Marija Brenčič Jelen
| Marija Brenčič - Jelen | |
|---|---|
 Marija Brenčič na dan vjenčanja sa Antonom Jelenom na Maloj Loci 5. studenog 1939 | |
| Puno ime | Marija Brenčič Jelen |
| Pseudonim | MJB |
| Rođenje | 28. siječnja 1919. Podlipa, Slovenija
|
| Smrt | 21. ožujka 2000. Arnače, Slovenija
|
| Zanimanje | pjesnik, pisac |
| Nacionalnost | Slovenac
|
| Književne vrste | lirika |
| Književni period | romantizam, realizam |
| Suprug/zi | Anton Jelen |
| Djeca | Hedvika, Anton, Janez, Marija, Florijan, Franc, Jož, Blaž, Ivanka – sestra Vesna |
Važnija djela | |
| Potpis | 
|
Marija Brenčič - Jelen [maríja brénčič jelen] (rođena 28. siječnja 1919., Podlipa pri Vrhnici, Slovenija; umrla 21. veljače 2000., Arnače, Velenje, Slovenija) je bila slovenska pjesnikinja i pisateljica.
Životopis[uredi | uredi kod]
Marija Brenčič - Jelen je rođena 28. siječnja 1919 u Podlipi pri Vrhnici ocu Francu i majci Mariji r. Cankar, domaće ime pri "Gojeru". Po završenoj osnovnoj školi u zavičaju je bila u godištu 1938-1939 pitomica Banovinske kmetijsko-gospodinjske šole na Maloj Loki kod Trebnjega, koju su vodile školske sestre. Uredila je školsko spomenarsko glasilo Sončni žar (Sunčani žar 1938-39).
Obitelj[uredi | uredi kod]
5. studenoga 1939 je bilo vjenčanje u malološkoj Plečnikovoj kapeli. Vjenčao ju je sa priznatim drevesničarom Antonom Jelenom stolni dekan i skladatelj Franc Kimovec. To je bilo prvo vjenčanje u toj gradskoj kapeli, otkako su školu vodile časne sestre.[1]
Marija se je dakle udala za rasadničara Antona Jelena i otišla na njegov dom, ka "Klemšetu" u Šentilj pri Velenju Rodilo se im je devetoro djece: Hedvika (1940), Anton (1942), Janez (1944), Marija (1946), Florjan (1948), Franc (1950), Jož (1952), Blaž (1955) te Ivanka (1958) (=časna sestra Vesna).
Selidba[uredi | uredi kod]
Za vrijeme rata su nacistički Nijemci obitelj selili – prvorođena kćerka je tada bila stara godinu i po; kad su već stigli u Maribor, ih je od daljnjega putovanja u Slavonsku Požegu spasio Josef Hummel, vojnik iz Beča: upravo isti, koji je sa kolegom noću u pola dva ujutro došao po njih sa autom; isposlovao im je na vlastitu odgovornost dozvolu, da su se smjeli još istoga dana vratiti natrag u domaće selo. Vremena za čežnju za Podlipom u Šentilju za Mariju dakle nije bilo. Ovako je ispričala novinarki Kmečkoga glasa:
»Svakog se dana dogodilo nešto novo; rat u Poljskoj je počeo već tada, kad sam bila još na Maloj Loki.[2]. Za tim si svakoga dana strepio pred nečim. Djeca su dolazila jedan za drugim. Četrdesete godine se rodila Hedvika i očekivala sam drugo dijete. Četrdesetdruge – neke nedjelje u srpnju – pak su Jelenove usred noći već odveli u meljsku kasarnu u Mariboru. Spasio ih je vojnik – katolik, koji je i sam morao ostaviti kod kuće ženu i dvoje male djece: sina i kćerku. "Upoznali smo se tada, u pola dva ujutro, godine 1942. Na njegovu sahranu poslije rata pak sa mužem nismo smjeli ići, jer nismo bili „moralno-politički podobni“, kako se tada kazalo.«[3]
Ovu tragičnu priču sa sretnim krajem pak je sama ovako opisala:
Bum, bum, bum! je zatutnjalo po drvenoj stijeni naše kućice. »Jelen - Anton, Marie, Hedwig!« i opet: :»Auf machen! Auf!«
»Po radio su došli,« je u polusnu tješio muž. Znala sam: »Ne po radio – po nas su došli!« I kad je konačno muž, još sav zbunjen, otvorio vrata predsoblja, se vratio u spavaonicu i kazao: »Mamice, ići moramo!« sam planula prema tuđincima i povikala: »Ako moramo ići, budemo išli! Ali ćemo i natrag doći! Tada budete išli vi!« I nisam osjećala nikakvu tugu, nisam vrištala, ne grdila; osjećala sam samo duboku mržnju i otpor. Kad bih samo mogla uništiti ove nasilnike, koji nas progone od doma!
I taj neprijatelj, koji je došao po nas, da nas uhapsi i odveze u v gradsku kasarnu u Maribor i poslije dalje u Hrvatsku, Slavonsku Požegu – a vjerojatno i dalje, u Srbiju - je bio ljubazni Bečlija, Josef Hummel. Taj je u pisarnici u Mariboru tako dugo govorio nama u prilog, da smo se smjeli stvarno vratiti kući. Nismo gledali na sat, kada je to bilo, a noć za noću, godine i godine sam se budila nekoliko minuta pred pola dva ujutro. Nikakve more ne lošeg sna, samo iznenadno buđenje. Bdjela sam do dva i poslije opet zaspala, i nisam znala zašto…[4]
Djelo[uredi | uredi kod]
Pjesme je počela pisati već u pučkoj školi sa devet godina te ih kasnije objavila u nedjeljnim prilozima Slovenca Mladom Slovencu i Družini te u drugim časopisima i kalendarima Pjesme za prvu zbirku Spev tihe doline je sama sabrala te izdala, kao i prodavala. Krajem šezdesetih je pripravila već u mladosti planirane još tri zbirke pjesama, koje tvore ciklus Spev tihe doline.
| Spjev tihe doline (motto) |
|---|
Sva dolina je jedan predivni vrt; |
Napisala je nekoliko dramskih igara za djecu: Radio Ljubljana je emitirao njezinu radijsku igru u verzima Mamica, opet si naša (1939); omladinsku operetu Mamice naše sa djelima slavimo, koju je uglazbio Matija Tomc, su igrali u operskom kazalištu u Ljubljani (1939).
1986 je počela pisati prozu. Crtice i priče, u kojima priziva uspomene na mladost u svojoj zavičajnoj dolini je objavljivala u Kmečkom glasu i drugim časopisima. O sebi je rekla, da nije i ne želi postati spisateljica, nego je samo pjesnikinja, koja piše svoje uspomene.
Bibliografija[uredi | uredi kod]
- Spev tihe doline (Spjev tihe doline 1937) (COBISS)
- Vzdih cvetne dobrave (Uzdah cvjetne dubrave 1968) (COBISS)
- Vrisk jasne planine (Vrisak jasne planine 1969) (COBISS)
- Mir sinje višave (Mir modre visine 1970) (COBISS)
- Naših njiv nihče več ne orje (zbirka crtica Naših njiva nitko više ne ore 1991) (COBISS)
- Sedem ključavnic (Sedam brava 1995) (COBISS)
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ =http://www.kamra.si/Default.aspx?module=7&id=10387 Arhivirano 2013-09-21 na Wayback Machine-u
- ↑ Hitler i Staljin su napali i podijelili si Poljsku 1. rujna 1939 i tako izazvali rat svjetskih razmjera
- ↑ Alenka Regally: Anton in Marija Jelen, Bobovc je kot paver (Anton i Marija Jelen: Bobovec (stara vrsta jabuke) je kao seljak (čvrst).
- ↑ M. Brenčič-Jelen: Zgodba mojega življenja, Tisoče so jih selili (revija Zdravje, str. 48, poslije 1986)
- ↑
Spev tihe doline (motto) Vsa dolina je prekrasen vrt;
okrog nje zeleni so gozdovi,
nizkih gričev travnati vrhovi –
a nad njo je nebes razprostrt…
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Šaleški biografski leksikon J: Marija Jelen-Brenčič, Anton Jelen Arhivirano 2013-09-21 na Wayback Machine-u
- Župnija Št.Ilj pri Velenju – Značajni zemljaci: Marija Brenčič-Jelen, Anton Jelen
- Digitalizirana kulturna baština slovenskih pokrajina: Pitomica Marija Brenčič, udata 5. studenog1939 sa Antonom Jelenom Arhivirano 2013-09-21 na Wayback Machine-u
