Lucien Bonaparte

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Lucien Bonaparte
Lucien Bonaparte

Mandat
23. listopada 1799. – 12. studenog 1799.
Prethodnik Jean-Pierre Chazal
Nasljednik Antoine de la Meurthe
Pierre Daunou
Jean-Ignace Jacqueminot

Rođenje 21. svibnja 1775.
Francuska Ajaccio, Francuska
Smrt 29. lipnja 1840.
Italija Viterbo, Italija
(tada  Papinska Država)
Politička stranka Klub jakobinaca
Supruga Christine Boyer
Alexandrine de Bleschamp
Vjera katolicizam

Lucien Bonaparte, 1. princ od Canina i Musignana, rođen kao Luciano Buonaparte (Ajaccio, 21. svibnja 1775. - Viterbo, 29. lipnja 1840.) je bio francuski političar, treći preživjeli sin Carla Buonapartea i Letizije Ramolino. Lucien je bio mlađi brat Josepha i Napoleona, a stariji brat sve ostale preživjele djece Carla i Letizije. Kao sudionik Francuske revolucije, Lucien je gajio iskrene revolucionarne ideale što je nerijetko dovodilo do konflikata s Napoleonom, koji je na vlast došao 1799. godine, kada su Lucienu bile 24.

Lucien Bonaparte je rođen u Ajacciou, no školovan je u kontinentalnoj Francuskoj. Nakon izbivanja Francuske revolucije 1789. godine, vraća se na Korziku gdje, davši si ime "Brutus", glasno zagovara jakobinske ideje. U jeku Jakobinskog terora, Lucien je bio blizak s Maximilienom Robespierreom zbog čega je nakratko zatvoren nakon Termidorskog puča. Iz zatvora ga je ubrzo oslobodio vlastiti brat tako da je izbjegao sudbinu ostalih jakobinaca, koji su nedugo zatim giljotinitani.

Kasnije postaje predsjednik Savjeta pet stotina. U tom svojstvu, bio je ključan u realiziranju Napoleonovog puča 18. brumairea. Naime, Lucien Bonaparte je evakuirao vijeća u Saint-Cloud, a njegove dezinformacije bile su ključe u provođenju puča. Nakon što je puč uspio, Lucien je zajahao konja, galvanizirao trupe i uperio sablju u Napoleona, zaprijetivši mu kako će ga probosti ako ovaj i u kojem trenutku izda revolucionarna načela. Sljedećega dana, formalno je osigurao izbor Napoleona za Prvog konzula.

Tokom konzulata postaje ministar unutrašnjih poslova, što mu omogućuje da falsificira rezultate referenduma, ali istovremeno ga dovodi u sukob s ministrom policije, Josephom Fouchéom, koji je bio siva eminencija tog razdoblja. Kako bi uklonio konkurenciju, Fouché je Napoleonu prikazao subverzivni pamflet kojega je navodno napisao Lucien, što ubrzo dovodi do zahlađenja odnosa među braćom. Godine 1800., poslan je na dvor španjolskog kralja Carlosa IV, gdje svojim diplomatskim vještinama uspjeva pridobiti tamošnje Bourbonce, ali i, što je još važnije, ministra Manuela de Godoyja. Iako je bio član Tribunata, Lucien se protivio mnogim imperijalističkim idejama svoga brata što je samo povećalo sukob koji je već ranije začet. Posljedica toga bio je Lucienov odlazak u samonametnuti egzil u Rim 1804. godine.

Kada je Napoleon anektirao Papinsku Državu, Lucien je de facto postao zatvorenik te je pokušao pobjeći u Sjedinjene Države. Pri pokušaju bijega su ga uhapsili Britanci, no u Britaniji je dočekan kao heroj zbog mišljenja kako je antinapoleonski nastrojen. U Francusku se vratio nakon bratove abdikacije u travnju 1814. godine te je ubrzo imenovan knezom od Canina od strane pape Pija VII., odnosno knezom od Musignana od strane Lava XII.

Kada se Napoleon vratio iz egzila, Lucien je pohrlio podržati svog brata tokom Stotinu dana njegove vladavine. Iako ga je Napoleon uzdigao do statusa prijestolonasljednika te njegove potomke uključio u nasljedni red, Bourbonska restauracija to nije priznala nakon konačnog Napoleonovog pada. Nakon konsolidacije Restauracije, Lucien Bonaparte je proskribiran i izbačen iz Académie française. Godine 1836. napisao je svoje memoare.

Umro je 29. lipnja 1840. u Viterbu od raka želuca, bolesti od koje su umrli njegov otac, sestra Pauline i brat Napoleon.