uspjeha u Moreji, Osmanlije su nastavili invaziju na Jonske otoke. Prvo su zauzeli otok Lefkadu (Santa Maura), koji su Mlečani zauzeli 1684, i utvrdu Butrinto nasuprot gradu Krfu. Otomanska vojska od oko 33.000 ljudi, iskrcala se 8. jula 1716 na Krfu, najvažnijem jonskom otoku. [8] Unatoč pomorske bitke relativno ujednačenih snaga, koja se vodila taj dan u vodama Krfa, otomanska vojska se nastavila iskrcavati i napredovati u unutrašnjost otoka. Nakon zauzimanja venecijanskih otočkih utvrda Mantoki, Garica, Avrami i Spasitelj otomanska vojska došla je pred zidine Krfa 19. jula i otpočela opsadu grada. [9]

Odbranom je komandirao grof Johann Matthias von der Schulenburg, koji je imao oko 8000 boraca. Snažne zidine i odlučnost branitelja uspjele su zadržati nekoliko otomanskih napada. Spas za branitelje došao je s neba, u vidu velike oluje 9. augusta, koja je potopila brojne otomanske brodove i odnijela brojne žrtve, što su branitelji kasnije pripisali svecu zaštitniku Krfa - Svetom Spiridonu. Zbog velikih gubitaka Turci su prekinuli opsadu 11. augusta, a posljednje osmanske snage povukle su se otoka 20. augusta.[9]

Austrijska intervencija i završetak rata[uredi - уреди | uredi izvor]

U ljeto 1715, bosanski je paša Sari Mustafa okupio vojsku od nekih 40.000 ljudi, i navalio na venecijanske posjede u Dalmaciji. Osmanlije su odbijene i poražene pred Sinjom, ali je otomanska prijetnje na Dalmaciju ostala, pa je Austrija odlučila intervenirati.

Austrija je prije toga osigurala financijsku podršku za svoj angažman od pape Klementa XI, i dobila garancije od Francuske da ona neće navaliti na austrijske posjede u Italiji, - tako je bila spremna za rat. Austrijski car Karlo VI javno je obnovio savez s Mletačkom republikom 13. aprila 1716, nakon čega je Visoka Porta objavila rat Austriji. Austrijsko napredovanje na sjeveru prema Vojvodini prisililo je Osmanlije da prebace svoje snage na sjever daleko od Jonskih otoka, ali je Presvijetla republika Venecija bila preslaba da organizira neku ozbiljnu protuofenzivu. Jedino je njezina mornarica nastavila borbene aktivnosti po Egejskom moru (Bitka za Imbros, Bitka kod Matapana, ali te bitke nisu utjecale na ishod rata. [1]Jedini stvarni venecijanski uspjeh bilo je ponovno zauzimanje Preveze i Arte u Grčkoj 1717 i Imotske krajine i manjih područja u Boki kotorskoj (aquisto nuovissimo). [10]

Više uspjeha imala je austrijska vojska na čelu sa Eugenom Savojskim koja je odnijela značajne pobjede u Bitci kod Petrovaradina i za Opsade Beograda 1718..

Zbog tih pobjeda je Visoka Porta bila primorana potpisati Požarevački mir 1718. kojim je Otomansko carstvo izgubilo značajna područja na sjeveru prema Austriji (Temišvarski Banat, istočni Srijem, dio Srbije od Ćuprije do Paraćina, dio Bosne uz Savu, te Olteniju (zapadni dio Vlaške), s druge strane sve osvojeno u Grčkoj uspjeli su zadržati, osim Preveze koja je pripala Veneciji. Venecija je na Jadranu dobila Imotsku krajinu, nekoliko utvrda u Hercegovini i nešto malo u Boki kotorskoj.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 Lane (1973), str. 411
  2. Finlay, str. 264
  3. Finlay, str. 265
  4. 4,0 4,1 L.S. Stavrianos, The Balkans since 1453, str. 181
  5. Finlay, str.266-268
  6. Finlay, str. 270-271
  7. Finlay, str. 272-274
  8. J. Norwich, A History of Venice, 579
  9. 9,0 9,1 The history of Corfu (sa stranica corfuweb.gr
  10. Povijest Dalmacije - Dalmatinska zagora (pristupljeno 28. 01. 2011.)

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]