Miroslav Lukić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Miroslav Lukić
Rođenje30. 6. 1950. (1950-06-30) (dob: 73)

Miroslav Lukić (rođen 30. 6. 1950. u Mišljenovcu kod Požarevca) je srpski književnik.

Biografija[uredi | uredi kod]

Diplomirao je na beogradskom Filološkom fakultetu (grupa za opštu i jugoslovenske književnosti). Živi i radi u Beogradu kao profesor, izdavač i pisac. Osnivač je Edicije Zavetine, a napisao je više knjiga poezije, proze, romana, drama, antologija, eseja, studija i sl.

Počeo je da piše i objavljuje veoma rano, kao učenik osnovne škole. Debitovao je kao pesnik 1969. godine sa zbirkom „Homoljski motivi“. Prvo je objavljivao pod imenom Mirko Lukić, kasnije kao Miroslav Lukić, da bi 2003. godine objavio roman "Doktor smrt" pod pseudonimom BELATUKADRUZ. Poslednjih godina ovaj pisac objavljuje i pod pseudonimom M. L. BELATUKADRUZ. Prvi roman „Dnevnik za Senkovića“ je objavio 1983. godine, a ukupno je objavio petnaestak romana. Na jugoslovenskom konkursu za poeziju Fonda mladih talenata i redakcije lista Borba 1969. godine je osvojio prvu nagradu (jednogodišnju studijsku stipendiju za studiranje žurnalistike na Kolumbija univerzitetu). Dobitnik je druge nagrade za prozu na književnom konkursu "Prosvetnog pregleda" (1980), kao i "Vukovog pera" za knjigu proza u rukopisu. 2009. godine dobio je i književnu nagradu Povelja Karađorđe.

Pokrenuo je Piščeva izdanja u kojima je objavio niz svojih knjiga, kao i na desetine knjiga drugih srpskih, rumunskih i ruskih autora. Učestvovao je u sastavljanju Antologije srpske poezije 20. veka „Nesebičan muzej“ (1998, 2000, 2002, 2006),[1] a takođe je pisao kritike u beogradskom književnom časopisu Savremenik devedesetih godina 20. veka.

Sredinom 2000. godine je pokrenuo književne časopise Zavetine, Drvo života i Umetnost mahagonija. Uređivao je (u saranji sa mlađim bratom, pesnikom Aleksandrom Lukićem) Almanah za živu tradiciju, književnost i alhemiju. U okviru Zavetine Zavetina osnovao je dve književne nagrade: Drvo života i Amblem tajnog pisma sveta.

Lukić je svoja sabrana dela objavio u tri navrata. Prvi put u oktobru 2002. godine pod naslovom „Umetnost mahagonija“ (32 naslova u 35 knjiga). Drugi put krajem 2003. pod naslovom CD "Arhiv trgovaca svetlošću :Prototip Opusa" (41 naslkov). Treći put krajem 2006. godine pod naslovom CD „Večiti čudesni korenovi“ (u 22 toma). Prvo izdanje sabranih radova M. L. je izašlo kao pilot-izdanje, a druga dva izdanje kao kompakt disk, na kome je objavljen i zbornik radova.

O Lukiću su pisali: Miodrag Pavlović, Jovan Pejčić, Vladimir Jagličić, Srba Ignjatović, Slavica Garonja, Živan Živković, Miroljub Milanović, Zoran Mandić, Aleksandar Lukić,Miroslav Todorović i dr.

Važnija dela[uredi | uredi kod]

  • „Dnevnik za Senkovića“, roman, 1983.
  • „Kralj Homolja: Pesme Bore Mišljenovića“, 1993.
  • „Zemlja Nedođija“, pesme, 1993.
  • „Rajska sveća: Opus Miroslava Lukića 1968 -1998“, odabrane pesme, 1998.
  • „Rusalj: uvertira za Desetu simfoniju“, 1999.
  • „Kraljevske insignije“, izabrane pesme, 2000, 2003.
  • „Bršljan oko mladosti“, 2002.
  • „Arhiv u osnivanju“, 1-5, 2002.
  • „Povratno kolo“, 2002.
  • „Pesme iz romana“ (Ujkin dom, Vašari Hiperboreje, Dnevnik za Senkovića, Vlaška gozba...), 2002.
  • „Puštanje vode mrtvima za dušu“, 2006.
  • „Liturgija“, roman, 1997.
  • „Ujkin dom“, roman, 1997.
  • „Trgovci svetlošću“, roman, 1998.
  • „Mesečeva svadba“, roman, 1999.
  • „Kuća svetih ratova“, roman, 2000.
  • „Rečnik prototipa“, roman-leksikon, 2002.
  • „Doktor Smrt“, roman (objavljen pod pseudonimom Esmer Belatukadruz), 2003.
  • „U društvu pustinjskih lisica“, trilogija, 2005.
  • „Pasija po Amarilisu“, roman, 2008.
  • „Antologija Feniks“, antologija srpske poezije 20. veka, 1998.
  • „Religija poezije 1-2“, knjiga ogleda i eseja, 2002.
  • „Umetnost mahovine: o srpskoj kulturi i poeziji 20. veka“, studija, 2003.
  • „Poslodavac Keops 1“, knjiga polemika i eseja, 2006.

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

= Knjige Miroslava Lukića na internetu[uredi | uredi kod]

=

Reference[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]