Mars Reconnaissance Orbiter

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Mars Reconnaissance Orbiter
Mars Reconnaissance Orbiter.jpg
Ilsutracija Mars Reconnaissance Orbiter-a u niskoj eliptičnoj orbiti oko Marsa
Organizacija NASA
Tip misije Orbiter
Satelit od Marsa
Datum ulaska u orbitu 10. 3. 2006.
Datum lansiranja 12. 8. 2005.
Trajanje misije 6 godina
NSSDC ID 2005-029A
Internet sjedište ((en)) Mars Reconnaissance Orbiter
Masa 2180 kg sa gorivom
Napajanje Dvije solarne ploče, 2000 W
Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Mars Reconnaissance Orbiter ili skraćeno MRO (engl. Mars Reconnaissance Orbiter) je svemirska sonda svemirske agencija NASA napravljena da vrši izviđanje i istraživanje Mars a iz orbite. Kada je ušla u Marsovu orbitu postala je šesta operativna sonda u orbiti planeta, čime je oboren rekord u broju sondi koje se nalaze u orbiti oko Marsa. Ovu svemirsku sondu vrijednu 720 milijuna dolara napravila je tvrtka Lockheed Martin uz nadzor laboratorija za svemirsku propulziju (dijela kalifornijskog instituta za tehnologiju). Lansiranje je izvršeno 12.kolovoz a 2005. godine, a 10.ožujka a 2006. sonda je ušla u orbitu Marsa. U studenom 2006. Nakon pet mjeseci usporavanja pomoću gornje atmosfere Marsa, MRO je ušao u konačnu nisku orbitu i otpočeo znanstvena istraživanja.

MRO ima veliki broj znanstvenih instrumenata kao što su kamere, spektrometar i radar, koji se koriste za izučavanje topografije, minerala u tlu i led a na Marsu. Ova misija olakšava dolazak drugih tako što dnevno prati vremenske uvjete, proučava moguća mjesta za slijetanje i omogućuje brz transfer velike količine podataka s površine ka Zemlji. Komunikacijski sustav MRO će prenijeti više podataka od svih svemirskih sondi lansiranih ka drugim planetima do danas.

Sonda je u ožujku 2016. godine proslavila 10 godina u orbiti oko crvenog planeta. Za to vrijeme napravila je preko 45.000 orbita, prevalila više od 1,53 milijarde kilometara, prema Zemlji poslala preko 264 TB podataka (> 216.000 fotografija).

Prije lansiranja[uredi - уреди | uredi izvor]

MRO je jedna od dvije misije razmatrane za lansiranje ka Marsu 2003. Godine, međutim, tijekom selekcije orbiter je ustupio mjesto misiji tada poznatoj kao MER (Mars eksplorejšn rovers - Roveri za istraživanje Marsa). Misija orbitera je zakazana za naredni mogući lansirni prozor ka Marsu 2005. Godine i dat joj je konačan naziv. MRO je konstruiran na temelju vrlo uspješne misije Mars global survejor (engl. Mars Global Surveyor) da obavi nadzor Mars a iz orbite. U ranoj fazi konstrukcije bilo je poznato samo da će letjelica imati kameru velike rezolucije.

U listopadu 2001. Godine NASA je izabrala Lockheed Martin za izradu letjelice, a do kraja te godine izabrani su i svi instrumenti koji će biti ugrađeni. Tijekom faze izrade nije bilo kašnjenja niti zastoja bilo kakve prirode.

Ciljevi misije[uredi - уреди | uredi izvor]

Po planu misije, znanstvene operacije trebalo je da traju dvije Zemaljske godine, od studenog 2006. do studenog 2008. Jedan od glavnih ciljeva je da se mapira krajolik Marsa pomoću kamere visoke rezolucije kako bi mogla da se izaberu mjesta za slijetanje budućih misija. MRO je igrao ključnu ulogu u odabiru mjesta za slijetanje misije Feniks koja je istražila polarni regiji Marsa.Prvobitno mjesto slijetanja je fotografirano kamerom visoke rezolucije i pomoću tih fotografija je otkriveno da je to mjesto puno velikih stijena. Rover Marsova naučna laboratorija, koja je lansirana u studenom 2011, Sletjet ćemo u Gale krater, koji je također prvo ispitao MRO.

Instrumenti koji su ugrađeni na MRO

MRO koristi svoje instrumente i za izučavanje klime Marsa, vremenskih uvjeta, atmosfere i geologije, kao i za potragu za tečnom vodom u polarnim kapama i ispod površine. Također, jedan od zadataka misije jeste i da proba da nađe ostatke neuspjelih misija iz prošlosti uključujući Marsov polarni lender i Beagle 2 koji su se srušili negdje blizu polarnih kapa. Nakon završetka primarnih znanstvenih istraživanja, zadatak produžene misije bit će služiti kao potpora drugim misijama tijekom ulaska u atmosferu, za navigaciju i podatkovnog površine ka Zemlji.

Lansiranje i ulazak u orbitu[uredi - уреди | uredi izvor]

MRO je uspješno lansiran 12. avusta 2005. raketom Atlas V-401 sa svemirskog centra Kennedy na Floridi. Posljednji.

MRO je krstario međuplanetarnim prostorom sedam i pol mjeseci prije nego što je stigao do Marsa. Tijekom tog puta većina znanstvenih eksperimenata i instrumenata je ispitana i kalibrirana. Da bi se osigurao pravilan ulazak u orbitu po dolasku do Marsa, planirana su četiri manevra za korekciju putanje, a razmišljalo se io petom. Međutim, samo tri manevra za korekciju su bila potrebna tako da se uštedjelo gorivo koje se može kasnije iskoristiti za produženje misije.

Aerokočenje kroz atmosferu

MRO je započeo ulazak u orbitu prilaskom Marsu 10. ožujka 2006. i preletom iznad njegove južne polulopte na visini od 370 do 400 - {km} -. Svih šest glavnih motora upaljeni su tijekom 27 minuta da bi usporili letjelicu s ~ 2.900 - {m / s} - na ~ 1.900 - {m / s} -. Rezervoar helija je bio hladniji od očekivanog, što je smanjilo pritisak u spremniku za oko 21 - { kPa} -. Ovo smanjenje tlaka je utjecalo da potisak motora padne za 2%, ali je MRO automatski kompenzirao i produžio rad motora za 33 sekunde. Nakon ovog procesa MRO je ušao u izduženu eliptičnu polarnu orbitu s periodom rotacije od oko 35,5 sati. MRO je 30. ožujka a 2006. godine započeo proces aerokočenja, postupak iz tri etape koji duplo smanjuje količinu goriva potrebnu da se postigne niža, kružna orbita s kraćim periodom rotacije. U rujnu su se motori još jednom upalili da se dotjera orbita u skoro kružnu, 250 sa 316 - {km} - iznad površine planeta.

Fotografski znanstveni eksperiment visoke rezolucije[uredi - уреди | uredi izvor]

Struktura kamere -{HiRISE}-]]

Kamera - {HiRISE} - (engl. High Resolution Imaging Science Experiment) je teleskop reflektirajućeg tipa promjera 0,5 - {m} -, najveći ikada poslan na misiju u duboki svemir i ima rezoluciju od 1 mikroradijana ili 0,3 - {m} - s visine od 300 - {km} -. U usporedbi, satelitski snimci Zemlje su dostupni u rezoluciji 0,5 - {m} -, a satelitski snimci u Google Zemlji su dostupni u rezoluciji od 1 - {m} -.

Crvene slike u boji su 20.264 piksel a (6 - {km} - široke), dok su P-Z i IC 4.048 piksela (1,2 - {km} - široke). - {HiRISE} - ov kompjuter čitati ove linije u skladu s brzinom u odnosu na površinu planeta tako da su slike u teoriji neograničene u dužinu. Praktično međutim, slike su ograničene memorijskim kapacitetom kompjutera od 28 gigabajta i nominalna maksimalna veličina je 20.000 × 40.000 piksela (800 megapiksela) i 4.000 × 40.000 piksela (160 megapiksela) za P-Z i IC slike. Svaka slika veličine 16,4 gigabajta se komprimira na 5 gigabajta prije slanja ka Zemlji. Da bi se olakšalo mapiranje potencijalnih mjesta za slijetanje budućih misija - {HiRISE} - može proizvesti stereo parove slika iz kojih se može izračunati visina pojedinih područja do ± 0,25 m.- {HiRISE} - instrument je konstruirala korporacija Bol erospejs end teknolodžiz.

Kamera konteksta[uredi - уреди | uredi izvor]

- {CTX} - (engl. Context Camera) pruža crno-bijele fotografije (500 do 1.000 - {nm} -) s rezolucijom piksel a do oko 6 - {m} -. - {CTX} - dizajnirana osigurati dodatne karte za detaljnija nadgledanja - {HiRISE} - a i - {Crism} - a, a također se koristi za izradu mozaika velikih područja površine Marsa, nadgledanje određenih područja tijekom vremena i praćenje promjena tih područja, kao i za stereo nadgledanje (- {3D} -) ključnih regije i potencijalnih mjesta za slijetanje.

Fotografiranje Marsa u boji[uredi - уреди | uredi izvor]

- {Marcu} - (engl. Mars Color Imager) je širokokutna kamera niske rezolucije koja promatra Mars u pet vidljivih i dvije ultraljubičaste valne duljine.Svakog dana, - {Marcu} - uslika 84 fotografije i proizvede globalnu kartu s rezolucijom piksela od 1 do 10 - {km} -. Ova mapa osigurava dnevni vremenski izvještaj za Mars, pomaže u karakterizaciji sezonskih i godišnjih promjena i mapira prisustvo vodene pare i ozona u atmosferi.Kameru je napravio i njom upravlja Malin spejs sajens sistems.

Kompaktan spektrometar za izviđanje Marsa[uredi - уреди | uredi izvor]

- {Crism} - (engl. Compact Reconnaissance Imaging Spectrometer for Mars) instrument je spektrometar vidljive i infracrvene (VIC) svjetlosti koji se koristi da napravi detaljne karte površinske mineralogije Marsa. Radi na rasponu od 370 do 3.920 - {nm} - valne duljine, mjeri spektar u 544 kanala (svaki 6,55 - {nm} - širok), i ima rezoluciju od 18 - {m} - s visine od 300 - {km } -. - {Crism} - se koristi za identifikaciju minerala i kemikalija koje ukazuju na trenutno ili prošlo postojanje vode na površini Marsa. U ove minerale spadaju željezo, oksid i, silikati i karbonat i, koji imaju karakteristične predloške svoje vidljive - infracrvene energije.

Izviđač Marsove klime[uredi - уреди | uredi izvor]

- {MCS} - (engl. Mars Climate Sounder) je spektrometar s jednim vidljivim - infracrvenim kanalom (0,3 do 3,0 - {? M} -) i osam infracrvenih (12 do 50 - {? m} -) kanala. Ovi kanali su izabrani zbog mjerenja temperature, tlaka, vodene pare i razine prašine. - {MCS} - promatra atmosferu na horizontu Marsa (viđenu sa pozicije letjelice) razlažući je u vertikalne dijelove i izvršava mjerenja unutar svakog dijela u segmentima od po 5 - {km} -. Ova mjerenja se sklapaju u dnevni vremenski izvještaj da bi se pokazale osnovne varijable u atmosferi: temperatura, tlak, vlažnost i koncentracija prašine.

Potpovršinski radar plitkog prodora[uredi - уреди | uredi izvor]

umjetnikov viđenje - MRO koristi - {Sharada} - da "zaviri" ispod površine

- {Sharada} - (engl. Shallow Subsurface Radar) je radar čije zračenje prodire plitko ispod površine Marsa. Konstruiran je tako da izuči unutrašnju strukturu Marsovih polarnih kapa. Također prikuplja podatke s cjelokupne površine planeta o podzemnim slojevima leda, stijena i potencijalno tekuće vode koja bi mogla biti dostupna s površine. - {Sharada} - koristi visokofrekventne radiovalove između 15 i 25 - {MHz} -, raspon koji omogućuje da se razaznaju slojevi od svega 7 - {m} - do maksimalne dubine od 1 - {km} -. Postiže horizontalnu rezoluciju od 0,3 do 3 - {km} -. - {Sharada} - je konstruiran da radi u suradnji s Marsis radarom, ugrađenim na sondu Mars ekspres Europske svemirske agencije, koji ima manju rezoluciju , ali prodire do mnogo veće dubine u tlo. Oba radara je konstruirala Talijanska svemirska agencija.

Tehnički instrumenti[uredi - уреди | uredi izvor]

Pored optičkih instrumenata, MRO posjeduje još dosta tehničkih instrumenata. Paket za istraživanje gravitacijskog polja (engl. Gravity Field Investigation Package) detektira varijacije u magnetskom polju Marsa mjereći promjene u brzini kretanja letjelice. Te promjene brzine se otkrivaju pri mjerenju Doplerovog efekta kod radio-signala primljenih na Zemlji. Ovaj paket sadrži osjetljive akcelerometre koji se koriste za određivanje gustoće atmosfere planeta pri procesu aerokočenja.

Elektra je radio ultravisoke frekvencije definiran softverom koji se koristi za komunikaciju s drugim letjelicama pri prilazu, slijetanju i operacijama na površini. Uz protokolom kontroliranu vezu između letjelica od 1 - {kbit / s} - do 2 - {Mbit / s} -, Elektra također pruža prikupljanje Doplerovih podataka, snimanje metodom otvorene petlje i usluge točnog vremena vrlo velike preciznosti. Dopler informacije kod letjelica koje su na putu ka Mars u mogu biti korištene za preciznije usmjeravanje pri ulasku u atmosferu ili za postavljanje putanje pri slijetanju na površinu. Dopler informacije o letjelicama koje su sletjele će također pomoći znanstvenicima da precizno odrede položaj Lenđera i rovera na površini Marsa. MER roveri koriste prethodnu generaciju UHF radio transmisije koja im pruža slične mogućnosti kroz Mars Odisej orbiter.

Elektra radio je korišten za transmisiju podataka s rovera Spirit i Opportunity ali je tek počeo raditi punim kapacitetom po dolasku misije Feniks. Pošto je Elektra radio definiran softverom do razine modema, nova modulacija, kodiranje ili funkcije protokola se mogu dodavati ili ažurirati dok je letjelica u orbiti oko Marsa.

Optička kamera za navigaciju (engl. Optical Navigation Camera) fotografira mjesece Marsa, Fobos i Deimos, i njihovim kretanjem u odnosu na zvijezde u pozadini točno određuje orbitu MRO letjelice.Iako slikanje mjeseca nije kritično za misiju, uključeno je kao test tehnologije za buduće Orbiter i slijetanje Lenđera.

Inženjerski podaci[uredi - уреди | uredi izvor]

Struktura[uredi - уреди | uredi izvor]

MRO u usporedbi s prethodnim Orbiter

Radnici Lockheed Martin spejs sistems au Denver u sklopili su strukturu letjelice i prikačili instrumente. Instrumenti su konstruirani u laboratoriju za mlaznu propulziju (JPL), lunarnoj i planetarnoj laboratoriju sveučilišta Arizone, Laboratoriji za primijenjenu fiziku John Hopkins sveučilišta, Talijanskoj svemirskoj agenciji u Rim u, i tvrtki Malin spejs sajens sistems u San Diegu. Ukupni troškovi letjelice iznosili su 720 milijuna dolara.

Struktura letjelice je većinom napravljena od ugljičnih kompozit a i aluminijskih ploča u obliku saća. Titanium ski spremnik zauzima većinu zamremine i mase letjelice i osigurava glavninu strukturnog integriteta. Ukupna masa letjelice je manje od 2.180 - {kg} -, dok je masa letjelice bez goriva 1.031 - {kg} -.

Sustavi napajanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Solarni paneli MRO

MRO dobiva svu električnu energiju od dva solarna panela, svaki od njih se može okretati neovisno oko dvije osi (gore-dolje ili lijevo-desno). Svaki od panela je dimenzija 5,35 - {×} - 2,53 - {m} - i ima površinu od 9,5 - {m²} - prekrivenu sa 3.744 individualnih fotonaponskih ćelija. Ove solarne ćelije visoke učinkovitosti su u stanju pretvore više od 26% sunčeve energije u električnu i kada su povezane zajedno proizvode 32 volt a. Na Marsu, dva panela proizvode 1.000 vat i, dok bi u orbiti oko Zemlje proizvodili 3.000 vati jer je država bliža Suncu.

MRO ima dvije nikal-vodikove punjive baterije koje se koriste za napajanje letjelice u razdoblju kada nije izložena sunčevoj svjetlosti. Svaka baterija može pohraniti 50 amper-sati. Pun kapacitet baterija ne može biti iskorišten zbog naponske razine letjelice, ali omogućuje operatorima da produže život baterijama što je vrlo važno - uzrok većine neuspjeha kod misija u svemir je otkaz baterija. Inženjeri su predvidjeli da će samo 40% kapaciteta baterija biti potrebno tijekom misije.

Elektronički sustavi[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni kompjuter MRO je procesor RAD750 koji radi na 133 - {MHz} -, ima 10,4 milijuna tranzistor a i 32-bita. Ovaj procesor je radijacijsko kaljen (otporan na radijaciju) s posebno napravljenom matičnom pločom. RAD750 je nasljednik RAD6000 procesora koji su koristile mnoge prethodne misije. Ove karakteristike su možda slabašne u odnosu na računala koje ljudi danas koriste u svojim domovima, međutim on je ekstremno pouzdan, otporan i može raditi u dubokom svemiru gdje često divljaju solarne oluje.

Podaci se smještaju na flash memoriju kapaciteta 160 gigabajta koja se sastoji od 700 memorijskih čipova, svaki kapaciteta 256 megabajta. Ovaj kapacitet i nije tako veliki s obzirom na količinu podataka koja se prikuplja; primjerice, samo jedna slika - {HiRISE} - kamere može biti veličine 28 gigabajta.

Određivanje položaja[uredi - уреди | uredi izvor]

Da bi se odredila orbita letjelice i proračunali manevri, šesnaest solarnih senzora (osam primarnih i osam rezervnih) je smješteno na letjelici da bi se odredio položaj Sunca u odnosu na orijentaciju letjelice. Dvije digitalne kamere koje se koriste za mapiranje pozicije poznatih zvijezda, osiguravaju Nasi potpune podatke u tri osi o poziciji letjelice. Primarna i pomoćna Minijaturna unutarnja jedinica za inercijalno mjerenje (engl. Miniature Inertial Measurement Unit - Mimu), koju je osigurao Hanivel, mjeri promjene orijentacije letjelice kao i bilo kakve promjene u brzini koje nisu uzrokovane gravitacijom. Svaka - {Mimu} - je kombinacija tri akcelerometra i tri žiroskop a. Svi ovi sustavi su kritično važni za MRO, jer omogućuju da se kamere upere s vrlo velikom preciznošću kako bi se osigurale fotografije visoke rezolucije koje traži misija. Svi instrumenti su također posebno konstruirani tako da se minimiziraju vibracije letjelice, koje bi uzrokovale da snimci budu zamućeni i neupotrebljivi.

Telekomunikacijski sustav[uredi - уреди | uredi izvor]

visokofrekventnim antena MRO

Telekomunikacijski podsustav MRO-a je najbolji digitalni komunikacijski sustav poslan u duboki svemir do danas i po prvi put je korišten kapacitet koji je približan turbo kodu (najveća teoretska brzina prijenosa podataka u nekom komunikacijskom kanalu). Sastoji se od vrlo velike antene (promjera 3 - {m} -), koja se koristi za prijenos podataka kroz Mrežu dubokog svemira pomoću - {X} - valova frekvencije 8 - {GHz} -, i demonstrira korištenje - {K} - valnih duljina frekvencije 32 - {GHz} - za veći prijenos podataka. Maksimalna projektirana brzina prijenosa s Marsa je 6 - {Mbit / s} -, što je deset puta više od prethodnih orbitera oko Marsa. Do kraja 2011. godine MRO je ka Zemlji poslao više od 150 terabajta podataka. Letjelica sadrži dva pojačavač a od 100 vati za - {X} - valove, jedan pojačavač od 35 vati za K valove, i dva transponder a za duboki svemir. Podsustav za - {K} - valove se koristiti samo u demonstracijske svrhe. Zbog nedostatka slobodnog spektra na 8,41 - {GHz} - - {X} - valovima, buduće misije u duboki svemir će koristiti - {K} - valove na 32 - {GHz} -. Mreža dubokog svemira svemirske agencija NASA je ugradila prijemnike za ove valne duljine u sva tri svoja kompleksa (Goldstoune, Canberra i Madrid) sa antenama promjera 34- {m} -. Tijekom faze krstarenja ka Marsu, letjelica je 36 puta slala podatke preko nove frekvencije i sve je bilo u redu, tako da je njeno korištenje omogućilo da služi kao rezerva ukoliko se nešto dogodi s primarnim sustavom.

Pogon i kontrola[uredi - уреди | uredi izvor]

Grafikon usporedbe količine poslanih podataka ka Zemlji

Letjelica koristi spremnik za gorivo kapaciteta 1.175 litar a koji je napunjen sa 1.187 - {kg} - pogonskog goriva hidrazin a. Tlak goriva se regulira dodavanjem helij a pod pritiskom iz vanjskog spremnika. 70% goriva je potrošeno tijekom ulaska u orbitu planete. MRO ima 20 ugrađenih raketnih potisnika. Šest većih potisnika zajedno proizvodi 1.020 - {N} - potiska za ulazak u primarnu orbitu oko Marsa. Ovi potisnici su prvotno bili namijenjeni za Mars Survejor lender 2001. Godine. Šest srednjih potisnika proizvode 132 - {N} - potiska za promjenu orbite i održavanje visine. Na kraju, osam malih potisnika proizvode ukupno 7,2 - {N} - potiska za orijentaciju letjelice tijekom prikupljanja znanstvenih podataka.

Četiri reakciona kotača se koriste za preciznu kontrolu položaja letjelice koja je potrebna tijekom prikupljanja podataka, kao što je slikanje fotografija visoke rezolucije, gdje se i najmanje kretanje može odraziti na kvalitetu. Svaki kotač se koristi za kretanje po jednoj osi. Četvrti (pričvršćeni) kotač služi kao rezerva ukoliko jedan od prva tri zakaže. Svaki kotač ima masu od 10 - {kg} - i može se okretati brzinom i do 6.000 okretaja u minuti. Inženjeri Nase procjenjuju da sonda ima dovoljno goriva ostati u upotrebi najmanje do 2034. godine.

Otkrića i fotografije[uredi - уреди | uredi izvor]

Izmjerena količina leda u polarnim kapama[uredi - уреди | uredi izvor]

Sjeverna polarna kapa slikana Viking-1 Orbiter

Rezultati istraživanja radar om sjeverne polarne kape objavljeni 2009. Pokazuju da je volumen leda 821.000 kubičnih kilometara, što je 30% ledenog pokrivača na Grenland u.

Led izložen u novim kraterima[uredi - уреди | uredi izvor]

Članak u časopisu Znanost u rujnu 2009. objavio je da su neki skoriji udarci meteorita stvorili nove kratere na Marsu i otkopali skoro čist led. Ove nove kratere je otkrila i datirala - {CTX} - kamera, a otkriće leda je potvrdio - {Crism} - spektrometar. Led je pronađen na ukupno 5 lokacija.

Led u geološkim odlikama[uredi - уреди | uredi izvor]

Rezultati skeniranja radarom - {Sharada} - sugeriraju da neke odlike terena nazvane LDE - Lobejt debri ejprons (engl. Lobato Debris Aprons - LDAs) sadrže velike količine leda. Interesantne još od dana Viking orbitera, ove geološke odlike podsjećaju na pregače materijala koje okružuju litice. Pored toga, ove odlike pokazuju površinski raspored linija poput ledenjaka na Zemlji. - {Sharada} - je osigurao jake dokaze da su LDE u Hellas područja stvari ledenjaci prekriveni tankim slojem krhotina (kamenja i prašine); jaka refleksija s vrha i podnožja LDE sugerira da led čini većinu ove geološke formacije. Na temelju pokusa Feniks Lenđera i podataka prikupljenih pomoću Mars odisej letjelice iz orbite, zna se da led postoji odmah ispod površine tla na krajnjem sjeveru i jugu planeta.

Naslage klorida[uredi - уреди | uredi izvor]

Pomoću podataka prikupljenim od strane Mars global survejor, Mars odisej i MRO letjelica znanstvenici su otkrili rasprostranjene naslage minerala klorida. Dokazi sugeriraju da su ove naslage nastale isparavanjem vode bogate mineralima. Istraživanje ukazuje da su jezera možda bila raštrkana po cijeloj površini Marsa. Obično su kloridi posljednji minerali koji se rastvore. Karbonati, sulfati i silicij dioksid bi trebalo da se rastvore prije njih. Sulfati i silicij dioksid su pronađeni na površini planeta od strane MER. Mjesta s kloridnim mineralima su možda nekada u prošlosti podržavala razne oblike život a, što znači da takva mjesta možda čuvaju tragove o životu u prošlosti.

Drugi vodeni minerali[uredi - уреди | uredi izvor]

Skupina znanstvenika koja radi na instrumentu - {Crism} - je 2009. godine objavila da se 9 od 10 klasa mineral a formiralo u prisustvu vode. Različite vrste glina su pronađene na mnogim lokacijama. U ove gline se ubrajaju kaolinit, prehnit i hlorit. Stijene koje sadrže karbonat su pronađene oko sliva Isidin. Karbonati pripadaju klasi u kojoj se možda razvio život. Oblasti oko Marinerovih dolina sadrže hidratisani silicij dioksid i hidratisani sulfate. Drugi minerali koji su nađeni na Marsu uključuju džerosit, alunit, hematit, opal i gips. Dvije od pet mineralnih klasa su formirane s odgovarajućim - {pH} - vrijednostima i dovoljnom količinom vode za razvoj života.

Lavine[uredi - уреди | uredi izvor]

- {CTX} - i - {HiRISE} - kamere uspjele su fotografiraju određeni broj lavina blizu sjeverne polarne kape u trenutku dok su se dešavale.

40.000 orbita[uredi - уреди | uredi izvor]

Agencija NASA je u veljači 2015. godine objavila da je sonda Mars Reconnaissance Orbiter dostigla 40.000 orbita oko crvenog planeta. Sonda je ovu prekretnicu dostigla 7. veljače a 2015. u devetoj godini istraživanja iz orbite. Do tog trenutka sonda je na Zemlju poslala 247 TB podataka, različitih mjerenja i fotografija visoke rezolucije, što je više od bilo koje misije koja je poslana u duboki svemir. Sonda se nalazi u polarnoj orbiti oko Mars a, na orbitlanoj visini od oko 300 - {km} -, iz koje nastavlja prikupljati podatke o površini i atmosferi planeta. Sonda služi i kao relejna stanica koja prima podatke s rovera i Lenđera na površini planeta i zatim ih prosljeđuje ka Zemlji. Tijekom svojih 40.000 orbita oko planeta, sonda je prevalila skoro duplo veći put od onog koji je prešla u tranzitu između Zemlje i Marsa nakon lansiranja 2006. godine (oko 500.000.000 - {km} -).Nekoliko dana ranije, 4. veljače a 2015. godine, NASA je objavila fotografiju na kojoj se vidi rover Kjuriositi na površini Marsa, blizu podnožja planine Sharp u Gale krater u .

Galerija[uredi - уреди | uredi izvor]

Led oko kratera koji je nastao udarom između siječnja i rujna 2008. godine Naslage klorida. Lavina na Marsu (- {HiRISE} - 2008.g.) Fotografija sa skalom koja ukazuje na veličinu lavine.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]