Korisnik:Flippysketch2019/igralište

Karpatska Ukrajina (do 26 listopada 1938. Podkarpatska Rus) bila je autonomna republika u sastavu ČeškoSlovačke 1938.–1939., nezavisna ukrajinska država, uglavnom u planinskom dijelu Zakarpatja od 15 ožujka do 17 ožujka 1939 godine.

U Čehoslovačkoj

Nakon raspada Austro-Ugarske, zakarpatski Ukrajinci aktivno su zagovarali ujedinjenje Karpatske Ukrajine s drugim ukrajinskim zemljama. Dana 21 siječnja 1919, na Narodnoj skupštini u Hustu, gdje se okupilo više od 400 zastupnika iz cijelog Zakarpatja, objavljeno je ujedinjenje Karpatske Ukrajine s Ukrajinskom Narodnom Republikom. Međutim, nepovoljna međunarodna situacija i kritičan položaj Ravnateljstva UNR-a kao rezultat agresije Boljševičke Rusije nisu dopustili da se ostvare nade zakarpatskih Ukrajinaca da se ponovno ujedine u jedinstvenu Ukrajinsku Državu. Na temelju odluka Saint-Germainskog (1919.) i Trianonskog (1920) ugovora, Potkarpatska Rus je uključena u Češko-Slovačku Republiku s pravima autonomije. Međutim, stvarni autonomni status Karpatske Ukrajine, predviđen ugovorima, čehoslovačka okupacijska vlada nikada nije osigurala. Tijekom 1920-ih i 1930-ih ukrajinska javnost i političke stranke u Zakarpatju aktivno su se zalagale za davanje autonomije Karpatskoj Ukrajini, stvaranje ukrajinske nacionalne države i ponovno ujedinjenje u Katedralu neovisne ukrajinske države. U tu svrhu redovito su se održavali narodni kongresi. Predsjednik Čehoslovačke Edward Benes bio je svjestan teškoća djelovanja vlade u uvjetima multietničnosti republike. Objavio je svoju namjeru da je obnovi "...u državu u kojoj bi potpuno ravnopravni narodi imali svoju vlast...". Dana 20 veljače 1937 objavljeno je posebno priopćenje s osnovnim uputama, koje je predviđalo promjenu politike prema nacionalnim manjinama. Ali u to vrijeme nisu poduzete nikakve praktične mjere.

Uvođenje autonomije Karpatske Ukrajine

29 svibnja 1938 godine, Središnje rusko narodno vijeće Užgoroda, glavnog grada Karpatske Ukrajine, zatražilo je od vlade Čehoslovačke provedbu statusa autonomije regije, pozivajući se na odredbe Saint-Germainskog ugovora i ustava. 9 rujna 1938 izaslanstvo od 10 predstavnika Ukrajinskog središnjeg narodnog vijeća stiglo je u Prag na pregovore o statusu autonomije u češko-slovačkoj državi. Dana 4 listopada vlada u Budimpešti ponudila je Njemačkoj da pripoji Zakarpatje Mađarskoj. U tome ga je podržala poljska vlada, na temelju činjenice da postojanje ukrajinske autonomije aktivira pro-nezavisne aktivnosti Ukrajinaca u Poljskoj. Nakon potpisivanja Münchenskog sporazuma četiriju država (30 rujna 1938), složeni međunarodni položaj Čehoslovačke i sve veća borba ukrajinskog stanovništva za politička prava prisilili su čehoslovačku vladu da pristane potkarpatskoj Rusiji dodijeliti status države autonomna republika. Dana 22 studenoga 1938, Praški parlament usvojio je ustavni zakon o autonomiji Karpatske Ukrajine, čime je Čehoslovačka postala savezna država Čeha, Slovaka i karpatskih Ukrajinaca. Čelnik Kršćanske narodne stranke Augustyn Voloshyn postao je novi premijer Karpatske Ukrajine. Poglavar regije položio je prisegu na vjernost Čehoslovačkoj Republici u nazočnosti ministra E. Bachynskyija, češkog generala O. Svateka i viceguvernera O. Beskida. U govoru premijera, Voloshyn je izjavio da će narod Zakarpatja dobiti svoje "kulturne, nacionalne i gospodarske dobitke". Sljedećeg dana, 27 listopada, novine "Nova Svoboda" objavile su obraćanje Ukrajinskog narodnog vijeća i čelnika Karpatske Ukrajine Ukrajincima svijeta. Vlasti autonomije dopustile su da se naziv "Karpatska Ukrajina" koristi uz naziv "Potkarpatska Rus". Novi naziv bio je u suprotnosti s Ustavom Čehoslovačke SSR i nije ga odobrila Narodna skupština (22 studenoga 1938). Vološinov kabinet je 25 studenog izdao naredbu o uvođenju ukrajinskog jezika kao službenog jezika na području regije. Odlukom Prve bečke arbitraže 2 studenoga 1938 sjeverozapadni dio Karpatske Ukrajine (županije Užgorod, Mukačevo i Sevljus) s gradovima Užgorod, Mukačevo i Berehove pripao je Kraljevini Mađarskoj. U tim administrativnim jedinicama, koje su činile oko 12% teritorija regije, živjelo je oko 175.000 ljudi u 97 naselja, uključujući preko 33.000 Ukrajinaca. U tim je uvjetima glavni grad Karpatske Ukrajine 10 studenog premješten u Khust, gdje se nalazio ured Augustyna Voloshina.

Nezavisnost

Dana 15. ožujka 1939. Sabor (predsjedavajući A. Shtefan) proglasio je punu državnu neovisnost Karpatske Ukrajine. Ustav Karpatske Ukrajine koji je usvojio parlament (Ustavni zakon Dio 1) definirao je naziv države (Karpatska Ukrajina), državno uređenje (predsjednička republika) i državni jezik (ukrajinski).

Plavo-žuta zastava i ukrajinska himna "Još Ukrajina nije umrla..." priznate su kao državna zastava i himna republike. Grb je medvjed crvene boje na lijevom srebrnom polupolju i četiri plave i tri zlatne poluge na desnom polupolju i trozub s križem na srednjem kraku.

Za predsjednika Karpatske Ukrajine izabran je Augustyn Voloshyn, koji je imenovao Juliana Revaija za premijera nove vlade suverene države.

Za čelnika Sabora izabran je Augustin Shtefan, a zamjenici su Stepan Rosokha i Fedir Revai.

Nakon proglašenja neovisnosti, Voloshin je odmah poslao brzojav osobno Adolfu Hitleru sa zahtjevom da prizna Karpatsku Ukrajinu pod zaštitom Trećeg Reicha i spriječi njezino zarobljavanje od strane Kraljevine Mađarske.