Kizljarsko-Pervomajska talačka kriza

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Kizljarsko-Pervomajska talačka kriza
Segment Prvog čečenskog rata
Datum 9-18. januar 1996
Lokacija Kizljar i Pervomajskoje-Sovjetskoje, Dagestan (Rusija)
Ishod čečenska taktička i propagandna pobjeda
Sukobljene strane
 Čečenska Republika Ičkerija  Rusija
Komandanti i vođe
Hunkar-Pasša Israpilov
Salman Radujev
Turpal-Ali Atgerijev
Aidamir Abalajev
Mihail Barsukov
Anatolij Kulikov
Viktor Zorin
Snage
200, kasnije oko 400 preko 3000
Žrtve i gubici
oko 96 poginulih[1] (153 prema ruskim izvorima) oko 200 poginulih[1]
oko 26 ili više poginulih[1]

Kizljarsko-Prvomajska talačka kriza, za koju se također koristi i naziv Teroristički čin u Kizljaru (rus. Террористи́ческий акт в Кизля́ре) je naziv za seriju nasilnih događaja koji su se zbili u Dagestanu od 9. do 16. januara za vrijeme Prvog čečenskog rata, te izazvali veliku pažnju ruske i međunarodne javnosti. Oni su započeli kada je grupa od 200 pripadnika paravojnih formacija samoproglašene Čečenske Republike Ičkerije pod komandom Salmana Radujeva napala rusku zrakoplovnu bazu kraj grada Kizljar u blizini čečensko-dagestanske granice. Iako je u njemu ubijeno oko 33 ruska vojnika i uništena dva helikoptera, on nije u potpunosti uspio, te su čečenske snage brzo natjerane na povlačenje. Pri tom povlačenju su zauzeli grad i, koristeći iste metode kao i Šamil Basajev prilikom napada na Buđonovsk nekoliko mjeseci ranije, uzeli veliki broj njegovih stanovnika (između 2000 i 3400) za taoce. Nakon nekoliko dana pregovora je postignut sporazum kojim su čečenski militanti pustili žene i djece, a zauzvrat dobili jamstva o sigurnom prolazu natrag u Čečeniju. Kolona s militantima i oko 150 talaca je napustila Kizljar 12. januara, ali je upala u zasjedu ruskih snaga; usprkos toga, militanti su uspjeli zarobiti dio njih te se povući u pogranično selo Pervomajskoje gdje su tamošnjih 1200 žitelja uzeli za taoce, ali dobili i pojačanja koja je iz Čečenije doveo Džohar Dudajev. Ruske snage su sljedećih tjedan dana pokušavale zauzeti selo i likvidirati militante, ali u tome nisu uspjele, usprkos najava predsjednika Jeljcina da neće dozvoliti ponavljanje događaja iz Budjonovska i tome što je selo žestoko bombardirano projektilima zemlja-zemlja. U međuvremenu su događaji dobili međunarodnu dimenziju, nakon što je grupa pro-čečenskih aktivista u Turskoj otela putnički brod tražeći prekid ruske akcije u zamjenu za puštanje talaca. Čečenske snage su se na kraju ipak uspjele izvući iz obruča, a u završnim okršajima su uspjele uništiti manju rusku jedinicu koja im je pokušala zaustaviti put. Nakon što su se militanti povukli u Čečeniju, ostatak talaca je pušten. Slično kao i Budjonovsku, cijela je afera predstavljala veliki fijasko za Jeljcinovu vladu i propagandni trijumf za Čečene koji su pred očima svjetske javnosti jednom pokazali sposobnost da gotovo nekažnjeno izvode akcije protiv tehnički i brojčanog nadmoćnog protivnika. Sa druge strane, Čečeni nisu uspjeli u svojem originalnom cilju da unište rusku bazu, a Radujev je prilikom svoje akcije pretrpio veće gubitke od Basajeva i na kraju bio javno kritiziran od Dudajeva, koji mu je zamjerao uzimanje talaca.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 Robert W. Schaefer, The Insurgency in Chechnya and the North Caucasus: From Gazavat to Jihad, page 138

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]