Miodrag Petričević

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Miodrag Petričević
Nema slobodne slike
Rođen/a 1965.
Sudaraž, tada SFR Jugoslavija, danas Hrvatska
Ostala imena Mićo
Zanimanje službenik u SDK (odn. ZPP, odn. FIni)
Poznat/a po 35-ogodišnjoj karijeri nogometnog golmana
Suprug/a/zi/ge Elvira
Djeca Mia i Ivan

Miodrag Petričević (zvani Mićo; Sudaraž, 1965), baranjski nogometni golman koji preko 30 godina brani za razne klubove.

Nogometni počeci[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1975. kao desetogodišnji dječak počeo je braniti za pionirsku ekipu belomanastirske NK "Šparte". Prvi službeni nastup imao je protiv nekadašnjeg mjesnog rivala "Jadrana" iz Šećerane u predigri susreta reprezentacije Baranje i splitskog "Hajduka". U "Šparti" je igrao u kontinuitetu prvih 10 godina svoje nogometne karijere, do odlaska u vojsku i do njenog ulaska u Drugu ligu - zapad. Za to vrijeme s tim je klubom osvojio drugo mjesto na prvenstvu tadašnje SR Hrvatske u pionirskoj konkurenciji te bio među najboljima u Hrvatskoj u juniorskoj konkurenciji. Za seniorsku ekipu "Šparte" debitirao je s nepunih 16 godina protiv somborskog "Radničkog" u Somboru. Nastupio je i za mladu reprezentaciju tadašnje SR Hrvatske.

Od kluba do kluba[uredi - уреди | uredi izvor]

Iz Belog Manastira otišao je u čeminačku "Mladost" na poziv svog prvog trenera Ljutomira Brnjevarca Ljute. Potom je branio za brestovačku "Lastavicu", ponovo za čeminačku "Mladost", a onda se vratio u "Špartu".

Godine 1991. kao prognanik napustio je Baranju, ali na nogomet nije zaboravio pa je bio u sastavu malonogometne baranjske prognaničke ekipe, koja je bila preteča "Baranje 92", najuspješnije prognaničke ekipe u Republici Hrvatskoj. Za tu ekipu nastupao je godinu dana, a onda se - nakon nesuglasica s nekim ljudima - zaputio "trbuhom za kruhom" i promijenio veliki broj klubova. Iz "Baranje 92" prešao je u petrijevački "Omladinac" pa osječku "Olimpiju", potom u također osječke klubove "Mursa-Zanatliju", "Grafičar" i "Elektru". Prije povratka u Baranju branio je za "Tomislav" iz Šaga, a nakon povratka za belomanastirsku "Baranju". Tu se zadržao nekoliko godina, a onda je opet počeo mijenjati klubove: NK "Borac" iz Kneževih Vinograda, NK "Lug" iz Luga, opet "Baranja", NK "Croatia" (Branjin Vrh), NK "Hajduk" (Popovac)...

Ponude za prvu ligu[uredi - уреди | uredi izvor]

Još dok je branio za juniore "Šparte" za njega je zanimanje pokazao NK "Osijek". No, za tu ponudu saznao je suviše kasno jer je tadašnja politika "Šparte" bila da ne prepušta drugim klubovima talentovane igrače. Za odlazak među prvoligaše imao je još jednu priliku u vrijeme dok je "Šparta" igrala u tadašnjoj međurepubličkoj ligi, kad se za njega zanimala novosadska "Vojvodina", no on je u to vrijeme već radio u tadašnjoj Službi društvenog knjigovodstva (SDK) u Belom Manastiru (današnja FINA) pa o odlasku u Novi Sad nije ni razmišljao.

Zanimljivosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Poput Envera Marića i Lava Jašina primio je jedan gol od golmana protivničke ekipe. Tad je branio za brestovačku "Lastavicu", a utakmica se igrala u Boboti. Protivnički golman Tošić degažirao je loptu, koja je, uz pomoć vjetra, završila u njegovoj mreži. U karijeri je dobio samo jedan crveni karton, a iako golman postigao je i nekoliko golova.

Trenirali su mu bili Ljutomir Brnjevarac Ljuto, Branko Ratković, Pavo Majer, Antun Batinić, Đula Špigl i mnogi drugi.

Karijeru bi volio završiti u belomanastirskom Sportskom parku (koji se danas zove Gradski stadion), u belomanastirskom klubu, za koji bi volio ga se ponovo zove "Šparta" jer je pod tim imenom osnovan 1924. godine i jer je desetljećima bio ponos Belog Manastira.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]